Branko iz Majskih Poljana ili „Psi laju a pesnici pevaju“

Doviđenja na ruševinama Evrope.

Branko Ve Poljanski

Psi laju a pesnici pevaju  naslov je proznoga teksta  iz knjige Crveni petao (1927) Branka Ve Poljanskog za  koju navodi da nastaje iz ljubavi – „pevam zbog ljubavi, pevam za ostvaranje jedne velike ljubavi koja iz mene ključa i koja je jedino opravdanje za moj život i za sve živote. Umem voliti i kad mrzim“ (str. 244). God. 1927., kada objavljuje navedenu knjigu Crveni petao, raskida s književnom djelatnošću; 17. srpnja na Terazijama u Beogradu razdijelio  je 2000 primjeraka svojih knjiga Tumbe i Crveni petao. Od 1927. živi u Parizu, gdje se bavi slikarstvom. Umire u Parizu nakon 1930. ili 1932., a prema nekim izvorima zadnji spomen o njemu potječe iz 1940., a neki izvori kao godinu smrti navode 1947.  godinu. Njegov roman 77 samoubica (Zagreb, 1923.) i zbirka pjesama Panika pod suncem (Beograd, 1924.) bili su predstavljeni na izložbi Revolucionarna umjetnost Zapada u Moskvi 1926. godine. Tek nekoliko biograma iz života i djela ovoga značajnoga umjetnika.

Kako je bilo najavljeno u pozivu za promociju knjige Psi laju a pesnici pevaju prošle godine u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu  – „Po prvi put postjugoslovensko građanstvo ima priliku upoznati se sa širokim izborom iz velikog tekstualnog naslijeđa Branislava Virgilija Micića, koji je u svrhu svog umjetničkog predstavljanja Ve Poljanski prilagodio ime Majskih Poljana, sela kraj Gline u kojem je odrastao sa svojim bratom Ljubomirom.“ Ili kao što je to sročio Boris Vrga, koji često piše o zenitistima, „Prema rodnom selu njihove majke, Majske Poljane, iz kojeg potiče kipar Simeon Roksandić te matematičari Đuro i Svetozar Kurepa,  sročio je svoj pseudonim Ljubomirov mlađi brat Branko Ve Poljanski, pjesnik i slikar, uz Ljubomira ključni protagonist zenitizma.“

Riječ je o knjižnom projektu koji se nastavlja na sjajan izvedbeni projekt iz 2022. godine kada je isti Odjel za kulturu na stotu godišnjicu Dadaističke matineje održao predstavu Država DADA jok. Pritom ističući kulturu zaborava mladih, gdje neke generacije pomišljaju da su prve u nečemu, „nevjerojatnu sposobnost zaborava ovih prostora s jedne strane i fetišizam akademskih diskusija i zenitističkih marginalija zabavljenih likom i djelom Ljubomira Micića s druge“, navedeni je odbor i ovom knjigom nastojao postići „makar minimum uvjeta čuvanja poetske i druge baštine najboljeg od svih zenitističkih pjesnika, Branka Ve Poljanskog“, koji, kako je to kritički naveo u tekstu Šta je zenitizam (1925) – radi na rušenju Evrope.

Knjiga sabire poeziju i prozu Branka Ve Poljanskog, a pritom i  njegove likovne kritike, kao i tekstove (pionirskog) teoretičara filma, u razdoblju od 1920. do 1940. godine. Izdanje je popraćeno komentarima i kontekstualnim  tekstovima Aleksandra Boškovića „Treba da se čisti“, Kristine Pranjić „Jugoslavenski i evropski avangardist Branko Ve Poljanski“, Luje Parežanina „Branko Ve Poljanski, utopljenik avangarde“ i tekstom urednika i inicijatora Adama Ranđelovića „Nežnost varvara“ (riječ je o cjelini naslovno određenoj kao Epifenomenalija). Knjiga završava izborom iz njegove knjige Crveni petao (1927.) i Manifestom panrealizma, tiskanog na francuskom 1930. u pariškoj emigraciji, iz koje se neće vratiti.  Završno slijede Pisma iz Vokliza (1930; izbor emigrantske korespondencije s bratom Ljubomirom Micićem) i  Pismo Svetislavu B. Cvijanoviću iz 1940. godine (imao je kultnu Knjižaru za srpsku i stranu književnost u Knez Mihailovoj ulici broj 15).

