Tekst koji će ovdje biti recikliran bio je završen 09. travnja 1990. u 20. 58 sati i ispisan na, takoreći, beskonačnom papiru kakav se koristi kod telefaksa. Iz zaborava pukim je slučajem izronio 16. 4. 2026. u prijepodnevnim satima. Kao primateljica navedena je Nadia Mifka pa je vjerojatno bio namijenjen Novom listu. Na papiru je navedeno da tekst ima 82 reda, dakle dvije i pol kartice, printer nije imao mogućnost masnih slova pa je to moralo biti ručno napravljeno.
Milko Valent za Totalni spol kaže da je to igra koja završava tugom, u tuzi rođena. Točno, jer gledajući s petogodišnje distance, koliko je proteklo od pokretanja ove totalnospolne polemike čiji dossier knjiga donosi, moguće je ustvrditi da su kulturološki učinci polemike bili doista skromni, a sudbine protagonista najblaže rečeno nezavidne.
Budući da je ova polemika imala lokalan i kratkotrajan karakter te da je zahvatila samo izravno sukobljene stran(k)e, Totalni spol ostaje danas kao jedan od njezinih opsežnijih prikaza. Kronologija bi otprilike imala ovaj slijed događaja: po objavljivanju Valentove proze Grimizni demon (OKO br. 336, 31. siječnja 1985.) uslijedio je niz reakcija koje su autoru spočitale antifeminizam, a bilo je i takvih koje se nisu ograničile na tu tvrdnju, već otišle i dalje tvrdeći da je riječ o ženomrzništvu. Reakcije nisu bile samo pisane. Omladinski radio 101 objavio je i ovu vijest: “Prije pola sata na Trgu Republike profesorica Jelena Zuppa pljunula je Milka Valenta, autora Grimiznog demona, priče o tragičnom kraju lezbijske ljubavi dvije profesorice s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tom prilikom rekla mu je ‘peder’ Milka Valenta – Zizija a za njega nikako ne može se to reći jer iza sebe ima dva braka, sina od 12 godina 389 dokazanih veza …”. Do fizičkih obračuna ipak nije došlo. Međutim, polemika se, barem prema dokumentaciji u Totalnom spolu nastavila pisanim putem i to Valentovim tekstovima. Kakve su bile reakcije s feminističke strane nije poznato.
U nastavku raspravljanja Valent je svoje namjere eksplicirao željom da dokaže kako literarno umijeće nema spola. Drugim riječima, dokazati da je tzv. žensko pismo u literaturi obična fikcija. I to je možda najtužniji dio ove knjige. Ne toliko zbog nastojanja da se potvrdi ili opovrgne jedna hipoteza, koliko zbog načina na koji se u knjizi provodi zastupanje stava da ženskog pisma nema. Dakako da iznošenje privatnosti ne mora biti po ukusu svih čitatelja, da ono može naići na neodobravanje, ali to su već pitanja moralnosti ili “moralnosti” javnog komuniciranja. Međutim, argumentiranje jedne teorijske hipoteze, a tvrdnja da pisanje “posjeduje spol” jest teorijska hipoteza, pretpostavlja i određene kodekse te svijest o čitatelju kojem se tekst obraća. No, obilje fusnota s iscrpnim prikazima javnih i privatnih života zastupnika teze o ženskom pismu, kao i pojedinim autorovim razmatranjima argumentacija je dovedena u pitanje. Uzmimo npr. ovaj stav: “ … zašto se mnoga vrsna publicistica, kao Oriana [Fallaci] i poneka naša, poželi baviti literaturom na pragu srednjih godina. Redovito, usprkos literarnog neuspjeha (nasuprot izdavačkom uspjehu) prvijenaca, one i dalje uporno inzistiraju na onome biti umjetnicom, književnicom itd. Još više zapanjuje ta upornost kad se zna da su to uglavnom vrlo inteligentne žene … možda bi odgovor trebalo potražiti u biologičkom temelju klimakteričnih promjena”. Iz ovih bi se riječi, naime, moglo zaključiti da se mediju svijesti priznaje biološki temelj, a mediju jezika ti su temelji uskraćeni.
