Nakon nastupa na festivalima Sajeta (Tolmin), Planet Dom (Split), 25FPS (Zagreb) te nastupima na CEKAPE festivalima Iž i Stara Sušica, ŠÆRÅR se nedavno prvi put predstavio riječkoj publici s autorskim ciklusom “Muzikice“. Iza nove pojavnosti na sceni i umjetničkog imena stoji Ivan Šarar.
Za razliku od bandovskih iskustava (Plod Mirže, Let3, Porno brak) Muzikice predstavljaju duboku osobnu potragu za uživo izvođenom, nedovršenom, sirovom lo-fi elektronikom koja je ambijentalna, cinematična i ritmična. Teško je zapravo opisati najnoviji glazbeni izričaj Ivana Šarara, no moglo bi se reći da njegova najveća snaga leži u nepredvidljivosti u kojoj se odlično snalazi te u sposobnosti da se u kratkom vremenu prenesu različite pa i kontradiktorne emocije koje smisleno zatvaraju krug. Zanimljivo je i vidjeti bivšeg dugogodišnjeg pročelnika Odjela za kulturu Grada Rijeke u pomalo neočekivanoj ulozi – gdje njegova nutrina može postati predmet kritike.
Nakon odlaska iz gradske uprave Ivan Šarar otvorio je firmu Usta na usta. U proteklom periodu radi kao savjetnik na pripremi projekta GO2025! Nova Gorica&Gorizia Europska prijestolnica kulture 2025., kao strateški savjetnik Grada Splita i Multimedijalnog kulturnog centra na projektu rekonstrukcije Doma mladih te kao suradnik Ureda za izvoz glazbe Hrvatska na razvoju i realizaciji projekta Ajmo!, a 2025. godine pokrenuo je festival Slowmotion u Opatiji i ciklus koncerata elektronske glazbe Uho na uho. Kao stalni suradnik VBZ-a sudjeluje u realizaciji festivala Vrisak kao izvršni producent i kao organizator te suorganizator programskih modula festivala – Usta na usta, Brusilica za srednjoškolce i Studentski Vrisak. Također radi na razvoju programskog prostora SRCE u sklopu VBZ knjižare na Korzu.
Upravo u prostoru SRCE, bez pompe i velikih najava, održao je intimistički koncert koji je oduševio prisutne, a to je ujedno bio i povod za razgovor.
Zašto naziv „Muzikice“? Djeluje skromno..
– Nisam sto posto siguran, al mislim da mi je teško pojmiti da jedan čovjek stvara i solo izvodi Muziku. Još uvijek imam gotovo tjelesno sjećanje na tu strašnu silu benda, ogromnog zvuka i svih međuljudskih odnosa koji do toga dovedu. Ili orkestra, koji je za mene uvijek prva vizualizacije Muzike. Ovo je nešto drugo, maleno, privatno, samotno. Muzikice.
Samoća je trajala posljednjih devet godina…
– Apsolutno. Strašno dugo. Izveo sam večeras devet stvari, ima ih možda i pedesetak.
Devet za devet godina.
– Da, potpuno slučajno. Ova je muzika moj apsolutni prostor slobode. Nema značenja, racija, logosa, samo zvuk. Uvijek je u mom životu muzika bila tu, to je obiteljsko nasljeđe. U smislu da slušaš, sviraš, ideš u muzičku školu pa imaš bend, jedan drugi treći i puno je tu interakcija, odnosa, očekivanja, kompromisa. Kada bend čvrsto „stane na pozornicu“ to je super u trenutku kada je već donesena odluka da bend stoji baš na takav način. Ali dok dođe do toga je kao s pet, šest, sedam paralelnih „brakova“ koji donose neke odluke, gdje je puno škarta, komuniciranja, pregovaranja i izgubljenog vremena. Zapravo me to strahovito zamorilo, kao i činjenica da sam uvijek radio „muziku za nešto“: za reklame, predstave, performanse, participiranje u bendu. Uvijek je tu bilo i nečije odobrenje. Kada se rodio Boris, sin, tada sam puno više bio doma i pojavili su se neko novo vrijeme, neki dugi sati, danju ili noću, kada bih stavio slušalice i rekao sam sebi: „hajde sad, kreni od nule“. Nije mi bio bitan ni žanr ni stil, nego samo da izađe ono što osjećam, da ne „fejkam“ samo da bih napravio nešto. I tako prođe devet godina u toj igri, pa poželiš pokazati ljudima što si stvarao – u živom formatu. Ne zanima me toliko napraviti album.