 Knjiga se otvara njegovom kazališnom kritikom iz 1929. godine, objavljenom u časopisu  Maska (pod vlastitim imenom Branislav Micić-Mlađi),   bez naslova, u rubrici „Igralec in kritika“; nadalje tu je tekst iz  Svetokreta pod naslovom Misleni labirint (1921) koji posvećuje svim psihijatrima svih  kontinenata planeta Zemlje i pritom slijedi Manifest iz Svetokreta (s podnaslovom list za ekspediciju na Severni pol čovekovog duha) da bi centralni dio knjige  bio posvećen njegovim tekstovima iz Zenita (1921–1926). Tako u reviji za filmsku kulturu Kinofon (1919–1922; Poljanski je bio pokretač, izdavač, urednik i autor većeg dijela tekstova, i to anonimno) objavljuje nekoliko ključnih tekstova, npr. Film i budućnost čovječanstva, gdje navodi da je kino dionizijsko veselje te ističe da su u Rusiji boljševici vjerojatno prvi film upotrijebili u izravne propagandističke svrhe. Zatim slijedi tekst Razveseljivač milijuna, koji se bavi Chaplinom – „U Americi je on monstrum, a u Europi ga uzimaju za velikog komičara“. Nadalje, u tekstu Film i kazalište navodi neuspjele primjere prenošenja romana u film, gdje ističe: „Film ima svoju pravu i neponovljivu filmsku dramaturgiju, estetiku i etiku.“ Kao što urednik ovoga izdanja napominje, Poljanski zajedno s Boškom Tokinom među prvima je, što se tiče regije, pisao o filmu kao pravoj umjetnosti, o novom, zasebnom mediju.

Ideja za korice inspirirana je ranijim projektom algoritamske umjetnosti i dizajna Ja nisam željan da me ko voli, nego da svi zavole lišće. „Tekst Poljanskog grana se fraktalno, na način nelinearan i rizomatski, udvajajući se do u beskraj shodno svojoj (anti)dadaističkoj poetici. Tako nastaje jedno algoritamsko-avangardno dijalektičko-fraktalno delezijansko-deborijansko data-dada tekstualno stablo“, kako to navode dizajneri korica –Željko Petrović (grafička obrada) i Uroš Krčadinac (koncept, skice, programiranje).  Nebojša Petrović pritom je zaslužan  za grafičko oblikovanje gdje je  knjizi pridao reprodukcije „tipografskih igara i trogloditskih protomimova, preuzetih iz Zenita, Dada-Jok i ostalih časopisa čiji je pokretač ili aktivni saradnik bio Poljanski.“ Anđelko Hundić u katalogu izložbe Kontrakulturni pokret u hrvatskoj umjetnosti 1975–1985: situacija Grupe šestorice autora (1975-1978) začetke kontrakulturnoga pokreta u našem kontekstu nalazi u 1921. godini kada izlazi prvi broj Micićeve revije Zenit, da bi 1922. godine u Zagrebu Dragan Aleksić objavio i dadaistički časopis Dada-Tank i antologiju Dada-Jazz, a Branko Ve Poljanski antidadaističku publikaciju Dada-Jok s naslovnim turcizmom. Kako je to sažeto formulirala Irina Subotić – u početnoj fazi Zenit prati i tumači dadaistička dešavanja i objavljuje dadaističke tekstove, da bi već od kraja svibnja 1922. godine, kroz svoju publikaciju Dada-Jok,s podnaslovom “40 milijuna duševnosti za samo 4 dinara”Branka Ve Poljanskog, dadaističkim formama i rječnikom formulirao antidadaističko i adadaističko raspoloženje. Naime, dadaistički impulsi u zenitizmu dolaze prvenstveno od Dragana Aleksića, suradnika časopisa Zenit koji studira u Pragu, te od Branka Ve Poljanskog, pariškog studenta i brata Ljubomira Micića, koji se 1921. godine također nalazi u Pragu (riječ je o fazi svojevrsnoga otklona od zenitizma). Tijekom boravka u Pragu dolaze u doticaj s radom dadaističkih umjetnika te, uz zenitističke, organiziraju i dadaističke izložbe i manifestacije. Nakon Praga takve aktivnosti nastavljaju i u hrvatskim gradovima.

