Zdenka Kovačiček u Rijeci predstavila autobiografiju „Slobodna kao mačka“: Žena koja je uvijek išla svojim putem

Dupkom ispunjena dvorana Gradske knjižnice Rijeka, odlična atmosfera i druženje koje se nakon predstavljanja nastavilo u Galeriji O.K. jasno su pokazali da je Zdenka Kovačiček i dalje – žena za sva vremena. Legendarna hrvatska glazbenica u Rijeci je predstavila autobiografiju „Slobodna kao mačka“, knjigu u kojoj je sabrala desetljeća života na sceni, putovanja, glazbenih uspjeha, propuštenih prilika, osobnih lomova, ali i slobode koju je, kako je sama rekla, uvijek nastojala živjeti.

Večer je započela „Pjesmom životu“, što se pokazalo kao gotovo programski uvod u razgovor o umjetnici kojoj su ljubav, glazba i scena bile i ostale temeljna životna hrana. Nakon razgovora u knjižnici, druženje je nastavljeno u Galeriji O.K., gdje je Zdenku dočekao Krešo Kovačiček, a susret se pretvorio u opušteni nastavak večeri, uz pjesmu, bliskost i onu jednostavnost koja kod velikih umjetnika najviše ostaje.

Predstavljanje je moderirala Iva Mladenić, koja je Zdenku Kovačiček najavila kao umjetnicu koja je od rane mladosti zaljubljena u scenu, a s godinama je postala simbol životne energije.

– Ne voli da je tako zovu, ali ona je istinska diva. To je Zdenka Kovačiček, rekla je Mladenić.

Zdenka je, međutim, odmah reagirala u svom prepoznatljivom tonu, jednostavno i bez poze.

– Mi nismo odgajani da budemo dive. Tako neprirodno zvuči ta riječ. Ima nas još u generaciji, obilježili smo prošlo stoljeće i povijest hrvatske glazbene scene, ali biti diva na ovoj našoj sceni… Tko pročita knjigu, bit će mu malo jasnije, rekla je Zdenka Kovačiček.

Ulomke iz knjige čitala je Laura Marchig, vraćajući publiku u Zdenkino „doba nevinosti“ – djetinjstvo, prve susrete s glazbom, želju za sviranjem klavira za koji u kući nije bilo prostora, harmoniku koju je počela svirati već s pet godina, ali i trenutak kada ju je teta Vera odvela u HNK na „Seviljskog brijača“. Tada se, kako je zapisano u knjizi, počela rađati želja za scenom.

Govoreći o djetinjstvu, Kovačiček ga je opisala kao sretno, premda skromno.

– U to vrijeme svi smo bili jednako siromašni, imali smo sve što nam je bilo potrebno. Družili smo se u predgrađu, išli u školu, sve se odvijalo ondje gdje smo živjeli. Moje djetinjstvo bilo je sretno jer su mi roditelji mogli priuštiti glazbenu školu, pionirsko kazalište i privatne satove engleskog jezika, prisjetila se.

Već kao djevojčica počela je putovati i nastupati. S Duo Hani postala je tinejdžerska zvijezda, nastupala s velikim imenima, pojavljivala se u prvim televizijskim emisijama i dobivala, kako je rekla, i po 200 pisama dnevno. Ipak, slava je nije osobito promijenila.

– Uživale smo u popularnosti, ali ne toliko da bismo se morale promijeniti. Išle smo u školu, sve je bilo u nekim granicama, sve je bila uživancija, dodala je Zdenka koja svoje prve honorare pamti po malim velikim stvarima: magnetofonu, cipelama naručenima kod privatnika na Britancu, haljini za maturalnu zabavu. Kao djevojka koja je odrastala u socijalizmu, a rano počela raditi po Europi, kaže da razlike tada nije doživljavala dramatično.

– Neimaštinu nisam mogla osjetiti jer smo svi imali slične potrebe i želje. Bili smo skromni, nitko nije vozio automobil. Mi koji smo se bavili glazbom i imali priliku ići po Europi, to smo doživljavali kao normalnu stvar. Nisam pravila razliku između kapitalizma i socijalizma. Ja sam imala punu slobodu, tako sam osjećala, rekla je Kovačiček.

Jedno od dojmljivijih poglavlja razgovora bilo je ono o Bejrutu, u kojem je nastupala u hotelu Intercontinental u vrijeme kada je grad nosio nadimke poput „Pariza Orijenta“ i „Las Vegasa Bliskog istoka“. Ondje je susretala svjetsku elitu, ali i vidjela golemo siromaštvo.

– Volim gledati oko sebe, upoznavati ljude i druge kulture. Zamijetila sam i veliko siromaštvo u tom gradu. Ako ne gledaš oko sebe – to ne vidiš. Teško mi je gledati što je danas ostalo od toga grada.  Tada sam doživjela i rat 1968. godine, spasili smo se, iako smo ostali bez instrumenata. Bili smo sretni da smo izvukli živu glavu. Nije dugo trajalo, ali bilo je žestoko: padale su bombe, gorjele kompanije, nadlijetali avioni, obitelji s djecom čekale su slobodno mjesto za let. To ne bih poželjela nikome, ispričala je Zdenka.

Jedna od velikih životnih prekretnica bila je i prilika za međunarodnu karijeru, koju joj je ponudio producent koji će kasnije stvoriti Boney M. Nije, kaže, bila riječ o tome da je ona tu priliku odbila, nego da je tadašnji suprug i voditelj benda nije podržao.

