U do posljednjeg mjesta ispunjenoj dvorani Gradske knjižnice Rijeka, tražila se – kako bi se to trivijalno reklo – karta više. A ako se već govori o trivijalnostima, trivijalan nije bio razlog okupljanja, predstavljanje knjige „Mediteranizam dubrovačkog scenskog prostora 17. stoljeća“, književni prvijenac doktorice znanosti Ivane Krtinić, pretvorilo se u večer duha, znanosti, smijeha i pjesme – baš onako kako bi Mediteran i trebao izgledati.
Večer je, simbolično, otvorena pjesmom „Dobra večer, ružo moja“, u izvedbi ženskog zbora Sklad iz Bakra i pod ravnanjem Nade Matošević, a isti je zbor i zatvorio program, njihov se nastup savršeno uklopio u mediteransko ozračje. Sklad je nagrađen skladnim i dugotrajnim pljeskom, između njihovih nastupa Mediteran se otvarao kao – kao more na jutarnjem svjetlu.
Uz autoricu, u predstavljanju su sudjelovale recenzentica dr. sc. Ana Lederer i moderatorica Jana Krišković, koje su vodile razgovor o knjizi koja – kako je istaknula Lederer – donosi potpuno novu interpretaciju dubrovačkih smješnica.
„Ivana je stavila druge naočale i iščitala te komedije na nov način, tretirajući teatrologiju onako kako i treba – kao interdisciplinarnu i multidisciplinarnu znanost“, kazala je Lederer.
„Dosad su se smješnice čitale filološki, često s podcjenjivanjem njihove pučke i komunikativne dimenzije. Ivana ih je otvorila prema drugim stručnim poljima i dala im novi život. Skrenula je pažnju na njih i možda otvorila prostor za polemike. A polemike nam nedostaju. Svi imamo mikrofon u rukama, a ne slušamo ono što nam se govori. Pritom Ivana je donijela i komunikativan, lijep stil izlaganja, što je u znanosti prava rijetkost.“
Moderatorica Jana Krišković priznala je da je knjizi pristupila kao „obična čitateljica“:
„Nisam znala puno o toj temi, ali iz perspektive nekoga tko voli čitati, knjiga govori o nama — o međuljudskim i bračnim odnosima, o društvu, o našem odnosu prema trivijalnom. To su teme koje ne stare.“
Na pitanje otkud fascinacija Dubrovnikom, Ivana se nasmijala: „Svaki pošteni kroatist ima fascinaciju Dubrovnikom. Imala sam sreću da ga upoznam iznutra, kroz prijatelje, kroz život, ne samo kao turist. Fascinira me i danas.“ U knjizi je, ističe, spojila sve svoje interese – od književnosti do urbanizma, od kazališta do mentaliteta, a posebno se osvrnula na svoje istraživanje u dubrovačkom arhivu:
„Mislila sam da ću doći i samo pokupiti materijal, a dočekale su me kutije prepune prekrasnih knjiga. Gospar Luko mi je pomagao, iako me prva dva dana gledao pomalo sumnjičavo. Na kraju smo postali tim. Arhiv je bio kao vremenska kapsula.“
„Smješnice su na neki način autohtoni teatar,“ objasnila je Krtinić. „Nastale su u drugoj polovici 17. stoljeća, smještene na marginu, ali pune života i humora. Govore o svakodnevici, o ljudima, o položaju žena, o trgu kao središtu društvenog života. Žene koje su nositeljice vrlina bile su zatvorene u privatni prostor, dok su one koje su kročile u javni prostor bile stigmatizirane kao nemoralne. Takva je bila percepcija vremena.“
Ana Lederer nadovezala se: „U to doba važnu su ulogu igrali kazneni spisi – glumci su često završavali na sudu, a autori su bili anonimni. To je ono što komediju čini živom i stvarnom.
Ivana je to prepoznala. Kroz Mediteran i mediteranizam iščitala je stvarnost i stvarne ljude.
Kao kad Ranko Marinković u groteskama piše o stvarnim licima s Visa – tako i ove komedije proizlaze iz života, iz arhiva, iz trga.“
„Kada sam postavila Mediteranizam kao temu,“ kazala je Krtinić, „morala sam objasniti što to zapravo jest. Scenski prostor sam logično povezala s urbanizmom, a urbanizam s mentalitetom.
Mediteran nije samo geografija, on je način života – i sukoba. Tri monoteističke religije stalno su u međusobnom dodiru, ali i napetosti. Urbanitet je središte mediteranskog života, uzela sam trg kao prepoznatljivo obilježje, trgovi su objedinjavali tri autoriteta: autoritet vlasti, crkve i vox populi, koji je u ovom slučaju bio pijaca. Prostor oko Orlandovog stupa je eklatantan primjer mediteranskog trga. No, ima tu i drugih elemenata, prozori sa škurama, primjerice, i meni najdraži element – tiramola. Miljenko Jergović je rekao da je to tiramola zastava Mediterana. Tiramola se danas brani i ukida, a sam taj čin dokazuje elementarno nepoznavanje mediteranske kulture.“
Krtinić se osvrnula i na trivijalnost žanra: „Smješnice su nastajale u teškom vremenu: Dubrovnik je preživio potrese, dvije epidemije kuge su bile u tom periodu… Humor tada nije bio trivijalan – bio je terapija. Smijeh je bio način da ljudi prežive.“
Lederer je zaključila: „Komedija se često smatra nižim žanrom, a zapravo najviše pokazuje stanje društva. Danas, paradoksalno, nemamo razvijenu komediografiju. A smješnice su bile zrcalo mentaliteta – i upravo zato su važne. Važno je znati smijati se samome sebi, a oni su to znali.“
Na kraju, autorica se osvrnula i na pitanje Rijeke i Mediterana: „Rijeka ima neka mediteranska obilježja, ali nije mediteranski grad. To je austro-ugarski grad na moru, koji s morem komunicira na drukčiji način. Mediteranski su Bakar, Volosko, Kastav… Multikulturalnost Rijeke možda je njezina jedina poveznica s Mediteranom. Mediteran je postao izlika za sve. On se danas prodaje, ali se više ne živi. Ne komuniciramo s morem, ne znamo uživati. Sve iznajmljujemo.
A Mediteran je trebao biti način života – onaj u kojem se ljudi znaju nasmijati, zastati i progovoriti.“
Publika je, čini se, to vrlo dobro razumjela. Jer sinoć se u Gradskoj knjižnici Rijeka, između pjesme, riječi i smijeha, Mediteran barem nakratko – zaista živio.
