Film „Fiume o Morte“ Igora Bezinovića osvojio je u Berlinu europskog Oscara za najbolji dokumentarni film. Nakon što mu je uručen kipić koji ga trajno upisuje u europski filmski vrh, Igor Bezinović prvo je film posvetio svom gradu i svim ljudima koji su u njegovu stvaranju sudjelovali, a onda se globalnom svjetskom i europskom auditoriju obratio sljedećim antiratnim riječima: „Iskoristio bih ovu priiku i da nešto kažem o događaju koji baš nije bio prisutan u medijima. Prošloga mjeseca u Njemačkoj je 55 tisuća studenata prosvjedovalo protiv militarizacije Njemačke i protiv obavezne vojne službe. Mislim da je fascinantno da se takvi prosvjedi događaju baš ovdje, Njemačka je uložila toliko energije da bi obrazovala ljude o problemima koje donosi rat. Zbog toga mislim i nadam se da će ovi prosvjedi nadahnuti i studente diljem Europe, ali i u mom gradu, u Rijeci, da protiv toga prosvjeduju.“
Nije to bio “oskarovski” PR trenutak ni općenita floskula o miru, nego odabir strane u vremenu kad se sve više ljudi boji zauzeti stranu, pogotovo na pozornici koja je europski simbol kulture, elite, medija i financija. U svijetu u kojem se rat vraća kao normalno stanje, a militarizacija kao nova “zdravost”, antiratna rečenica postaje čin. I to onaj koji ostavlja trag.
I tu postoji nekoliko razina zbog kojih to što je Igor Bezinović rekao ima posebnu težinu.
Kao prvo, kontekst čini govor hrabrim, a ne njegove riječi. Danas se antiratna poruka često tretira kao naivnost ili “nepristojan luksuz”, pogotovo usred velikih ratova i geopolitičkih napetosti. U takvoj atmosferi militarizacija se prikazuje kao jedina razumna opcija, a sve drugo kao slabost. Zato je reći “prosvjedujte protiv militarizacije i obaveznog roka” u Berlinu – i još pritom spomenuti stvarni događaj, stvarne prosvjede i stvarne studente – politički čin. Ne “aktivizam” kao etiketa, nego građanski čin.
Kao drugo, Njemačka nije slučajno odabrana pozornica. Igor Bezinović nevjerojatno inteligentno i bolno precizno pogađa u metu kada kaže da je fascinantno da se ovakvi prosvjedi događaju baš u Njemačkoj – zemlji koja je uložila toliko energije u obrazovanje ljudi o tome što rat donosi. Njemačka je ogledalo: zemlja koja je prošla kroz povijesnu krivnju i pretvorila je u obrazovanje i kulturu sjećanja. I onda opet dolazi trenutak kad Europa, polako ali sigurno, počinje govoriti jezikom “obrane” i “pripreme”, a taj jezik vrlo lako postaje jezik normalizacije rata. Bezinović kao da je želio poručiti: učili ste nas da rat donosi zlo – a sada se pravite da ste zaboravili lekciju.
Kao treće, poveznica današnjeg trenutka s filmom zastrašujuće je logična. “Fiume o morte!” govori o epizodi u kojoj se u Rijeci dogodio jedan od najtamnijih eksperimenata 20. stoljeća: politička megalomanija, kult vođe, militaristička estetika, nasilje kao performans, “sloboda” kao maska. A onda je sve to postalo predložak za fašizam. Ako nekome pojam “fašistoizacija svijeta” zvuči preteško, možda je to zato što fašizam zamišlja kao uniformu i logor. A fašizam nam se danas vraća kao kult sile, prezir prema slabijem, čeznuće za autoritetom, mit o ponovnom uzdizanju, potreba za progonom unutarnjih neprijatelja – i kao romantizacija nasilja.
D’Annunzio je bio “poeta-vojnik”, influencer svoje epohe. Danas postoje influenceri rata, influenceri mržnje, influenceri “čvrste ruke”. Mehanika je slična, samo su mediji drugačiji, idu u korak s vremenom – i zato su daleko opasniji od onih koje je D’Annunzio imao na raspolaganju.
Kao četvrto, u svijetu se polako briše granica između dobrih i zlih, a to je možda i najopasnija stvar koja nam se mogla dogoditi. Nedostaje lider s autoritetom i moralnom težinom. Sve se pretvorilo u navijačke blokove, u “naše” i “njihove”, u “dobre” i “zle”. Ali rat uvijek napravi isto: proizvodi zlo na obje strane, samo ga svaka strana opravdava svojim narativom. I zato je antiratna rečenica danas vrijednija nego prije: jer reći “ne” militarizaciji znači reći “ne” kolektivnom ludilu u nastajanju.
Kao peto i posljednje, kada Igor Bezinović kaže “u mom gradu, u Rijeci”, to je nešto posebno. To nije “moj grad” kao folklor, nego kao moralna adresa. Rijeka je grad koji je u 20. stoljeću osjetio ekstrem ideologija i nasilja na svojoj koži. Riječani imaju pravo, možda i obavezu, prepoznati obrasce. A pritom je nemoguće ne osjetiti i naše “mini” revizionističke ratove, “Za dom spremni” kao navijačku šibicu i nastojanja da se antifašizam proglasi terorističkim pokretom. Po uzoru na neke vođe.
Ukratko, Bezinovićev govor nije od jučer. Slične antiratne riječi izgovorio je i u pulskoj Areni, nakon što je “Fiume o morte!” osvojio šest Zlatnih arena – i taj je govor prošao gotovo nezapaženo, gurnut u fusnotu filmske večeri. Ali Pula nije Berlin. Pulska Arena je hrvatska pozornica koju mediji mogu prešutjeti, Berlin je europska pozornica koju je teško ignorirati. Berlin je reflektor. Berlin je mjesto s kojeg glas, čak i kad je tih, može dalje doprijeti. Netko će ga čuti. Možda.
#antimilitarizacija #govor #Igor Bezinović #militarizacija #prostor
