Samo nekoliko tjedana prije nego što je zauvijek napustio „grad života“, Gabriele d’Annunzio napisao je svojoj mladoj suputnici i ljubavnici, venecijanskoj pijanistici Luisi Baccari, koja ga je pratila u riječkoj epizodi, sljedeće riječi: „Zgrada je prazna, Rijeka je napuštena bez glazbe.“ Napustio je Rijeku u siječnju 1921. godine da se više nikad ne vrati u „izmučeni grad“. Nakon dirljivog i operetnog oproštaja od svojih vjernih legionara otišao je iz granatirane Guvernerove palače za Veneciju.
U Veneciji nije bio sam. Ondje su ga čekali mnogi koje je zadužio, ali i njegove žene, u kojima je imao najveću potporu. Među njima bila je i Alice, njegova domaćica i ljubavnica, nova stanarka palače Barbarigo della Terrazza na Canalu Grande. Ondje nije dugo ostao. Previše je tu bilo sjećanja na riječku epizodu neslavna kraja, sjećanja na mrtvu „braću po oružju“. Imao je 58 godina i u tom je trenutku možda bio najpoznatiji čovjek na svijetu. Pa ipak, preispitivao je sebe i razbijao glavu što mu je činiti. Do tada već slavan pjesnik i književnik, za pisanje više nije imao onoliko volje kao nekad. Nemirna duha i uma, stalno je tražio novo kretanje, novi prostor, neki zaklon.
Vila kao ratni plijen
Bio je u potrazi za skrovitim i mirnim mjestom, po mogućnosti uz jezero, gdje bi se mogao umiroviti. Njegov tajnik i suradnik Tom Antongini ispunio mu je želju te u blizini jezera Garda pronašao vilu komandantovih snova. Villa Cargnacco, nekadašnje vlasništvo velikog njemačkog povjesničara umjetnosti Henryja Thodea, koji je nakon izbijanja svjetskog sukoba morao otići iz nje, bila je sve o čemu je Comandante sanjao. „Osjećam da moja sudbina leži ovdje“, izjavio je zakoračivši prvi put u vilu.
Kada je ušao u kuću koja ga je očarala na prvi pogled, Gabriele ju je gotovo odmah dao proglasiti ratnim plijenom. Prisvojio je ne samo kuću, nego i sve što se u njoj nalazilo: skupocjeno pokućstvo, namještaj, umjetnine i ono što mu je najviše priraslo srcu – golemu biblioteku s više od šest tisuća naslova, sa znatnim brojem prvih izdanja, koju je prethodni vlasnik marljivo prikupljao cijelog života. Gabriele, čovjek od pera, njome se najviše ponosio. Za njega je to bilo kao kad bi današnji običan čovjek dobio Eurojackpot.
Uz kuću prisvojio je i okućnicu i imanje, preimenovavši ga u Priorat, odnosno La Prioria. Vila, moguće još iz 17. stoljeća, tako je izgubila prvotno ime Cargnacco i postala Priorat, nadstojništvo priora, kako se d’Annunzio sam prozvao, dakle načelnikom ili priorom imanja. U svojoj viziji sebe kao kakva srednjovjekovnog vlastelina odmah se bacio na posao te godinama sustavno dodavao zgrade, uređivao i proširivao park, a čitavom kompleksu dao ime Vittoriale. Ono degli Italiani dodano je kasnije.
Sama riječ Vittoriale teško je prevodiva. Možda bi joj najbliže bilo nešto poput „pobjedonosnog zdanja“, iako ni to ne hvata do kraja sve što je pjesnik u nju htio upisati. Posjed je u svakom svom detalju osobni ukus malog Comandantea. Svaki objekt, svaki predmet koji je prikupio, oteo, ukrao ili ga se na bilo koji drugi način domogao, nosi njegov pečat. To je objasnio riječima: „Sve to što je ondje prikupljeno u različitim fazama moga života označava za mene izraz duhovnog otkrivenja, baš poput mojih pjesama ili drama ili mojih bilo vojnih, bilo političkih snova, ili bilo koje demonstracije iskrene i nepobjedive vjere.“
Maroni i arhitektura taštine
Gian Carlo Maroni, d’Annunzijev arhitekt, godinama je izvršavao ideje svoga šefa, dajući oblik Prioratu po ukusu Comandantea. Kompleks se nastavio graditi i uređivati i kad Gabriela više nije bilo na ovom svijetu. Pročelje Priorata izrađeno je po preciznim uputama poete. Maroni je ugradio na svaku stranu pročelja po reljef lava sv. Marka i orla sv. Ivana, s mnoštvom grbova, uključujući i grbove obitelji Medici i Canossa. U svojoj elitističkoj grandomaniji moguće je da je sebe vidio uz te velemožne obitelji. Tu su bili i grbovi Firence, Trsta i Trenta te, u samom središtu pročelja, uzrečica Gabriela d’Annunzija: „Ništa manje odlučniji, ništa manje vjerniji.“
Ulaskom u vilu posjetitelja dočekuje d’Annunzijev svijet, a to znači svijet simbolizma, duhovnosti, mistike i koječega drugoga što ostaje svakome da sam odgonetne. Za dešifriranje svega onoga što se u vili nalazi potrebno je gotovo renesansno znanje. Tu je i natpis na ulazu: „Osama dok se ne otvori, tišina dok se ne progovori.“ Potom sedam stuba vodi u Vestibul, malu prostoriju prožetu mističnim i duhovnim ugođajem. Stube su izrađene od purpurnog mramora i predstavljaju poroke i vrline. U sobici se nalazi stup iz Asiza kao simbol siromaštva i poniznosti reda sv. Franje.