Dok si izvodio razmišljala sam kako bi to bio baš jedan dobar album i bio mi je zanimljiv tvoj otklon od rocka.
– U rock sam zapravo zalutao. U rock sam ušao kao klinac, tinejdžer, rock u najširem smislu riječi. To je bio najbolji medij za gomilu te grozne tinejdžerske energije, neuroze i anksioznosti. Pogotovo naša generacija, slušalo se puno „noise“ američke glazbe, ništa nije moglo korespondirati s mojim psihičkim stanjem kao strašna neka gitarska buka gdje se sve raspada, ili ja nisam tada znao za drugo. Ali brzo sam otišao dalje, prođu i te emocije. Dugo sam svirao u Letu 3, zapravo sam i njega htio „derokizirati“, u čemu naravno nisam uspio. Mrle i Prlja su me i uzeli u bend da mu dam neki elektronički twist, novi štih, što je bilo izazovno, ali i nemoguće. Ne možeš se boriti s dvije gitare, bubnjem i najbučnijim basistom u državi. To je na neki način i muzički pogrešno, ali u tim pogreškama smo se super zabavljali, puno radili, napravili neke super pjesme. No uvijek je bilo teško, sizifovski, biti „elektroničar“ u Letu 3, nije bilo prostora za nešto za što ja sada sebi dajem beskonačno puno prostora. I kada smo već kod pogrešaka, ŠÆRÅR se izgovara Šeror, dakle “Šarar s pogreškom”, glitchem. To mi je ime dao jedan drag prijatelj valjda uvidjevši moju sklonost i ljubav ka pogreškama. Pogreške su najzanimljiviji dio procesa rada, često otvaraju nove vidike ili su dobar začin. Ono što se desi dok pokušavaš nešto sasvim drugo.
Čini mi se kao da smo bili u tvojem dnevnom boravku, nekoj tvojoj glazbenoj sobi i da je ono što smo imali prilike čuti dosad tvoj najintimniji prikaz. Izgledalo je kao da vidim dječarca koji se ne razmišljajući što radi – igra, i dozvoljava sebi nakon toliko godina gdje je bio u nekim okvirima da ga boli briga – pa kud puklo.
– To mi je veliki kompliment. Isto mi je rekla i supruga nakon svirke u Zagrebu. Kazala je: „Bilo je genijalno, ali ne nužno zato što je to genijalno, nego jer si pogodio tvoju vlastitu autentičnost u koju sam sto posto sigurna“. A ona je vrlo kritična prema bilo čemu pa tako i prema stvarima koje ja radim. Upotrijebila je, čini mi se, i tu riječ „igra“. Meni to i jest igra, uzmem te uređaje i igram se. Ta sloboda da ništa ne mora ispasti ni za dan, ni za deset niti za deset godina je oslobađajuća. No ne bih ja bio ja da si ne stvaram pritisak, uvijek sam želio biti, i bio sam na ovaj ili onaj način, muzičar. Čudno je biti samo taj dječak koji se igra u dnevnom boravku i pusti neke ljude da gledaju i slušaju. No možda je to zaista to, dovesti se u poziciju da deset puta godišnje imam susret s 7, 25 ili 50 ljudi. Ništa više ili manje od toga.
Jako mi se svidio element iznenađenja i činjenica da mi je dozvoljena paradoksalnost jer sam u tih sat vremena slušanja mogla i čeznuti za nečim pa se dignuti i plesati kao da nema sutra, zamišljati da sam u filmu. Jedna skladba me „bacila“ u djetinjstvo pa sam onda u jednom trenu zatvorila oči. Upravo ti skokovi su me oduševili jer sam si dozvolila da tvoju muziku uzmem kao nešto svoje. Kako ti na to gledaš?
