U Galeriji Garbas, u riječkom konzervatorskom odjelu, u utorak je održano predstavljanje konzervatorsko-restauratorskih istraživanja i radova na Rimskom luku, jednom od najprepoznatljivijih i najvrjednijih antičkih spomenika u urbanoj jezgri Rijeke. O zahvatu koji se provodio od 2018. do 2025. godine govorio je Ivan Jengić, viši konzervator povjesničar umjetnosti iz Hrvatskog restauratorskog zavoda, koji je detaljno prikazao i povijest samog spomenika i sve faze njegove obnove.
Bila je to prezentacija koja je, zapravo, trebala doći ranije. Jer kad su radovi završili, dio javnosti burno je reagirao, sumnjajući u opravdanost i način izvedenih zahvata. Nakon svega prikazanog i objašnjenog u utorak, ostaje dojam da je velik dio te pobune bio neutemeljen. A ako nećemo vjerovati struci kada je riječ o ovakvim, izrazito složenim i osjetljivim zahvatima, kome ćemo vjerovati? Jedino što doista može ostati kao opravdana zamjerka jest to što ovakvo javno predstavljanje nije održano odmah po dovršetku radova. Možda bismo tada svi zajedno bili lišeni podosta nepotrebne žuči.
Rimski luk, smješten u Starim vratima, danas se sa sigurnošću tumači kao ulaz u kompleks principija, odnosno vojnog zapovjedništva kasnoantičkog obrambenog sustava Claustra Alpium Iuliarum, čije se južno zapovjedništvo nalazilo upravo u antičkoj Tarsatici, današnjoj Rijeci. Taj je sustav jedan od najvažnijih kasnoantičkih spomenika u Hrvatskoj, a riječki lokalitet unutar njega ima iznimnu povijesnu i urbanističku važnost.
Jengić je podsjetio da je zanimanje za Rimski luk dugo gotovo koliko i novovjekovna povijest grada. Još je riječki patricij Claudio de Marburg pokušavao protumačiti njegov nastanak, povezujući ga s pobjedom cara Klaudija II. nad Gotima. Kroz vrijeme su se mijenile interpretacije, pa se luk nekoć smatrao i trijumfalnim slavolukom, dok su današnja shvaćanja, prema kojima je riječ o ulazu u prostor principija, postupno sazrijevala osobito od druge polovice 19. stoljeća, a potom i nakon Drugog svjetskog rata, kada su među ruševinama okolnih zgrada otkriveni ostaci antičke arhitekture. U tom su smislu važni bili i radovi Mate Suića te Radmile Matejčić.
No jednako je zanimljiva i povijest pokušaja da se spomenik očuva. Već početkom 19. stoljeća postoje zapisi koji upozoravaju na opasnost od obrušavanja kamenih blokova, pri čemu su i tada neki sumnjali da se iza svega krije pokušaj rušenja. Kroz desetljeća se pokušavalo zaštititi luk na različite načine, ne uvijek sretno i uspješno. Tako je, primjerice, 1880. bio premazan takozvanom staklenom vodom, dok je u drugoj polovici 20. stoljeća, tijekom urbanih zahvata i izgradnje zgrade Jadroagenta, čak bio i potkresan kako bi mogli prolaziti kamioni.
Sustavna konzervatorsko-restauratorska istraživanja Hrvatski restauratorski zavod pokrenuo je 2018. godine. U početnoj fazi evidentirana su sva oštećenja i onečišćenja nastala djelovanjem vremena, okoliša i ranijih intervencija. Luk je bio prekriven crnom skramom, a njegova gornja površina cementnom kapom ispod koje se nalazila struktura od opeke. Uz vizualna opažanja provedena su i nedestruktivna ispitivanja, uzimanje uzoraka te laboratorijske analize kamena, žbuke i vodotopivih soli. Pregled je obavio i ovlašteni statičar, a izrađen je i arhitektonski snimak postojećeg stanja.
Rezultati tih istraživanja pokazali su da je stanje spomenika ozbiljnije nego što se možda izvana moglo naslutiti. U jednom trenutku ukazala se potreba za hitnim postavljanjem drvene zaštitne konstrukcije jer je luk bio statički ugrožen. Godine 2019. započeli su preliminarni radovi čišćenja, najprije ručno, potom hidromehanički, a zatim i laserski, kako bi se odstranila tamna kora nečistoća bez dodatnog oštećivanja kamena.
