Naš signalni lutak je napokon ušao u mainstream medije i zasluženo dobio podršku lokalne zajednice i crveni šljem.
Jedna od najdražih novinskih vijesti posljednjih mjeseci mi je bila ona koja kaže da je novi ministar rada, skrbi i čega sve ne, zaboravio sam kako mu je ime, nekada bio ozbiljno i jako debeo, a sada više nije.
Sigurno se sjećate pjesme…
Zašto su devojke danas ljute?
u moje vreme bilo je drugo
rođen sam devetstopedeset i osme
nad Beogradom je duvao jugo
…grupe VIS IDOLI, iz Beograda…
Zadnji stih… eh, vjerojatno većina misli da je nad Beogradom puhalo jugo, vjetar, a nije, jer čini mi se da u Beogradu ne puše jugo, a i da puše, reklo bi se da je duvalo jugo, a ne duvao jugo.
Pa tko je onda duvao? Duvao je Jugo, Jugoslav, pilot JAT-a koji je volio duvati. Sjeo bi u cockpit, zapalio džoks, vinuo krila nad Beograd i zapjevao: “lalalalalalalalalalalalajlajlaj”… Pardon, zapevao. Dok ga nisu 1958. ukebali.
Vjerujem da se sjećate pjesme AFRICA grupe TOTO. Glupa, cmizdriva pjesma s nekakvim cmizdrivim tekstom o bijelom momku iz USA koji sanja Afriku, a nikada nije bio tamo, bjelačko kvazimelankolično kolonijalno sranje o crnom, suhom kontinentu.
Nažalost, pjesma je bila postala globalni hit, ostala globalni hit i navodno najklikanija pjesma ikad otkad postoje klikovi za glazbu.
“I bless the rains down in Africa” – kaže stih i slična sranja…
“Gonna take some time to do the things we never had ooh, ooh”
Bila je i neka kontroverza oko teksta, ali industrija je pobijedila.
Neki njemački vizualni umjetnik, namibijskog porijekla, vjerojatno naduvan, pomislio je da bi tu pjesmu trebalo ovjekovječiti pa je napravio nekakvu skulpturu, nekakve bijele kubuse na koje je nakalemio MP3 playere na kojima se pjesma vrti endlessly i u loopu non-stop. I to je sve tutnuo u predivnu pustinju Namib, po kojoj je, vjerovali ili ne, Namibija dobila ime.
I sada, pored svih afričkih native glazbenika, udaraljkaša, bubnjara, svih mogućih instrumentalista, Fele i Femija Kutija i da ne nabrajam, pored svih njih, kada se za sto godina vanzemljaci spuste u pustinju Namib, a vanzemljaci navodno obožavaju pustinje, prvo što će čuti bit će ta cmizdriva pizdarija od songa. Dosta tužna perspektiva.
Prije koji tjedan, 24. travnja, u Trstu, u Teatro Miela, koncert su održali Teho Teardo und Blixa Bargeld. Blixa je originalni član i pjevač njemačkih wunderkinda Einstürzende Neubauten i dugogodišnji gitarist Nick Cave and The Bad Seeds. Cavea je napustio nakon snimanja nekog spota za nekakav doc-serijal o blues i rock povijesti. Trebali su odsvirati nekakav rock klasik, obradu, i netko je predložio da oponašaju bend iz Muppet showa. Blixa je bacio gitaru i navodno rekao – ”…Fuck you… nisam ušao u rock’n’roll da bih svirao rock’n’roll!” Blixa je iz Berlina.
Teho Teardo je talijanski kompozitor i soundtrack majstor.
Rodom je iz Pordenonea. Karijeru je započeo kao pjevač u lošem industro/metal bendu Meathead, gledao sam ih davno i poželio sam mu šamarčinu zveknuti. Talijani i rock’n’roll zaista ne idu zajedno. Srećom, kasnije se opametio i iznjedrio pregršt divnih albuma i soundtrackova.
