Kakav je ugođaj živjeti u digitalnom labirintu sadržaja i algoritama, i kako izgleda prostor koji čeka povratak naše prisutnosti?
Jučer je u Galeriji O.K. otvorena izložba “Dodir (na) dodir” splitske umjetnice Nataše Ljubetić Tomić, predstavljajući novu seriju radova koja se nastavlja na ciklus „Dodir“ iz 2024., inspiriran osobnim iskustvom korištenja društvenih mreža i internetskih tražilica. Izložba je tako nastavak istraživanja odnosa čovjeka i tehnologije, digitalnog i fizičkog prostora te načina na koji suvremeni mediji utječu na naš doživljaj stvarnosti.
Koristeći se grafofolijom, specifičnim materijalom koji umjetnici omogućava da sakrije prethodne poteze koji su rezultat promišljanja, ali i spontanih trenutaka stvaranja, nastaju višeslojne slike nježnog, nenametljivog i na momente otuđenog ali i dalje skladnog, umirujućeg ugođaja. Dojam glatke površine i jasnih boja stvara osjećaj minimalizma, premda je sam način dolaska do konačnog rezultata daleko od toga, što se prepoznaje u suptilnim tragovima razlivene boje i slojeva. Prozirni list plastike koja se nekoć koristila na grafoskopima u nastavi, u ovoj tehnici služi za korištenje boja, a misaoni proces leži u unaprijed određenoj ideji što će biti s obje strane lista, s obzirom na željeni motiv. se i estetskom i konceptualnom smislu stvorio spoj digitalnog i analognog.
Kombinacija vodenih lakova, akrilnih boja, prskanja i razlijevanja stvara slike na granici slikarstva, grafike i digitalnog vizualnog iskustva. Jasne strukture i linije poput godova prikazuju stubišta, hodnike, vrata, prozore, stolice, instrumente, biljke i druge predmete, tragove nečije prisutnosti ili dokaz odsutnosti. Na taj je način umjetnica vizualizirala digitalne informacijske mjehuriće koji nam nude sve više sadržaja sličnog onome što već poznajemo, istodobno smanjujući prostor za slučajnost i susret s nepoznatim.
Zamka svakodnevnog korištenja tehnologije leži u paradoksu da nas društvene mreže zapravo odmiču od društvenosti, no još veću zamku autorica vidi u nestajanju kritičkog mišljenja.
– Nalazimo se u vremenu kada nam je sve podređeno, algoritam pokazuje točno ono što želimo vidjeti, odnosno unaprijed određuje kategorije našeg pretraživanja. To me potaknulo na razmišljanje o tome kako nestaje kritičko mišljenje. Kada krenemo nešto pretraživati, ako želimo da se to promijeni, moramo krenuti u nova pretraživanja. Inače ostajemo zatvoreni u začaranom krugu odabranih interesa, ispričala je Nataša Ljubetić Tomić.
Kako onda u kontekstu algoritama i zasićenja digitalnih sadržaja pronaći ili zadržati autorski glas u slikarstvu, pa i u umjetnosti općenito? I je li takvo promišljanje uopće važno? Autorica se prisjetila riječi svoje profesorice s Akademije koja je znala govoriti da nije važno biti originalan, nego je važno biti svoj.
– Važno mi je pronaći sebe u tome što radim i gurati ideje. Možda sam se zakačila za grafofoliju, a ona nije toliko bliska ljudima, niti se cijeni u komercijalnom smislu. To je nešto nepoznato i eksperimentalno, ali meni otvara prostor za istraživanje, i intrigira me. Slikara treba nešto intrigirati kako bi ga guralo dalje. Ići razgaženom stazom koja nije tvoja, to nije to. Moraš unutar sebe osjetiti iskrice da napraviš novi ciklus.
„Dodir (na) dodir vol. 2“ stoga je manje priča o samoj tehnologiji i opasnosti algoritama, a više o potrebi za stvarnom prisutnošću, ljudskošću i sposobnošću kritičkog pogleda na svijet.
Izložba u Galeriji O.K. ostaje otvorena do 11. rujna.
Nataša Ljubetić Tomić rođena je 1978. godine u Splitu. Diplomirala je slikarstvo 2001. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Macerati u Italiji, s diplomskim radom na temu performansa u Hrvatskoj, a 2004. godine diplomirala je animaciju u Internacionalnoj školi stripa u Rimu. Članica je HULU-a Split, HDLU-a Zagreb i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Uz niz samostalnih izložbi, izlagala je na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu.
Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić
