Arjun Shivaji Jain indijski je umjetnik, pisac i osnivač Red Housea, nezavisnog kulturnog centra u New Delhiju. Studirao je nuklearnu fiziku na IIT Roorkee-u, potom Art & Science na Central Saint Martins u Londonu. Arhitekturu doživljava kao prirodni spoj ta dva svijeta, što ga je potaknulo da osnuje Red House. To je mjesto otvoreno za sve koji žele oživjeti svoje ideje, bile to radionice, koncerti ili izložbe. Od 2022. godine tamo je organizirano više od 100 javnih programa, a zajednica koja je oko Red Housea okupljena broji više od 13 000 sudionika.
Predavanje naslovljeno Stanje suvremene likovne umjetnosti u Indiji, održano 16. travnja u dvorani Filodrammatice, započeo je riječima kako se u Rijeci osjeća kao kod kuće. Možda zbog toga što i u Rijeci znamo kako je to biti između različitih kultura i identiteta, kao što znamo da “suvremenost” nije raskid s tradicijom nego njezin najhrabriji nastavak. Jain smatra da suvremena indijska umjetnost ne može biti shvaćena bez povijesnog konteksta jer u Indiji, kaže, nikada nije bilo pauze od povijesti. Zato nas je vodio kroz nekoliko ključnih momenata. Kao dobar indikator stanja društva ističe način na koji su žene reprezentirane u umjetnosti. Modernizam u Indiji, rekao je, počeo je radom Raja Ravi Varme, koji je u svojim djelima humanizirao božice, oslanjajući se na mitologiju, ali s naglaskom na odjeću i tjelesnost. U tom kontekstu govorio je o pojavi Bharat Mate, Majke Indije kao likovnog motiva, pritom ističući verziju M.F.Husaina, jednog od najvažnijih modernih indijskih slikara. Njegova Bahart Matu je gola, crveno obojena žena s imenima indijskih država ispisanim po tijelu, prikazana kao figura koja trpi teret vanjske dominacije.
Kroz predavanje Jain je istaknuo da u fokusu nije dokazivanje “indijskosti” nego je riječ o razumijevanju tko su i zašto su tu. Čak i u razdobljima kolonijalne ovisnosti o Britaniji nije bilo potrebe za dokazivanjem identiteta, a umjetnost je slobodno crpila inspiraciju iz drugih. Naglašava kako danas, posebno nakon covid epidemije, iskustvo postaje ono što vrijedi i ono što se može smatrati umjetnošću, a ne samo ulje na platnu. Zbog toga Red House ima toliko značenje: tamo je stvorio zajednicu koja dijeli zajednička iskustva. Prema Jainu, indijska se umjetnost ne pita je li nešto tradicionalno ili suvremeno, nego je li istinito. I sam kaže da ne pripada nijednoj školi osim Ruskinovoj, da ne razlikuje “visoku” od “primijenjene” umjetnosti i da gradi kuće s istom ozbiljnošću kojom slika akvarelom.
Istražujući njegov rad, naišle smo na grafiku The Tremble in the Soul of an Idealist, na kojoj kavez visi iznad prostranoga žutog polja gorušice i plavog neba. Unutra kruže zatvorenici, a pokraj stoje časnici i poslovni ljudi. Kroz sliku Jain opisuje čovjeka koji stoji na rubu, koji je skupio svu hrabrost da skoči. Sva velika umjetnička djela koja je vidio, sve knjige i pjesme koje je pročitao poručuju mu: skoči, nećeš pasti. Prije nego što čovjek uopće stane na rub i skupi hrabrost da skoči, mora proći kroz samoću s vlastitim mislima. O tome govori druga slika — Solitude! If I Must Thee Accept, akvarel na papiru nastao u veljači 2016. Jain piše u bilješci uz sliku na svom Saatchi Art profilu da mu je to prva slika koja ga je ostavila bez riječi. Svoj odnos prema samoći opisuje kao nešto promjenljivo, ali čije promatranje u njemu budi strah. Taj strah uspoređuje s osjećajem janjeta koje drhti i plače jer je upravo shvatilo da ga vode u smrt. Boji se da nikad neće moći pronaći prave riječi za tu sliku, zato što je počeo osjećati gađenje prema njoj. Kao da joj se nalazi previše blizu, kao da je previše istinita, previše njegova da bi je mogao gledati izvana. To nas dovodi do Jainove nelagode prema ljudskoj opsesiji kategorizacijom. Zašto sve mora imati određeni -izam? Zašto se svi moramo smjestiti u određeni okvir? Kad vidimo leptira, kaže Jain, nešto u nama tjera nas da ga ulovimo, zataknemo iglu kroz njega, posjedujemo. Predložio je drugačiji put: pustiti leptira da živi.
Filodrammaticu smo napustile razmišljajući o definicijama: umjetnost, kao i identitet, ima previše slojeva da bi mogla stati u jednu nametnutu definiciju. Njezini slojevi se ne brišu, već nadovezuju jedan na drugi, živeći zajedno u nelagodi, ali i u dijalogu.