– Trebala sam se upustiti u stvaranje imena, ali njemu je to zasmetalo. To je bio muški ego. On je to odbio, a ja sam tada shvatila da nismo jedno za drugo. Što bi bilo kad bi bilo, ali šansa se pružila. Jedan takav događaj mogao nam je otvoriti velika vrata, ali nije se dogodilo – rekla je Kovačiček.

Nakon povratka u Zagreb otvorila su joj se, kako je rekla, gotovo sva vrata. Počela je surađivati s jazzerima, Boškom Petrovićem, Big Bandom i Miljenkom Prohaskom, a potom su uslijedile i velike turneje po Sovjetskom Savezu.

– Osjećala sam se kao kad su Rolling Stonesi došli u Zagreb. Bili smo za njih djelić Zapada. Donijeli smo im malo naše glazbe, ali bila sam lukava pa bih podvalila i malo pravog Zapada. Na tim koncertima i tim turnejama doživjela sam ono što svaki glazbenik samo može poželjeti, koncerti su bili rasprodani mjesecima unaprijed. Što ima ljepše za pjevača nego kada si rasprodan? Donijela sam ljudima nešto što prije nisu imali prilike čuti. Taj ushit nešto je najljepše što glazbenik može doživjeti, dodala je Zdenka, koja se nije libila u knjizi progovoriti niti o tamnijoj strani estrade i pitanju položaja žena u glazbenom svijetu.

Pisala je otvoreno, otvoreno je o tome progovorila i na ovom predstavljanju, naglasivši da su se žene danas izborile za veća prava, veću hrabrost i financijsku samostalnost, ali i da zlostavljači, kako je rekla, nisu nestali. Posebno je govorila o Dragi Dikliću, kojega proziva i u knjizi. Naglasila je da je dugo šutjela i da se usudila progovoriti tek kada je odlučila napisati autobiografiju.

– Usudila sam se tek kada sam se odlučila napisati biografiju. Izdavačice su me morale malo zakočiti, neke stvari su promijenile, a neke sam i izostavila. Bila sam još zločestija. Puno toga se može iščitati između redaka, rekla je velika umjetnica, koja je Diklića opisala kao velikog umjetnika, ali i kao čovjeka s kojim više nije željela imati ništa.

– Uvijek mi je bio prioritet odvojiti ljudskost od umjetnika. Rado sam surađivala s prijateljima, ljudima koji su mi dragi. S prijateljima želim surađivati, s ljudima poput Diklića – ne, bila je kategorična.

Velik dio razgovora bio je posvećen i njezinoj glazbenoj pionirskoj ulozi. Pjesma „Elektra“, nastala u suradnji s Igorom Savinom, pokazala se desetljećima kasnije kao jedan od ranih elektroničkih iskoraka na ovim prostorima. Kada je Croatia Records objavio kompilaciju elektroničkih snimaka iz tog vremena, upravo je taj materijal izazvao i međunarodnu pažnju.

Još veći kuriozitet dogodio se kada je „Elektra“ završila kao dio glazbene podloge na Chanelovoj reviji Karla Lagerfelda.

– Meni je to bilo čudo. Nisam se nadala. Kada na kraju izlazi kreator na zadnji defile, čuje se moj glas. Meni je to vrhunac, vrhunac, vrhunac, rekla je Kovačiček.

Publiku su posebno nasmijali i razveselili dijelovi posvećeni „Frki“, pjesmi koja je novi život pronašla daleko izvan granica bivše države. Ispričala je kako je njezina kći u jednom američkom klubu čula poznati glas i shvatila da DJ pušta upravo „Frku“.

– Nikad nisam imala menadžera koji bi me promovirao, bila sam prepuštena sebi. Internet je to učinio umjesto mene. Netko misli da sam se sada obogatila, ali od toga nema ni lipe – rekla je.

Naslov knjige „Slobodna kao mačka“ pokazao se jednim od ključnih motiva večeri. Prvotni naslov bio je „Život u četiri čina“, no izdavačica je, kaže Kovačiček, prepoznala da njezin život traži drukčiju rečenicu.

– Shvatila je da sam živjela na taj način. Bez obzira na to što je rekla okolina, jesu li me maltretirali, gazili, ja sam išla svojim putem. I živjela svoj život. Kao mačka, rekla je.

Nakon predstavljanja druženje je nastavljeno u Galeriji O.K., što se pokazalo kao pun pogodak. Zdenku Kovačiček ondje je dočekao Krešo Kovačiček, voditelj galerije, a u opuštenoj atmosferi glazbenica je još jednom pokazala svu svoju jednostavnost i veličinu.

Naravno, “after” nije mogao završiti bez pjesme. Uz pratnju klavijaturista Filipa Marčete otpjevala je „Frku“, a potom s Ivankom Mazurkijević i spontanu „Ženu za sva vremena“.

I doista, nakon večeri u kojoj se govorilo o djetinjstvu, slavi, Europi, Bejrutu, Sovjetskom Savezu, jazzu, elektronici, kazalištu, propuštenim šansama, ženskoj snazi i slobodi, ostao je upravo taj dojam: Zdenka Kovačiček nije samo pjevačica velike karijere. Ona je umjetnica koja je svoj život živjela bez kalkulacije, tvrdoglavo i nježno, ranjivo i prkosno.

Slobodna kao mačka. I žena za sva vremena.

Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich