Na splitskoj likovnoj sceni (ako ona, u punom smislu riječi, zaista i postoji) vrlo rijetko se događa nešto što je čitavu angažira, potresa ili pokreće, a još rjeđe nešto što aktivira i interes šire publike tj. građana (koji u većem broju sudjeluju jedino u Noći muzeja). Da bi se to dogodilo, potreban je neki eksces ili barem nagla, neočekivana smrt nekog od njenih sudionika. I upravo to se dogodilo ovih dana: seksces! Jedan splitski umjetnik u srednjim godinama je prijavljen radi seksualnog uznemiravanja jedne 19-godišnjakinje koja mu je trebala biti model za akt. Njegov identitet nije još poznat, ni po inicijalima, i ostat će takav dok se istraga ne završi i činjenice ne ustanove. Do tada će i velika glad njegovih kolega/ica za saznavanjem njegova imena i prezimena ostati neutažena, a splitsko malo/građanstvo će imati o čemu nagađati i oštriti na sumnjivcima jezik i zube. Pa je, do otkrića identiteta tog seksploatatora, on naš splitski Banksy tj. anti-Banksy. Da je napravio neki veliki mural Banksyevog kalibra usred grada, ne bi izazvao ni u pola toliko interesa splitske publike koju ništa osim sekskluzivnog skandala ne može trgnuti iz tradicionalne ravnodušnosti prema suvremenoj umjetnosti.
Lula da Silva, aktualni predsjednik Brazila, bio je upleten u korupcijski skandal te i osuđen na zatvorsku kaznu, ali ubrzo (nakon 19 mjeseci) i pušten jer se pravomoćno utvrdilo da je istraga bila ishitrena i namještena. Ovo mu je treći mandat, a na dužnost je stupio 1. siječnja 2023., nakon što je, doslovce u posljednjim minutama, pobijedio desničarskog protukandidata, za svega par stotina tisuća glasova prednosti (što je za ovu zemlju od 212 milijuna stanovnika zaista par kapi u moru). Upravo taj uzbudljivi, gotovo nogometni, finale tih predsjedničkih izbora (u Brazilu predsjednika bira direktno narod) ujedno je i najdinamičniji i najnapetiji dio dokumentarca „Lula“ (90 min.) u korežiji Olivera Stonea i Roberta S. Willsona (2024.). Ostatak filma Lulina osobnost i biografija generiraju zanimanje i pažljivo gledanje niza arhivskih snimaka iz njegova sindikalnoga i političkoga života, dok je Stoneov redateljski prosede u drugom planu, tek korektan u organiziranju i ritmiziranju heterogenog materijala.
Strast koja pobjeđuje sve
Stone je uvijek pokazivao posebno zanimanje za velike povijesne ličnosti, od „Aleksandra velikog“ (2004.), preko „JFK“-ija (1991.), „Nixona“ (1995.) pa do Castra („Comandante“ – 2003.) i „Snowdena“ (2016.), a ne zaboravimo ni Jimma Morrisona („The Doors“ – 1991.). On je ljevičar velikoga kalibra i jednostavnog pogleda na političku igru u svijetu: „Ljevica je dobra, desnica loša, a Amerika najgora“. I on svoja uvjerenja neuvijeno iznosi kako u filmovima (naročito dokumentarcima) tako i u javnim istupima po čemu je blizak Michaelu Mooreu („Ludi za oružjem“, „Fahrenheit 11/9“, „Sicko“). Taj glasni ljevičarski par posve je dovoljan da na američku demokraciju gledamo ipak benevolentno: ona ne samo dozvoljava nego i financira filmsko iznošenje njenog prljavog rublja pred oči svijeta, a da Moore ne izgubi niti jedan kilogram niti da Stoneu padne vlas s glave. A obojica ustrajavaju u prokazivanju slabosti američkog sistema i moralnih devijacija njegovih političkih elita. Stoneu je očigledno najslađe kada može uhvatiti neku američku tajnu službu s prstima u tuđem pekmezu pa ni u „Luli“ ne nedostaje naznaka i podataka o upletenosti američke vrhuške u režiranju izbora u zemljama Latinske Amerike, a i šire, naravno.
No, ono što fascinira u ovom filmu je njegov glavni lik, sam Lula. Južna Amerika je plodna maternica koja rađa fascinantne likove, od Che Guevare i Castra preko Borhesa i i Marqueza, Pelea i Maradone pa do pape Franje. Valjda je to radi podneblja, mješavine rasa, španjolskog i portugalskog jezika i katoličanstva. Sve to skupa daje svima neki življi i brži ritam, temperament i strast su naglašeniji nego kod Jenkija na sjeveru, gdje vlada protestantizam. Lula je lik koji se može roditi, izgraditi se i uspjeti samo u takvom prirodnom i društveno-kulturnom ambijentu. Njegova politička strast je nevjerojatna i zbog nje se i u poznim godinama (rođen 1946, kao i Stone) bori za predsjedničko mjesto kao mladi lav. Uostalom, on i jest mlad iznutra, mladić s puno životnog i političkog iskustva koje ne gasi njegovu iskrenu vatrenost. Dva braka, nekoliko djece, a u mjesecima pred izbore, dok ga je Stone intervjuirao, u sretnoj vezi sa zaručnicom mlađom od sebe nekih 30-ak godina. Vitalistička politika par excellence!
Ako volite život i život voli vas, a Lula voli život svim svojim bićem. Pa ga onda i narod voli, poštuje ga i slijedi. Ni gledatelj ne može ne navijati za takvog lika, koji je potekao s društvenog dna, iz siromašne radničke obitelji, i koji je došao (u tri navrata!) na njegov vrh, zahvaljujući svojoj strasti koja ga je vodila čitavog života: političkoj borbi za veća prava i bolji život radnika i svih siromašnih i potlačenih. Ostati pri svemu svoj, normalan i autentičan vrlina je tako rijetka da izaziva divljenje pa je Lula uzoran lik kojega se ne zaboravlja. Njegove ljudske vrijednosti naročito dolaze do izražaja na podlozi militaristički ukočenih figura njegovih političkih protivnika s fašističke i imperijalističke desnice, koji defiliraju ekranom ali s njega ne zrače humanošću i autentičnošću. Ti su me momenti podsjetili na „Z“ i „Opsadno stanje,“ Coste Gavrasa, kada je bilo tako jednostavno navijati za dobre/lijeve a protiv loših/desnih: uvijek za slabije i potlačene.
Srce koje otapa led
Orson Wells je rekao da je kamera najopasnije oružje u rukama čovjeka. I bio je u pravu, pogotovo to vrijedi danas kada se vodi bespoštedni rat informacijama, a AI generira uvjerljivo realistične ali fake filmske slike s aktualnih ratnih poprišta. U slučaju dokumentarca „Gospodin Niko protiv Putina“ u korežiji Davida Berensteina i Pavela Talankina (2025.), koji je i snimatelj i glavni lik, kamera je efikasnija od bombe jer je napunjana tihim eksplozivom istine. Pavel je skromni, neugledni učitelj u osnovnoj pkoli u Karabašu, najtoksičnijem gradu na svijetu (radi talionice bakra) od desetak tisuća stanovnika, koji organizira i redovno snima kulturna događanja. On voli djecu, djeca voli njega, voli to što radi, voli svoju majku (bibliotekarku u školi), voli svoj grad (uključujući ružne socijalističke zgrade) i sugrađane, u stvari, kako sam reče, sve voli. I sve to jednog dana napušta, noseći snimljene filmske materijale sa sobom negdje u Europu, gdje će biti siguran.
Od „početka specijalne vojne operacije“ u Ukrajini sve se u njegovoj školi stubokom mijenja, ukratko, edukaciju zamjenjuje propaganda. Rat ubire svoje žrtve i u toj zabiti, neki njegovi bivši učenici bivaju regrutirani, sprovodi poginulih mladih vojnika bivaju sve češći, a u učionice dolaze pripadnici „Wagner“ postrojbi da bi djecu podučili pucanju iz puške i demontiranju mina. Pavelov školski antagonist je suvonjavi nosati profesor povijesti kojemu je Berija jedan od idola; on djeci pere mozak iz uvjerenja. Na namještenom glasanju o najomiljenijem profi biva prvi i za nagradu dobiva komforan dvosoban stan i time je, naravno, ganut do suza. Pavelova majka prihvaća sva kako je “Rata je uvijek bilo. Ljudi vole pucati jedni na druge” i njen sin, dobrica samo takva, ne može prihvatiti zloupotrebu obrazovanja i njegovo srozavanje na neuvijenu režimsku propagandu, u službi ratnog stroja. Film donosi kraki isječak Putinovog govora kojeg ovaj zaključuje eksplicitnom i podcrtanom porukom: „Rat se ne dobiva na frontu nego u školama i ne dobivaju ga vojnici nego učitelji“. A ima i jedan kratki TV- snimak nastupa neke ruske rock-grupe čiji bradati pjevač radosno zaziva atomsku bombu u refrenu.
Upravo zbog blagosti ogleda kojim Pavel gleda na ljude i svijet oko sebe on i vidi tako dobro vidi i intenzivno osjeća sve stare (one iz sovjetskog doba) i nove socijalne i psihološke deformacije u suvremenoj Rusiji, koja militarizira i psihu djecu u prvim razredima osnovne škole. On je lik kojega se može jako rijetko sresti u životu bilo gdje, a od filmskih likova najviše podsjeća na „Umberta D.“ Vittoria de Sice, skoro da je njegova slavenska verzija za 21. stoljeće. I baš zbog tog sveobuhvatnog pogleda njegove jednostavne i čiste duše sadržaj kojega vidimo izaziva tihu jezu. Kamera u Pavelovij ruci nam je prenijela ono bitno i dubinsko što se događa u Rusiji i s Rusima, a što bi nam ostalo mutno i skriveno da se nije dogodio ovaj mali veliki film, čudesno jednostavno i toplo svjedočanstvo mladog čovjeka koji je Niko, ali Niko sa srcem i kamerom za sve.
#Ante Kuštre #Lula da Silva #lula mira #rat #Split Connection