Dopunjeni violinskim gudačkim kvartetom, koji skupe u gradu u kojem nastupaju, i višegodišnjim kolegama na violončelu i bas-klarinetu, djevojka i neki stariji tip, izveli su većinu pjesama s posljednjeg albuma, trećeg, “Christian & Mauro”, što su im prava imena. Blixa je Christian Emmerich, a Teho je Mauro Teardo. Naslov albuma nema veze s nekakvom intimističkom potkom vezanom uz njihova imena, nego je nekakva alegorija na kršćane i Maure, nekakav imaginarni susret, so to speak.
Prvi album je “Still Smiling”, drugi “Nerissimo”. Koncert je bio jebeno cool. Potražite albume.
Blixa je, za moj dojam, pjevao the best ikad. Predivan je bio trenutak kada je iz nekog razloga razglas “nestao” i čuli su se samo glas i violine, a cappella, so to speak. Taman su izvodili pjesmu “A Quiet Life”, naslovnu pjesmu iz istoimenog filma.
To je bila prva njihova suradnja. Film govori o talijanskom mafijašu i mafia killeru koji je odlučio/morao promijeniti život, smiriti se, pa je pobjegao u Njemačku i otvorio pizzeriju. “Everything went wrong!” – rekao je Blixa u intru/opisu pjesme. Često nadrkani Berlinac te večeri je bio vedar, brbljiv i nasmijan.
Prije par godina u Zagrebu, dok su nešto namještali za bis koncerta, Blixa je pričao viceve i ispričao je neki što je Teha natjeralo na urnebesni smijeh, toliko da mu je kapilara u nosu pukla, pojurila je krv, žešće, i nisu uspjeli održati bis. Navodno je cijelu noć proveo na hitnoj dok mu je krv stala. Almost Killing Joke, reklo bi se.
Pinot Noir u La Piccola Vineria bio je jako ugodan. Via della Torretta 8, Trieste.
Prije puno godina smo se znali opijati u pivskom baru, Bar Birre Estere, negdje oko Via Milano, Trieste. Na zidu iza šanka bio je ormar s jedno 500 vrsta stranih piva, zato se zove birre estere, valjda.
Gulden Draak… Zlatni zmaj.
Biere du Diable… Đavolje pivo
Biere du Trapiste… pivo koje proizvode trapisti, nekakvi crkvenjaci
Šampanjac pivo
Pivo koje se lupa po dnu porculanske boce porculanskim štapićem da bi se probudilo i postalo pivo
Pivo koje se gleda pola sata pa onda pije
Tip koji je radio za šankom jednom je, nakon što smo ga pitali što bi nam preporučio, izgovorio – “…No lo so, io non bevo alcol, io sono astemio”.
Astemio je osoba koja kompletno ne konzumira alkohol. U hrvatskom jeziku nema riječi/prijevoda za astemio, najbliže bi bilo nepijac, ali to ne postoji. Apstinent je blizu, ali isto nije ispravan prijevod. Jednom sam se nasrao Đavolje pive i pao u otvorenu šahtu ispred bara i propisno spičkao nogu.
U zadnje vrijeme sve se više dilaju bezalkoholna pića. Bezalkoholno pivo si mogu zamisliti… žedan si, ohlađeno, recimo kao napitak. Bezalkoholno vino malo teže, možda ako si se vratio s Raba pa se zavaravaš. Probao sam jednom no alcohol wine, crno, i pozlilo mi je. Ali čemu služe bezalkoholni gin i votka, a tek bezalkoholna tequila, ne mogu zamisliti. Mislim, mogu, ali ne želim.
Negdje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u jeku antikomunističke histerije, ekipa koja je iz partije prešla u partiju si je zamislila da treba ukinuti slavljenje PRVOG MAJA, jer da je to komunistički praznik blablabla. Možda bi im koja knjiga povijesti tada pomogla.
Ali jebiga, trebalo je nove političke punte skupiti.