Svakako će navedeno izdanje koje nastaje kao izbor iz djela Branka Ve Poljanskog pridonijeti novim čitanjima.  Možemo spomenuti da su iste godine, kada je objavljena knjiga,  izvedbeno podsjećanje na Branka Ve Poljanskog ostvarili  Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo u dvotjednoj akciji „Šahto-kultura“ u Pogonu Jedinstvo (Zagreb, rujan 2024.), koju su otvorili predstavom Panika pod suncem, inspiriranom knjigom pjesama Branislava Virgilija Micićaaka Branka Ve Poljanskog iz Majskih Poljana kraj Gline. D. B. Indoš i Tanja Vrvilo – Kuća ekstremnog muzičkog kazališta (dalje KEMK) – u svim svojim izvedbama iscrpljujućega, fizičkog kazališta rade na materijalu domaće povijesne neo/avangarde kojoj su se približili preko zagrebačkoga kruga zenitista.

Uz praksu siromašnoga arhiviranja neo/avangarde, gdje su ovom šahtofonskom predstavom D. B. Indoš i Tanja Vrvilo podsjetili na Branka Ve Poljanskog i njegovu knjigu poezije Panika pod suncem (1924), za koju Cvjetko Milanja ističe pripadnost ekspresionizmu, ova šahtofonija jednako tako djeluje u poveznici s aktualnim katastrofama – banijskim potresom 2020. godine, ali podsjetnikom i na potres iz 1909. godine kod Pokupskog. Što se tiče zbirke Panika pod suncem, naslovno je riječ o pozicioniranju duha epohe nakon Prvoga svjetskog rata, za razliku od optimističke kubofuturističke opere Pobjeda nad suncem (1913. izvedena u Sankt Peterburgu; Mihail Matjušin, Aleksej Kručonih, Kazimir Maljevič), suprematističkim plakatom Pobjeda nad suncem iz 1923. godine El Lisicki reagira za postrevolucionarnu produkciju opere koja je izvedena deset godina prije u futurističkom slogu. Dakle, deset godina poslije (1923), El Lisicki dodaje avangardno-smjehotvoran natpis „Sve je dobro što dobro počne i nije završilo“, a Laibach pak u duhu retroavangardizma radi dokumentarni film Pobjeda pod suncem (red. Goran Gajić, 1988.), najavljujući krah jedne velike priče zvane Jugoslavija.

Ili kao što je izložba  Haptic Echo. Nature, Body, Politics in Art of Former Yugoslavia and Czechoslovakia, u Gradskoj galeriji Bratislava (2024–2025) (kustosi: Daniel Grúň, Darko Šimičić i Miško Šuvaković) navela – da  kad su Branko Ve Poljanski i Dragan Aleksić došli u dodir s praškom kulturom, to je označilo značajnu prekretnicu za jugoslavenske avangarde. Ve Poljanski i Aleksić uspostavili su kontakt s dadaističkim i anti-dadaističkim međunarodnim aktivnostima te s češkim poetizmom. Posebno je važan bio susret s njemačkim dada i anti-dada umjetnicima (Richard Hulsenbeck, Raoul Hausmann i Kurt Schwitters). Dragan Aleksić pokrenuo je jugoslavenski dadaistički pokret i 1922. u Zagrebu objavljivao časopise Dada TankiDada Jazz. Isto su tako naglasili da su Hulsenbeckove ideje o anti-dadi možda su potaknule Ve Poljanskog da napiše svoju kritiku dade (u časopisu Dada-Jok, Zagreb 1922).

Završno, riječ je o odličnom izdanju nakon knjige koju je 1988. uredio Aleksandar Petrov – Panika pod suncem. Tumbe. Crveni petao (priredio i studiju napisao Aleksandar Petrov. Beograd – Gornji Milanovac: Narodna biblioteka Srbije, Dečje novine). A naslov  ove knjige (na  377 stranica) preuzet je iz  teksta Branka Ve Poljanskog Dona „Literatura Croatia“ počinila samoubistvo! (str. 98), objavljenog u Zenit-ekspresu (Dada-Jok 2) 1922. godine. Pritom na poleđini ove iznimne knjige Crkni glupane dolaze mudraci! zenitistički piše: „ČORT VAZMI! NIKO NIŠTA NE KUPUJE.“ Prvi dio u boldu.