– Smisao sviranja pred ljudima i jest situacija u kojoj ljudi muziku preuzmu kao nešto svoje i sve ovo što si rekla je kompliment, da kao slušateljica i sebi i meni dozvoliš to skakanje po emocijama, raspoloženjima i žanrovima.
Koliko si ti osjetio tu slojevitost, mijene svojih mikro i makro unutrašnjih stanja?
– Slušam što govoriš i volio bih da je tako, jer onda ima smisla ovo raditi, svirati ljudima. Ako i imam neki cilj s ovom glazbom kad je izvodim to je da se uđe u moj mozak, u taj emocionalno-muzički dio i da se u tome brčka.
Smatram da si u krivu. Ljudi su naučili da je kod tebe mozak u prvom planu, a sada smo dobili nutrinu.
– Nemam pojma što su ljudi naučili kad sam ja u pitanju. Ali OK ti je taj opis. Pazi, ja tu nutrinu krotim cijeli život. Pojma nemam zašto. Možda sam tako odgojen ili su takve bile okolnosti, a ovo mi je sada prostor veće slobode. Baš zato što ovo sada ne treba i dalje biti ništa osim „filinga“. Ovdje sam sto posto siguran da ne „fejkam“. OK mi je da mi bilo tko kaže da je ova muzika sranje, s tim nemam nikakav problem. No kada bi mi netko rekao da je ova muzika folirantska, proračunata, manipulativna – e s tim bih imao problem. U ovoj fazi želim da bude intimno; neka bude dvadeset ljudi, uživam vidjeti pojedince na metar ili dva, da publika nije masa. Zanimljivo mi je i da je ovo već treća sjedeća svirka nakon koje me ljudi pitaju: Zašto mi sjedimo? A ja baš mislim da je to svirka za sjedenje, pa se onda opet koncepcijski preispitujem jer očito sam u krivu.
Rekla bih da tvoja glazba ima sjedalački moment, ali ne u smislu gdje sjedim u publici, nego gdje, primjerice, uranjam u svoje djetinjstvo i poželim tada sjesti na pod, odvojiti se od ljudi, zapaliti cigaretu i gledati u daljinu.
– Pojma nemam, i ja je zamišljam tako, al’ ima očito i onih koji bi plesali!
Osjećam da imaš nesigurnost oko ove glazbe, a ona je možda najbolje što si dao od sebe. Zašto?
– Nesiguran sam dok ovo radim i kad sam doma sam sa sobom. Prije svega, ovaj način izvođenja je takav da uvijek možeš krenuti ukrivo. Stvari su polupripremljene i stalno sam u jednoj djelomično strukturiranoj improvizaciji koja je nezgodna ako ti nedostaje vremena da se baš baš jako uvježbaš. S druge strane ta je nesigurnost nešto najbolje, znači da sam izvan komfor zone i da kopam po nečemu i tragam. Nisam napravio nešto što je lako kontrolirati, za što znam točno što je i za koga je. Recimo da sam otišao sam u neku šumu i vratio se. Mogu reći da mi je ovo prvo ozbiljno samotno traženje u životu, da nije vezano za neku društvenost ili ambiciju.
Što si sada našao?
– Našao sam i oslobodio dosta čistih osjećaja.
Jesu li neki bili neugodni?
– Sigurno. Barem 30 posto ovog opusa zrači neku tjeskobu, ali to je super, to sam ja. Nema tu „make upa“. Ako je neka stvar lijepa i harmonična to je samo zato što je tog trenutka to izašlo iz mene. A kada je trenutak sjeban, onda izađe i sjebanost. Nema kalkuliranja. Sve riječi koje mi o tom traganju sada padaju na pamet su krive – religioznost, vjera. Ovo je potraga za nekom osobnom istinitom emocijom. Sada to zvuči kao potpuni selfhelp „shit“, ali znam da je istina što govorim jer nisam nikad ništa u životu radio na ovakav način – sporo, strpljivo, neambiciozno. Možda samo ovog trenutka na pronalazim prave riječi.