Totalni Spol, zbog svega rečenog, treba svrstati u red polemičkih knjiga koje, bez obzira na strasti što su u njima zabilježene, imaju zapravo značaj dokumenta prošlih vremena. One su više izvještaj o ljudskim sudbinama, nego pokušaj da se ponude odgovori na pitanja koja se u njima javljaju kao povijesni pokretači. Jer, rasprava o ženskom pismu niti započinje Totalnim spolom, niti njime završava. Ako je trenutno izgubila na važnosti u književnom životu, to ne znači da u skoroj budućnosti ne mora oživjeti. I to možda još većim intenzitetom i plodnijim rezultatima.
Da književnopovijesna i književnokritička razvrstavanja ne moraju uvijek biti u središtu interesa literarnih poslanika, to se pokazalo i ovom prilikom. U protivnom bi se, najvjerojatnije, prema problemu ženskog pisma pristupilo jednostavno kao jednom od književnih žanrova. I premda ovakva opcija nije neizvediva iz Totalnog spola, ova knjiga prije svega jest zapravo igra koja završava tugom, a u tuzi je i rođena. No, još će tužnije biti ako se takav njezin ishod bude komentirao nezahvalnim prilikama, nepriličnim vremenom, sindromom sitne i male kulture te nešto slično tome. Umjesto samonaricanja i samosažaljenja što se ovakve knjige uopće pojavljuju, trebalo bi Totalni spol, a to vrijedi i za sve kulturološki skromne polemičke knjige, promatrati kao izdanak zahtjeva ili želje da se živi za literaturu i od literature.
Srećom, ovoj do zla boga bespotrebnoj polemici elegantno je stao na kraj Boris Postnikov u tjedniku Novosti. Umjesto da moralizira, Postnikov se poslužio učinkovitim i elegantnim rješenjem: umjesto pravedničkog busanja o prsa, zamalo mačističkog, osvrnuo se kratkom i primjereno zajedljivom “Abecedom slučaja Valent”. Gotovo nalik Flauberovom Rječniku uvriježenih mnijenja (posthumno 1913) u kojemu je dan prikaz svojevrsnoga abecedarija ljudskih (konkretno: građanskih) neizlječivih bedastoća (vidi i čitaj fini prijevod Stanka Andrića). Tamo se Postnikov izrijekom osvrće na “ćelave i renomirane bradonje” kao i na one koji nisu imali strpljenja naprosto ignorirati provokaciju koja već predugo ne daje nikakvog ploda. A još je vjerojatnije da nisu imali ni strpljenja ni vremena, ali ovu priliku nisu htjeli propustiti da svrate pozornost na svoje, ha, osrednje talente.
