Žena u baroknoj haljini mirno čita novine, to je prizor za pamćenje u dobu koje je prevrednovalo memoriju i postalo bučna kolotečina bujanja informacija. Prizor djeluje kao mala povijesna anomalija u sadašnjosti, je li doista tako, strah od samoće je tek drhtaj vizije o friziranoj mogućnosti probijanja u sebe bez zadrške i tako se događa čudo, ili, preludij bezinteresnih kopanja ideala. Papir šušti pod težinom hiperinformacija, šutnja je doduše postala činjenična potreba, ali svjetionici novog smisla tek su uporabne marionete ćaskanja sa lažima. Svaki članak je algoritamska kombinacija vijesti i interesa, i da, svako gleda svoj vlastiti film na ekranu vječnih strujanja slika kojih najčešće nismo uopće svijesni, dakle, dođite u Čabar i nahranite svoje biće ležernom harmonijom ljepote bezinteresne. Kuća oko nje bliješti poput simboličkog plesa boja, lijepo je sakriti sebe u simboličku katarzu i zatim malo plesati, pa se poput smotuljka cvjetnog razbistriti i u nadrealnoj ključnoj frazi pomalo samljeti logičku paradigmu. No iza tog sjaja stoji ledenjak sumnji. Sumnjam pomalo u sve, čak i u samu sumnju, možda je potrebno napraviti konačnu reviziju civilizacijskih vrijednosnih sustava, jer očito, ništa više nije stvarno, nego tek realno očajno, ali, takav je zakon, promet između subjektivnih unutrašnjosti i objektivnih izvanjskosti. U društvu uvijek postoji amortizirani gnjev, pobuna je bitna. On se skriva u nadzoru simultanih smjerova događaja, no, da li i kako uopće utječemo na događaje! Utopističke vrijednosti tada zrače poput logičkih kaskada. Ipak, nismo svi kaskaderi. Politika pokušava svim energijama dati oblik. Ona uvijek teži ekonomizirati etičke vrijednosti, do kraja je iscrpljeno disanje slobode. Etika sama po sebi ostaje apstraktna želja, pretvorena u hranjivi žele zabluda. Tek u dodiru s ekonomijom postaje operativna, tada moral poprima oblik računice, a kapital postaje mjera uspješne primjene načela. Novac ulazi u središte društvene dinamike, štoviše, on je središte te dinamike. Manipulacija njegovim tokovima oblikuje političke odluke, ha, stvarno smo odlučni! A žena u baroknoj haljini i dalje čita, kao tiha svjedokinja tog sustava. Politika uvijek teži ekonomizirati etičke vrijednosti. Politika je usko povezana s ekonomijom, ali shvaćenoj kao osnovnoj moći da se realizira neki postulat trajanja. Etičke vrijednosti same za sebe ne vrijede ništa, odnosno, postoje samo kao apstrakcije, kojima se može težiti. U osnovi, politika uvijek ekonomizira etičke vrijednosti i na taj način moral postaje znanost što uspješnijeg proizvođenja kapitala kao potencije, ili kao konkretnosti. Sve se vrti oko novca i oko njegove manipulacije.
Sunčane naočale i crni psi, na rubu prizora, stoje pohabane informacije. Ozbiljno, istodobno i ironično, stršljeni ubadaju noć, pojavljuju se simpatične sintagme logičkih proteza. Čuvari hrane, simbolične i fizičke, u vlastitoj jami ustoličuju bezimene idealne kaskade. Paradigma odanosti u držanju gospodara civilizacije, ipak, naslućuje se super nihilistička protežnost identifikacijskih prepoznavanja unutar discipline tijela. Vjerni i discplinirani, kao psi, moramo još samo naučiti prigodno lajati i propuštati dijamantne metke kroz sebe. Zar nije prejako svjetlo ovog doba, a sive nostalgične muhe zuje, tko zna, možda trebamo stvoriti naočale za prepoznavanje ezoteričnih isijavanja. Razotkrivena bijeda u blještavilu svijeta, to je kompromis sa savješću, ili tek sladoled za intimno zadovoljstvo. Narativi svakojakih strujanja sastavni su gradbeni dio čestite sumnje i razbludne upijanjem stvorene mehanike odluka i stavova. Tko još uopće nadzire tokove informacija i značenja u ovom bujanju slika i riječi, nije li nadzornik možda Smrt koja se šali sa lakrdijom. Tako je to, radnici moraju ostati etični, jer je to duboko usađeni program, u društvu koje je apsurdno neetično, odnosno, poput super cirkusa, u kolotečini zakona zadovoljavanja potreba i normi identiteta. Etika je postala etiketa, a etiketiranje igra i zakonska norma, sve u svemu, roba je uzvišena molitva sladostrasnih mogućnosti. Simbolični kapitali i društvene reputacije, ili, sveopširne manipulacije. Rad, kome, zbog čega, za koga, kruh svagdašnji, i reptilske istine o važnosti discplinirane patnje u svrhu buduće super katarze. U religijama najčešće skrivamo svoje strahove od vlastite slobode. Disati i usporiti ritam, pa se nasmijati i malo našaliti, baciti u stranu letargiju memorije, malo zaplakati i opet se otkotrljati u viziju. Etika se pretvara također u novac, trgovine su svetišta.
