U Slikarovom dnevniku 1984 – 1990 (Slovenska akademija znanosti i umjetnosti, 2026) Dušana Mandića nalazi se cijeli niz intenziteta što su aktivni jedni uz druge. Drugim riječima, napetosti koje (još uvijek?) nisu prevladane pa zatim i ukinute. Kao član umjetničke grupe Irwin (ravnopravno uz Mirana Mohara, Romana Uranjeka, Andreja Savskog i Boruta Vogelnika) Mandić pomno i detaljno bilježi odnose između europskog Istoka i Zapada, kultura koje prednjače i onih koje kasne (ili, štoviše, trajno zaostaju za prvima), spontanog slikanja iz unutarnje potrebe (takoreći iz duše) i promišljenog „slikanja kistom za novac“, avangarde i retro(avan)garde, individualnog i kolektivnog stvaralaštva, alternativne kulture i etablirane kulture, retro(avan)garde i postmodernizma itd. Naravno, to u smislu kritičkog vrednovanja znači također i razlikovanje između lijepoga i ružnoga te estetički privlačnoga i odbojnoga. Sve se to dade fino razabrati iz ove posve prikladno priređene i bogato ilustrirane knjige. I to je, sasvim lako moguće, jedan od nekolicine vrhunskih kulturnih i društvenih događaja ove godine. Naravno, uz koncert Laurie Anderson u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Žena danas ima već 79 godina, potpuno je u formi i uspjela je dignuti cijelu dvoranu na noge te navesti publiku da s njome vježba tai chi. Malo tko to može.
U svojemu kratkome eseju „Moda apstraktne umjetnosti“ (iz knjige Meditations on a Hobby Horse, 1963) povjesničar umjetnosti E. H. Gombrich tvrdi sljedeće: „Imam prijatelje među slikarima i kritičarima koji iskreno vjeruju u te eksperimente. Njima je vjera u apstraktnu umjetnost vjera u budućnost.“ Takve su riječi ovdje posve primjerene jer i Mandić u svojemu dnevniku iskazuje na nekoliko znakovitih mjesta takvu istovjetnu vjeru koja je ujedno i vjera u „permanentnu revoluciju“ (L. Trocki): „Prošlost je sjeme budućnosti“ ili „Sinovi smo, a ne očevi svojih djela“. Na ponekim se Mandićevim slikama, barem na dva njegova ulja na platnu, pojavljuje lik Vladimira Iliča Lenjina, boljševičkog i sovjetskog političkog vođe koji je listopada 1917. u vrijeme Oktobarske revolucije organizirao oružani napad na petrogradski Zimski dvorac, sjedište onodobne ruske vlasti Romanovih. Na izravno postavljeno pitanje zašto se na Irwinovim slikama ne pojavljuje onda i lik Josipa Visarionoviča Staljina (u prijevodu: čelični) Mandić staloženo, mirno i posve neopterećeno odgovara da takva prosudba na osnovi prethodno mi poznatoga zapravo nije točna jer ta se ipak ne posve opskurna, ali zato ekstremno opasna figura (savjet u tome smislu: čitati radove lucidnog britansko-židovskog povjesničara Erica Hobsbawma koji tvrdi da je Velika Britanija upravo zahvaljujući Staljinu ostala pošteđena od nacističke invazije, rasterećena od daljnjega bombardiranja iz zraka) nalazi na nekim slikama Mirana Mohara, također člana Irwina.
Dušan od nas dvojice s Kvarnera doznaje da je najdraža pjesma Tomažu Hostniku, prvom pjevaču Laibacha, bila „Ohm Sweet Ohm“ njemačke grupe Kraftwerk s albuma Radio Activity (1975) te da je on uz nju bio i pokopan. (Uz nju smo tada na Sušaku, u ulici Martina Kontuša, skoro pa umirali od smijeha, želuci su nam naprosto pucali zbog prijelaza od krajnje sporoga do dramatično ubrzanoga, a sve to kao da je dolazilo s neke od ovdašnjih hotelskih terasa. Teško ponovljivo.) U Poetici osporavanja (1982) rusist i slavist Aleksandar Flaker upućuje na interes Irwina prema boljševičkom vođi: radi se o Maljevičevom Lenjinu i o eseju u kojem ruski slikar govori o položaju umjetnosti u uvjetima nastajanja nove, sovjetske državnosti neposredno poslije Lenjinove smrti. Naime, jedan je ruski političar zapisao kako će Lenjinov duh lebdjeti nad svijetom, a Maljevič s time zajedljivo polemizira. „Svećenici i umjetnici drugoga svijeta ne vide i stvarati ne mogu osim slikovitoga“. Kao kod kanonizacije svetaca, ovdje je došlo do uspostavljanja kulta Lenjina. A to je dakako u suprotnosti sa službenim sovjetskim znanstveno-materijalističkim mišljenjem. Maljevič u tome smislu ne ostavlja mjesta dvojbama: Lenjin „nijedne riječi nije rekao o ritualu, slici u svoje ime, kao o najvažnijoj strani svagdana (ruski byt)“. (Taj se istaknuti pojam iz pojmovlja ruske avangarde u pravilu opisuje u funkciji estetskog prevrednovanja cijeloga načina života – byt je upravo to – ali ne s pozicije unaprijed određenog i zadanog ideala, već u ime optimalne projekcije zacrtane prema budućnosti.)
Jedan od problema s kojim se Mandić na više mjesta suočava jest onaj nepostojanja umjetničkog tržišta na europskom Istoku. „Irwinu se konačno nudi mogućnost prodora na umjetničkom tržištu, što je preduvjet za sliku da postane umjetnina i za slikara da postane slikar/umjetnik s osiguranom egzistencijom. … Izložbe u Jugoslaviji ne nude ništa više od djelomičnog upisa u jugoslavensku povijest“. Takvo što, međutim, nije ni slovenska ni jugoslavenska specifičnost. Američki filozof Marshall Berman u pronicljivom i dobro argumentiranom tekstu „Petrograd: modernizam nerazvijenosti“ (1982) uočava slabo poznatu specifičnost ruske kulture prije Oktobarske revolucije kada su kmetovi činili četiri petine cjelokupnog stanovništva. Već na početku svojega rada Berman citira Andreja Bjelog iz romana Petrograd: „Bio sam u Parizu i u Londonu … Ali: da prijestolni naš grad … pripada zemlji sablasti – na to nije običaj podsjećati pri sastavljanju vodiča; šuti o tome Karl Baedeker; neupućeni provincijalac računa na javnu administraciju; a putnice [putovnice, pasoša] za sjenu u njega nema“. Petrograd je prema zamisli Petra Velikog trebao biti vrata Rusije prema Zapadu. To je i postao, ali uz nemalu cijenu sukoba vojnih časnika i činovnika, pojavom figure malog i suvišnog čovjeka, varavog obogaćenja stanovnika koji mogu uživati u njemu, ali pod uvjetom da se potom vrate odakle su došli, da prelaze iz svojega stoljeća u naredno te se opet vrate natrag.
Irwin su zajedno s Laibachom i Gledalištem sestara Scipiona Nasice 3. listopada 1984. bili osnivači Neue Slowenische Kunst. Prva bilješka u Mandićevu dnevniku odnosi se na taj događaj. Već u njoj Mandić govori kako se činom osnivanja NSK po prvi put nakon niza godina tapkanja za Zapadom pojavljuje mogućnost stvaranja vlastite produkcije koju treba usiliti Zapadu kao autohtonu i originalnu produkciju Istoka. To je mogućnost eksploatacije slovenskog modernizma (prvenstveno radova Janeza Kneza i Stojana Batiča, umjetnika rođenih u Trbovlju). Jedan od prvih koji je u Hrvatskoj pisao kompetentno o NSK bio je Tomislav Wruss (Polet, 18. listopada 1985.). Povod je bio broj ljubljanskog časopisa Problemi. Nova slovenska umjetnost, prema Wrussu, odlikuje se poimanjem umjetnosti kao tajne u koju su upućeni samo posvećeni i obilježena je trima načelima: retro princip, potencirani eklekticizam i afirmacija nacionalne kulture. U jednome smislu, retro princip označava da je avangardna umjetnost, sva okrenuta budućnosti, zapravo povijesno iscrpljena, potencirani eklekticizam ne označava novo umjetničko razdoblje, nego operativni princip, a afirmacija nacionalne kulture da su internacionalne aspiracije avangarde već ušle u proces fragmentiranja. (Ovdje bi trebalo pridodati i načelo upotrebe citata; ono kao da uz retro princip radi na osvježenju avangardne umjetnosti, njezinoj svježoj krvi.)