Koliko god to u ovome trenutku nesimpatično možda zvučalo, Valent ipak nije pao s Marsa. Ne radi se o njegovoj privatnoj personi koja sablažnjava sve okolo sebe. Jedno je vidjeti sebe u konzervativnom kontekstu, a posve drugo ostajati zatucan i kronično nedokazan. Ako bi danas vrijedilo govoriti o Milku Valentu, onda bi valjalo razmisliti o sljedećem. Valent je kasnih 70–ih i ranih 80–ih bio jedan od rijetkih koji je, koliko toliko, uspijevao ponuditi, recimo to tako, proznu verziju pjesničkog semantičkog konkretizma. I u tome nije se radilo o već jadnom i napola zaboravljenom književnom realizmu. Književni i umjetnički realizam ostaje još i danas u ovome podneblju suvereno mjerilo nečije umjetničke vještine i važnosti. A to su kriteriji koji caruju u provincijalnim kulturama, onima koje trajno zaostaju za svima drugima. Čak i za samima sobom jer ne uspijevaju zapaziti ni što se događa oko sebe. Teatrolog Darko Gašparović i dramski pisac Slobodan Šnajder, nekoć redovni komentator Novog lista, uložili su i vremena i truda da Sušačanin Janko Polić Kamov (preminuo u jadu i bijedi 1910. u Barceloni) stekne potrebnu pozornost. Vrijedi zato pročitati barem završno poglavlje Šnajderovog Umrijeti u Hrvatskoj (Fraktura, 2019). Ne bi se njih dvojica trebali već desetljećima toliko truditi da provincijski empire strikes back nema još i danas toliku ovdašnju podršku. I to ne od političkih vrhova, ili puno bolje: centara birokratske moći, nego od tzv. malih i običnih ljudi. Evo što piše Postnikov:
C kao cancel culture. U skandalima poput ovog spominje se redovno, s ostalim trofejima intelektualnog ljenčarenja: woke ideologijom, virtue signalingom … Umjesto komentara, riječ dajemo Espiju Tomičiću, autoru jedne od žešćih kritika Milka Valenta i svih advokata Valentovog talenta: “Ne serite, nitko vas nije kenslovao, mi vas pozivamo na odgovornost.”
J kao Jagić, Dorta. Jedina članica ovogodišnjeg žirija Goranovog vijenca koja se nakon opoziva nagrade javno zauzela za Valenta. Pa je Facebook statusom na vrat navukla lavinu kritika, pa je status izbrisala, pa su je neki autori krenuli braniti… Sukus izbrisanog statusa: žiri se pri izboru dobitnika vodio isključivo književnim kriterijima. To je točno. Žiriju procjena Valentovih javnih stavova naprosto nije bila u opisu posla. Samo što će se od žirija kao što je bio ovaj i od nagrade kao što je ona s imenom Ivana Gorana Kovačića uvijek očekivati više nego od nekog tamo priznanja HAZU-a, Matice hrvatske ili hrvatske države.
Ne treba ispustiti iz vida što stoji u priopćenju povodom oduzimanja nagrade Milku Valentu: “Kada je Vladimir Vladimirovič Majakovski, prije više od stotinu godina, napisao svoje ‘ja volim gledati kako umiru djeca’ nije to, naravno, mislio doslovno, niti je to uopće izrekao građanin Majakovski. U kontekstu pjesme, poznato je, progovara pjesnički protagonist, a spomenuta tvrdnja formulirana je, danas je to malo kome sporno, kao demonstracija radikalne pjesnikove poetike čija je maksima, pojednostavnimo, bila ‘zgroziti malograđanina’; uzdrmati njegov lažni moral.” Ovome bi svakako valjalo pridodati da se taj upitni moralizam i stihijska hajka na pjesničkog laureata temelji na izostanku svijesti o povijesnom kontekstu. U situaciji kada književnost živi na tržištu i nema ni svjetovnih ni crkvenih mecena ona je izložena zaoštrenoj alternativi: ili stradava književnost, trivijalizira se, ili stradava autor (autorica) i živi od tuđe milosti. Koliko god relativizam ukusa bio odbojan toliko postaje nakratko prihvatljiv pred ovakvim ispadima. I za završetak: Hrvatska enciklopedija za Flauberta kaže da je bio slikar provincijalne pustoši, građanskog licemjerja i ograničenosti. Kod njega nisu stradala djela, ali on sam jest premda se smatra i danas izvrsnim stilistom. Nekime kojemu ne treba populistički relativizam koji, naravno, pronalazi sebi opravdanje: tko voli, nek’ izvoli. Ovaj skandal nema ni pretpostavke da su ubroji u jednu od važnijih polemika i članovi žirija Goranova proljeća dobro su postupili. Ovdje se radi o poetici, a ne, govorili su nacisti, entartete Kunst, izopačenoj umjetnosti.
Istaknuta ilustracija: Vlado Martek
#Ivan Molek #Milko Valent #Totalni spol