Sobe, simboli i privatni mit
Nakon Vestibula dolazi se do dviju soba, svojevrsnih čekaonica: one za dobrodošle, Oratorio Dalmata, i one za nepoželjne goste, Stanza del Mascheraio. Simbolika te sobe jest u tome što je namijenjena onima koji stvaraju i prodaju karnevalske krinke. Na policama su knjige supruge nekadašnjeg vlasnika te dva gramofona na kojima je Comandante puštao omiljenu glazbu, među kojom je bio i jazz. Tu je i Stanza della Musica, glazbena soba. Biće da mu je bila posebno prirasla srcu jer se svom arhitektu povjerio kako u njoj može izraziti čitavog sebe kroz živu maštu. Jednom je zapisao da je bolji dekorater unutarnjih prostorija nego pjesnik i romanopisac. Sobu karakteriziraju igre svjetla i boja. Presvučena je krvavo crvenom tkaninom damaskinjom, s draperijom u crnoj svili i zlatnim motivima divljih životinja koje nalazimo u Orfejevu mitu.
Stanza del Mappamondo, odnosno Soba globusa, nazvana je po velikom globusu, nekadašnjem vlasništvu Henryja Thodea. Globus je po naredbi „božanstvenog“ poete montiran na okrugli stol, zamišljen, naravno, kao njegova verzija stola legendarnog kralja Artura. Na stolu je i model broda, tipa galije, kao referenca na Veneciju, kraljicu Jadrana. Ideja te replike venecijanske lađe bila je ovjekovječenje njegove tragedije Brod iz 1908. godine.
Tu su i druge sobe: Stanza della Zambracca, Ledina soba posvećena mitu o Ledi i labudu, za koju je, nakon sna o Ledi, naložio da bude uređena u tom duhu. Njegovim riječima: „Večeras sam ugledao Ledu u jedinstvenoj arheološkoj i umjetničkoj pozi.“ U sobi se nalazi šest slonova u majoliki te mnoštvo indoperzijskih skulptura, kineske keramike i sličnih kičastih tričarija koje je poeta obožavao.
Samoća
Treba spomenuti možda najzagonetniju i najtajanstveniju sobu u čitavom kompleksu, Stanza del Lebbroso. Za Gabriela d’Annunzija ona je bila poput relikvije. U nju se povlačio radi meditacije, gdje je svakog 27. siječnja obilježavao smrt svoje majke, a 21. travnja godišnjicu smrti Eleonore Duse. U toj je sobi bio najbliži osjećaju smrti. Tu je i pronađen mrtav od infarkta u noći s prvog na drugi ožujka 1938. godine. Svoju ideju smrti i ideju same sobe objasnio je riječima: „Drevni kršćani slavili su gubavce kao ispovjednike vjere. Ja sam to oboje, i ispovjednik i vjera.“
Tu su i Soba ljiljana, Jobovo stubište, hodnik Labirint, Stanza della Cheli, soba u cinober-crvenoj boji s plavim i zlatnim elementima u kojoj je blagovao. To je jedina prostorija koju nije uredio po vlastitom nahođenju, nego je dopustio arhitektu Maroniju da se iskaže. Kad je bila dovršena, poeta je primijetio: „Ovo je jedina soba koju si ti, Maroni, uredio, jedina soba u čitavom kompleksu koja ne odiše tugom. Zato ne možeš biti nesretan što sam nestrpljiv useliti se u nju. Često sam ondje.“
Iskrene i znakovite, premda pomalo čudne riječi čovjeka koji je čitavo vrijeme trčao kroz život loveći užitke. Tražeći sreću koju, uza sve što je natovario u svoju vilu, očito nije pronašao. Bio je u svojoj duši duboko nesretan i usamljen čovjek. Bojao se, osamio u tom kompleksu bezdušnih skupocjenih predmeta i rijetko primao ljude. Nije se znao nositi s tim nedostatkom, zato je možda i prikupljao sve te mrtve stvari – one mu nisu proturječile, njih je dodirivao prstima, igrao se i volio ih kao igračke. Bio je poput djeteta u svom carstvu mašte, gdje je on određivao pravila i gdje vrijeme nije protjecalo kao u stvarnom svijetu. U tom je svijetu mogao ostati ono što je uvijek želio biti: vječni dječak i mladić. No i to je imalo cijenu, koju je platio, jer što može imati čovjek koji je pokorio čitav svijet, a izgubio dušu.