S obzirom na prethodno rečeno, moglo bi se pomisliti da je rana produkcija Irwina što je prethodila tzv. padu Berlinskog zida bila obilježena disidentskim stavom. Slikarev dnevnik vrijedi čitati zbog ispravljanja takvog dojma. Mandić bez ikakvog ograničenja govori o onome što bi danas netko mogao smatrati ili doživljavati zazornim ili još opasnijim od toga. Uz to, valja imati u vidu kako je u ovom slučaju sa završetkom Hladnoga rata uspostavljeno uvjerenje da su nacizam i komunizam (daleko preciznije: socijalizam) bili jednaka zla, što je iz perspektive povijesnih proučavanja uvelike selektivno viđenje i samo djelomično točno. Kod Mandića i drugih članova Irwina politička, povijesna ekvidistanca je traljav konstrukt koji od svojega rođenja uporno, takoreći, zaboravlja umrijeti. „Socrealizam je ovdje prisutan kao svijest o vlastitoj povijesti, istina koja je dugo godina bila prešućivana kao negativno iskustvo, prešućivana i potlačena kao nešto što treba zaboraviti. Irwinov pristup umjetnosti je strogo afirmativan“. Ili: „U našem je slučaju i taj odnos [slikanje sovjetskog političkog vođe] drukčije postavljen, kratko rečeno, živjeti u socijalizmu u izravnoj je vezi sa slikanjem Lenjina“. Razvedenija je upotreba pojma ideologije. Taj je pojam krajem 18. stoljeća skovao Destutt de Tracy s opisnim i neutralnim značenjem znanosti o idejama ili percepcijama. Kratko potom pojam je doživio obrat i počeo biti upotrebljavan uglavnom u omalovažavajuće ili polemičke svrhe, vrijednosno negativan. „Umjetnost je uvijek ideološka, bez obzira je li ona toga izravno svjesna ili ne“. Rečeno na tragu Destutta de Tracyja, pozoran i predrasudama neopterećen pogled u umjetničkim djelima vidi kako nastaju ideje polazeći od sposobnosti senzibiliteta, pamćenja, prosuđivanja i volje.
Umjesto zaključka evo zapažanja povodom, otprilike, dvosatnog druženja s Dušanom Mandićem u njegovom studiju u užem središtu Ljubljane. Likovni kritičari, povjesničari i teoretičari gotovo redovito pristupaju odnosu između realističke i avangardne umjetnosti kao da se radi o tihom međusobnom antagonizmu ili kao da one žive u posve odvojenim svjetovima, bez ikakve međusobne komunikacije. „Moj otpor prema radu takve vrste i takvom načinu slikanja koji se oslanja na mimezu [umjetničku tehniku oponašanja] i figurativnost [tj. realistička umjetnost], koji zahtijeva strpljiv rad i puno koncentracije nekako se slama“. Na Mandićevoj slici Portret jelena (1986) reproduciran je jelen (u pozadini je industrijski krajolik Trbovlja, a sam motiv jelena element je europske mitologije iz predmodernih vremena) sa slike Edwina Landseera iz 1851. godine i nosi naziv The Monarch of the Glen. U njegovom studiju nalazi se jedna od svježe završenih slika što nosi isti naslov. Razlika je u tome što su od Landseerova jelena ostali jedino rogovi. Retro princip funkcionira ovdje tako što preuzeti realistički motiv pretvara u avangardni motiv.
Autor fotografija iz studija Dušana Mandića: Nikola Petković
#Dušan Mandić #Irwin #Ivan Molek #Moda apstraktne umjetnosti #Nikica Petković