Rubovi hladne zime sumraka značenjskih parabola, krhke figure vedrine, snjegović se topi, taj simbol nevinosti. Djetinjstvo je uvijek protežno i ništa se ne događa bez razloga, isto je i sa smislom, uvijek nekako provali u značaj otkrivenja. Osmijeh je bitan, kao i stvaranje situacija koje su što manje bolne, ali, stresne okolnosti brišu mikroutopijske bajke o vječnom blaženstvu. Moralne strukture su prolazne i razgrađuju se u vremenu kao i hrana u želudcu. Rastapanje u vremenitim jednadžbama bujne dinamike iskrivljavanja. Ocean laži, simultane pretvorbe, kolači za utjehu, a u svemu olakotna okolnost super nihilističkih bombi strujanja. Istina je pohabana u cirkusu egzistencijalnih previranja i sve je nalik opušcima moćnih strvinara. U napuklinama cvijeća koje gori sakrila se strašna zamjedba činjenica o ljudskoj bijedi, ili, možda je sve samo trik ambalaža sanjanja. Instrumentalizacija volje putem političkih usmjeravanja svakodnevna je praksa dresiranih strategija koje strah i tjeskobu pretvaraju u manipulativnu medijski implantiranu konstrukciju koja formira narative. Uvjeti opstanka i raspoređivanje moći, sve ovisi o ambalaži duševnih svojstava, a spoznati dušu, oh, to znači sebe prevladati i oblikovati kao čudo. Svi smo oruđa, ili, oružja, a svjesno ili nesvjesno gradimo i razgrađujemo stvarnosti, kao maljevi koji lupaju po dijamantnim pločama usuda. Elita u nekom aspektu određuje strujanja i dinamiku egzistencijalnih procesa, ustvari, elita definira prostore mogućih usmjeravanja egzistencijalnih pukotina u biću društva. Programirana je situacija upravljanja i podešavanja resursa, a tako je strmoglava tjeskoba i teški afekti ako se ne kontroliraju, dakle, postati neovisan o identitetu i identifikacijama, kakva super stvarnost u odnosu na bivanje u iščekivanju spasenja. Sve se na kraju svodi na sreću i potragu za srećom, i na izbjegavanju i poništavanju boli i patnje, da, svemoguća eterična anestezijska pilulo, pomiri u tijelu sile i neka zavlada ljubav bezuvjetna i šarolika princeza milosti. Ironične amortizacije o mogućem izostanku odgovornosti, možda je sve tek nadgradanja sirove činjenice da često težimo posjedovati ono što nemamo. Snjegović će postati voda, a voda rijeka, a rijeka hrana života, joj kako je to divno, vječni transformacijski procesi. Nameće nam egzistencija cijeli niz uvjeta prema kojima se moramo ravnati ukoliko želimo biti spokojni i radosni, smijeha je gladno vrijeme, ali i ispravnog posta od gluposti, ili, patetično zloupotrebljene moćne melankolije. Svi radimo, svi smo poput strojeva, čak i mislimo i osjećamo, a opet smo dirigirani navikama i konceptima koji su naša percepcija stvarnosti. Programirana stvarnost i vječna potraga za srećom, upitnici sijevaju, u tijelu zbilje poremećenom od pogrešnih stimulacija i vještih manipulacija, pa ti sad budi normalan, priseban i svakako određen kao kvalitetno biće koje širi ljubav i spokoj, mir bitni i nepokolebljivo šarmantan.
Crveni vilenjak i vojnici na straži djeluju kao bit, ili, kartaška igra sporazuma s cjelinom. Opomene na sve strane, kao i nijanse bijesnih umotvorina. Istine i zablude su spretni ljubavnici. Igraju poker tu i tamo dostojanstvene sjene, kao i čuperci intimnih slutnji. Stvarnost je dobro osmišljena iluzija. Nadrealno, ili ne, svakodnevica struji kao opoziv racionalnosti. Umovi su kapitulirali. Vodiči kroz svijet su multidimenzionalni sistemi visokofrekventnih energija u metafizičkim i fizičkim konstelacijama. Preoblikovanje percepcije je konstantna misija društvene stvarnosti, a događa se unutar individualnih iskustava, a Algoritmi kao da dresiraju ritam mišljenja i zaključivanja. Vrijednosne sintagme nastaju u digitalnim tokovima. Čini se kao da se sve polako topi. Nestaje čak i osjećaj za besmisao vlastite nestalnosti. U takvom trenutku javlja se jednostavna misao. Možda bi etika trebala oblikovati politiku. Umjesto toga, politika često upravlja ljudskim sudbinama. Sustavi stvaraju zalihe moći i kapitala. A crveni vilenjak i dalje stoji kao tihi svjedok te igre. Možda bi bilo bolje da se događa obrnuti proces, odnosno, da se etikom formira politika, više, više, hajmo još više, ili, dresura potencijala.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Čabar #Crtice iz Čabra #putokaz #simultani putokazi