I jedne godine je stvarno bilo ukinuto slavljenje tog praznika. Nije bilo javnih proslava etcetc. Ne sjećam se je li bio neradni dan. Par kolega i ja smo svakako odlučili zajebati tu odluku i proslaviti 1. maj, a svakako nismo bili komunisti. Navukli smo plava Varteks odijela, tutnuli karanfil/garoful u rever, počešljali se i špancirali gore/dolje po Opatiji. Neki su nam vikali “Bravo!!!” i mahali u znak odobravanja, a neki su nam jebali mater jer da smo komunisti, vjerojatno i Srbi, a nismo, a neki su mislili da smo opet nešto krivo uzeli.
Otišli smo na Učku, odmaralište INA-e, gdje se godinama održavala proslava 1. maja i prvomajski marš, ljudi bi iz cijele Istre i Kvarnera pješke šibali na Učku, jeli grah, pjevali “…da nam živi živi rad” etcetc. I te godine je na Učki bilo ljudi koji su slavili, tiho, bez graha, igrali badminton i pokazivali si tetovaže. Bilo je i ovih koji su “slučajno” došli provjeriti slavi li se 1. maj i da im seru da su komunisti, vjerojatno i Srbi.
Među njima i samozvani redar (security se tada još nije koristilo) iz Disco bara Grotte u Medveji, kojeg smo jebeno zdušno posjećivali, Disco, ne redara. Svih prijašnjih godina on bi zdušno mahao crvenom zastavom, pjevao i jeo grah, redar, ne Disco. Sad nam je jebao mater, da smo komunisti, vjerojatno i Srbi i Talijani, možda i Slovenci, i da jebo nas prvi maj i on je slučajno došao gore i da se gonimo u kurac i da nas više nikada neće pustiti u Disco bar Grotte, makar i platili kartu.
Sljedeće godine proslava 1. maja se normalno vratila na tapet i bio je praznik i svugdje se pjevalo, jelo grah i mahalo zastavama i šta već. Našeg dragog redara smo sreli negdje navečer u Lovranu, vjerojatno smo se opijali na nekoj ogradi, bez obzira na 1. maj. Pohvalio se kako je bio na Učki, mahao zastavom, jeo grah i pjevao, ali da pička nam materina, nas nije vidio i da nismo bili na proslavi i neka se nosimo u kurac, ovaj put nismo komunisti, i da nas neće pustiti više nikad u Disco bar Grotte, makar i platili kartu.
Glazbena preporuka:
Melvins/Napalm Death – Savage Imperial Death March (2026)
Irmin Schmidt – Requiem (2026)
Los Thuthanaka – Wak’a (2026)
Tristan Allen – Osni The Flare (2026)
Adult – Kissing Luck Goodbye (2026)
Squarepusher – Kammerkonzert (2026)
Mi and La’u – Rec (2026)
Noveller – I’m The Weather (2026)
My New Band Believe – My New Band Believe (2026)
Hyper Gal – Our Hyper (2026)
Memorials – All Clouds Bring Not Rain (2026)
Pan American – Fly The Ocean In A Silver Plane (2026)
Isabel Pine – Fables (2026)
Jarboe – Sightings (2026)
Abigail Snail – Rad Berms (2026)
Graham Dunning – Quern (2026)
Tanya Donelly & Chris Brokaw – The Undone Is Done Again (2026)
Andrew Anderson – Thresholds (2026)
Vanity Productions – Vanity Project (2026)
Bali Gamelan Sound – Topeng Semar Peguligang (2026)
Serokolo 7 – Maramfa Musick Pro (2026)
Joseph Branciforte & Jozef Dumoulin – Iterae (2026)
Nick Cave & Warren Ellis – Detective Hole (soundtrack 2026)
Booner Kramer & Thurston Moore – They Came Like Swallows
7 requiems for the children of Gaza (2026)
Lucy Lyou – Mr. Cobra (2026)
Irked – The Grievance (2026)
Alvarius B. – Malarial Dream (2026)