Poeta, poza i propaganda
Na ulazu u ono što će kasnije postati njegov mauzolej ispisao je riječi: „Imam samo ono što sam dao.“ Bio je niska rasta, neprivlačna lica, s preblizu postavljenim očima i lošim zubima. Veliki artist, veliki elitist, grandoman i sitni šovinist, čovjek koji je sve činio radi sebe, a predstavljao se kao da sve to čini tobože zbog talijanskog naroda i Italije. Bio je odličan govornik, orator koji je znao pokrenuti kotače sudbine u koju je vjerovao i u kojoj je nalazio svoje poslanje kao mesija. Sam sebi bio je izvrstan PR. Čovjek kojeg su žene, zbog nevjerojatne karizme koju je posjedovao, jednostavno obožavale, bacale mu se pred noge, davale mu sve što je tražio i natjecale se koja će prva uskočiti u njegov krevet. On nije odbijao nijednu. Znao je da u ženama leži moć. Za sebe je zadržao vlast, nad njima i nad svima drugima. Ako bi ga se jednom ili dvjema riječima moglo opisati, onda bi „božanstveni poeta“ bio operetna gesta. Ništa neobično: potekao je iz operetne zemlje i isto takvog naroda.
Ulaskom u kompleks Vittorialea posjetitelja dočekuju dva luka na ulazu sa središnjom nišom i malom fontanom na koju je poeta dodao riječi: „Ova tri kruga zidina pretvorio sam u živi kamen, religioznu knjigu, uvjeren u čast domovine i latinske pobjede koju nazvah Vittoriale.“ Iznad toga je grb koji mu je podijelio talijanski narod, a u zbilji Mussolini: Princ od Snježnika.
Nakon ulaza dolazi se do d’Annunzijeva muzeja sa svim njegovim stvarima i poklonima koje je dobivao ili ih je prisvojio. Ondje su pohranjene njegove osobne stvari: odjeća, predmeti za svakodnevnu uporabu, slike, portreti u naravnoj veličini, fotografije te deseci cipela, papuča i jahaćih čizama koje je obožavao. Arhitekt Maroni, tvorac kompleksa, nadodao je brojne pasaže, hodnike, stubišta i niše poput Enigme, Arco dell’Ospite i Pila del Piave. Stub s Piave referira se na bitku na rijeci Piavi krajem Prvog svjetskog rata, svojevrsnu pobjedu talijanske vojske nad Austro-Ugarskom. Maroni nije zaboravio ni polukružno kazalište na otvorenom, gdje bi mali elitist mogao davati i sam sebi izvoditi predstave koje je napisao.
Park, Arengo i ritual pobjede
Posebno se ističe vrt koji je d’Annunzio osobno dekorirao i uređivao. U naputcima Maroniju napisao je sljedeće: „Tražim od tebe jedno prije nego što me konzultiraš i dođe do uređenja parka. Posjedujem iznimni ritmički osjećaj prostora i odnosa u njemu. Nemoj to zanemariti. Sam želim inicirati mjesto u Arengu gdje novi stupovi trebaju biti podignuti.“ Arengo je zamišljen kao sveto, pitoreskno mjesto tlocrta grčkog križa, svojevrsni ceremonijal za komemoraciju ratnog razdoblja i njegove riječke epizode. U središtu Arenga nalazi se kameno prijestolje za zna se koga, kamena sjedala i kameni nosači baklji namijenjeni izvođenju vojnih i legionarskih rituala. U njemu je i 27 stupova koji predstavljaju isto toliko talijanskih, ali i njegovih pobjeda u ratu. Gdje li ih je samo toliko pronašao, možemo se zapitati. Među stupovima nalazi se i urna od tamnog kamena u kojoj je zemlja s bojišta kod Caporetta. U svakom slučaju, poeta je ovo mjesto volio te se ondje često fotografirao.