Radovi su potom usporeni zbog pandemije Covida i angažmana Restauratorskog zavoda na hitnim intervencijama nakon potresa u Zagrebu i Petrinji, no kasnije su nastavljeni. Uslijedilo je injektiranje manjih pukotina dvokomponentnim ljepilom i zapunjavanje oštećenja kako bi se spriječilo zadržavanje vode i daljnja degradacija materijala. Svi novomodelirani dijelovi dodatno su obrađeni ručnim klesarskim alatom.
Posebno važna faza izvedena je 2024. godine, kada su prema projektnoj dokumentaciji obavljeni radovi konstruktivne sanacije. Kako je objašnjeno na predstavljanju, riječ je o zahvatima koje konačni promatrač uglavnom ne vidi, ali upravo oni spašavaju spomenik. Ugrađena je greda od nehrđajućeg čelika te čelična sidra postavljena tako da konsolidiraju luk i spriječe njegovo daljnje urušavanje. Zbog pozicije spomenika, okruženog zgradama s obje strane, prostor za drukčije zahvate praktički nije postojao.
Na to se osvrnuo i Boris Mostarčić, istaknuvši da nije bilo mnogo alternativnih rješenja. Starije metode podrazumijevale bi vidljive metalne potpore i obruče, što bi bilo invazivnije i vizualno agresivnije. Konzervatori su, naglasio je, tražili rješenje koje će biti što manje vidljivo, a istodobno učinkovito. Drugim riječima, cilj nije bio “uljepšavanje”, nego spašavanje.
Završna faza radova obavljena je 2025. godine. Tada su izvedeni dodatno čišćenje, završni kiparski retuš te izrada manjih nedostajućih formi u masi umjetnog kamena. Nova kapa na vrhu luka izrađena je od umjetnog kamena na bazi vapna, uz dodatak riječnog pijeska, kamenog agregata i akrilata, a završno je tonirana kako bi se uskladila s postojećim kamenim dijelovima. Kamena plastika na kraju je zaštićena i hidrofobnim sredstvom radi dugotrajnije zaštite i lakšeg održavanja.
Jedna od važnih poruka s predstavljanja bila je i ona o cementu. Konzervatori su jasno istaknuli da su danas izrazito oprezni prema starijim praksama u kojima se cement smatrao idealnim rješenjem. S vremenom se, naime, pokazalo da cement zadržava vlagu i otpušta soli koje dodatno oštećuju zidnu i kamenu strukturu. Zato se, gdje god je to moguće, takve naslage i intervencije danas uklanjaju.
Jengić je naglasio da je zahvat bio minimalan u retušu i modeliranju, a maksimalan u očuvanju statike i konstrukcijskoj sanaciji. Upravo u toj rečenici možda i leži najjednostavnije objašnjenje cijelog projekta. Nije se išlo za time da Rimski luk izgleda “novije”, “ljepše” ili “atraktivnije”, nego da ostane stajati, da se zaustavi njegovo propadanje i da se sačuva što više izvornog materijala.
Predstavljanju je prisustvovala i riječko gradonačelnica Iva Rinčić, koja je otvorila i pitanje odnosa javnosti prema ovakvim zahvatima. Koliko restauratorska djelatnost danas izaziva interes javnosti, koliko joj taj interes pomaže, a koliko odmaže? Mostarčić je odgovorio kako bez suradnje s lokalnom zajednicom sav trud struke ostaje nedovršen, jer netko nakon restauratora mora preuzeti brigu, inicijativu i svijest o vrijednosti baštine. Dodao je i da je javnost danas, osobito nakon zagrebačkog potresa, ipak osjetljivija na pitanje statike, sigurnosti i zaštite spomenika.
Rimski luk, dakle, nije bio predmet estetskog hira, nego ozbiljnog, dugotrajnog i nužnog zahvata. Rasprava koja se otvorila nakon završetka obnove pokazala je da građane zanima što se događa s gradskom baštinom, što je samo po sebi dobra vijest. No jednako je tako pokazala koliko je važno da struka na vrijeme i jasno komunicira ono što radi. Jer kad objašnjenje izostane, prazninu brzo popune sumnja, bijes i galama.
Sada, nakon svega izrečenog i prikazanog, jedno je jasno: riječki Rimski luk nije “upropašten”, nego spašen. A to je, na koncu, jedino što je doista važno.
#Galerija Garbas #Konzervatorski odjel #Rimski luk