Da se nadovežem na to što si rekao da zvučiš kao „shit“ – zašto smo danas toliko u strahu od izgovaranja rečenica u kojima smo potpuno iskreni, emotivni, ranjivi?
– Nisam htio dati krivu konotaciju nečemu što je možda transcendentalno. Mada je ovo moja stvarnost. Nisam ništa od ovog radio pa prilagođavao trenutačnom ukusu. Radim onako kako znam, ne mogu bolje niti drugačije. Pojma nemam što je to. Imam taj neki mali opis kada mi kažu da napišem što je to što radim, ali nisam siguran da je točan.
Kada si osjetio da je vrijeme da pokažeš ovu glazbu ljudima?
– Nema neke velike mistike. Život mi se jako reorganizirao kada sam promijenio posao pred dvije i pol godine. Kada si 12 godina u strogo formatiranom, strukturiranom ozbiljnom poslu, a pored toga želiš biti i odgovoran obiteljski čovjek, ne ostaje puno prostora za stvaralačku slobodu. I čim sam došao u fazu da si mogu dozvoliti da odlučim tri dana ne raditi ništa po pitanju posla, nego svirati i buljiti u more, onda sam prešao prag u kojem sam shvatio da sam spreman stati pred ljude. Jako mi se promijenio život odlaskom iz gradske uprave, moja svakodnevica ima sasvim drugačiji format.
Osjećaš li da si da si sada napokon ti „ti“ i da nema upliva koji bi čak i na moment promijenili nešto?
– Uvijek sam ja bio ja, ali razumijem pitanje, ovo sada je nešto puno više osobno i moj odgovor je – da. To je baš to, i da se vratim na onu nesigurnost – kada si sam nema alibija. Ne možeš reći da si ti danas bio odličan, ali se bubnjar napio pa je loše zvučalo. Ovdje je sve baš onako kako ja hoću ili barem mislim ili osjećam da hoću. Ako je dobro, ja sam napravio da je dobro. Ako je odvratno, to sam sve ja. Zatvoriti se u tu individualnu čahuru je i genijalno i zastrašujuće. U bendu, kao i u timskom sportu, uvijek možeš malo „fejkati“ kada imaš loš dan, ekipa te „pokrpa“. Ovdje toga nema. Dodatno je teže jer nastupam jednom u dva, tri mjeseca. Možda kada bih ulovio jači ritam, ulovio bih i bolju oštricu, nabrijanost. Radim na tome.
Kako je napokon svirati na ovaj način u svome gradu i što dalje?
– Pa super je. Očekuješ da će doći jedni ljudi, dođu neki potpuno drugi, sve mi je to zanimljivo. Nisam htio previše potezati ljude za rukav da dođu poslušati samo zato što je prvi put, nisam taj tip. Da mi je netko rekao da pogodim tko će se pojaviti jako bih promašio. U svakom slučaju uživao sam i u svirci i u komentarima nakon nje. Lijepo iskustvo.
Rijetko se dešava da se ljudi osjećaju dovoljno slobodno dobacivati iz publike. Nije se tu radilo o onom klasičnom dobacivanju.
– Nisam to nikad doživio jer nisam dovoljno puta ni izvodio. Ali bilo je baš prijateljski. Masa koju smo ranije spominjali je nešto sasvim drugo. Puno je lakše stati pred 30 tisuća ljudi nego pred 25 ljudi. Malu skupinu, pojedince, ne možeš prevariti. Sve se vidi. Namjerno zato nisam bio na pozornici, nego kao u dnevnom boravku kako si rekla pa su ljudi i osjetili da mogu komentirati. To je cilj koji sam htio postići, zaključio je Ivan Šarar.
Fotografije snimio Filip Kovačević
#Ivan Šarar #Muzikice #Srce