Lijevo od Piazzette Dalmata nalazi se Fontana del Delfino, gdje se skuplja voda s obližnjeg potoka koji teče s brijega kompleksa Vittoriale. U središtu fontane postavljena je brončana skulptura Afrodite.
Vrhunac megalomanije
Sklonost moru i vožnji po moru d’Annunzio je iskazivao mornaričkim odorama koje je obožavao, ali i jednim torpednim čamcem MAS 96. Riječ je o protupodmorničkom motornom čamcu koji je iskoristio s dvojicom avanturista, Costanzom Cianom i Luigijem Rizzijem, u poznatoj epizodi od 10. veljače 1918., takozvanoj Beffa di Buccari. Sam motorni čamac poklonio mu je 1923. godine admiral Thaon di Revel. Poeta ga je potom koristio za svoje izlete po jezeru Garda. Znao je prigovarati Maroniju kad je čamac bio na popravku riječima: „Dragi Gian Carlo, nadam se da ćeš ubrzo osposobiti MAS. Bolje je obojiti ga u željezno-sive tonove nego u tirkizne. Ja bih još dodao dublji plavi ton kako bi se bolje uklapao s bojom jezera.“ I na tom se primjeru vidi njegova sitničavost i želja da ima kontrolu nad svakim, pa i najmanjim detaljem.
Vrhunac svoje megalomanije poeta je iskazao dovlačenjem preko brijega, na strminu ponad jezera, i postavljanjem kao vidikovca pramca ratnog broda Regia Nave Puglia. Bio je to brod koji je sudjelovao u nemirima u Splitu 1920. godine i iskazao se svojim topovima gađajući grad. Čitav pramac rastavljen je i složen u dvadesetak vagona, dovučen pa sklopljen u kompleksu Vittoriale, s drvenom palubom, zapovjednim mostom, sidrima i lancima, jarbolom i prednjim pramčanim topovima. Ostatak brodske palube s krmom označen je u brdu kamenim blokovima.
Mauzolej i posljednja mala pobjeda
Konačno, mauzolej kao posljednje počivalište „genijalnog“ Comandantea izveden je po njegovoj oporuci. Zamislio ga je kao kružno grobno svetilište od granitnih blokova. Gradnja tog čudovišnog mauzoleja otegla se na više od dvadeset godina nakon smrti poete. Za nacrt mauzoleja nadahnuo ga je sam Dante. Zamišljen je i ostvaren kroz tri „danteovska“ kruga. Najdonji je nazvan Pobjedom poniznih, srednji Pobjedom obrtnika, a najviši Pobjedom heroja. Taj najviši krug rezerviran je za elitu. Ondje se nalazi deset kružno postavljenih kamenih sarkofaga. Sam šef pothvata i riječke epizode postavljen je 1963. godine u središte, u sarkofagu od porfira. Ostalih osam sarkofaga čuva zemne ostatke pjesnikovih suradnika i najznačajnijih osoba L’impresa. Nedavno je dodan i sarkofag s imenom riječkog fašističkog vođe Riccarda Gigantea, željom aktivnih iredentista.
Niže krugove mauzoleja krase popisi fašista poginulih u riječkoj epizodi. Među njima ima i jedno slavensko ime, neki Vukasović. Svi oni, kao posljednja vječna straža, čuvaju svoga Comandantea.
I jedna posebnost za kraj. U vili postoji soba tzv. Radionica, u koju se d’Annunzio povlačio pisati. Namjerno je dao napraviti niska vrata kako bi se svatko tko bi mu došao u posjet morao duboko pokloniti. Tako mu se i Mussolini u nekoliko navrata poklonio ulazeći u tu sobu. Njihov odnos nije bio dobar; suparništvo za što bolju poziciju unutar fašističkog pokreta bilo je veliko. Mussolini ga je na kraju uklonio i stavio pod nadzor. D’Annunzio je ostao u svojevrsnom dobrovoljnom kućnom pritvoru čitavo vrijeme. Ipak, sitnim trikom s vratima inteligentni Comandante osvetio se svom zatvorskom čuvaru Duceu. Mora da je to za njega bila najslađa mala pobjeda.
Sve fotografije snimio Neven Lukačević
#Gabriele D'Annunzio #Vitoriale
