Dvjema predstavama u virtualnoj stvarnosti, prigodno snimljenim upravo u Rijeci, na Međunarodni dan plesa završeno je sedmo izdanje festivala Port of Dance.
Ovogodišnji festival riječkoj je publici, ali i posjetiteljima koji su u Rijeku stigli iz drugih sredina, ponudio izbor od osam predstava koje su, svaka na svoj način, pokazale zašto se ples često naziva poezijom teatra. Nije to bila samo fraza iz svečarskog rječnika, nego dojam koji se kroz festivalske dane potvrđivao u različitim izvedbenim jezicima: od meditativnog pokreta i hodajuće predstave kroz grad, do feminističkog bijesa, senzualnih koreografskih pejzaža i virtualnih plesnih svjetova.
Festival su otvorile snažne domaće snage iz Zagrebačkog plesnog ansambla predstavom Petricore, nastalom u suradnji s riječkoj plesnoj publici dobro poznatim kolektivom Igor x Moreno. Meditativna i atmosferična, predstava je otvorila prostor za koncentrirano gledanje, za ples koji ne traži samo pažnju oka, nego i spremnost publike da uspori.
U drukčijem registru, T.R.I.P.O.F.O.B.I.A. (The End) autora Pabla Girolamija i House of IVONA kroz ples se bavila strahovima, nelagodom i tjelesnim reakcijama na ono što nas istodobno odbija i privlači. Sirens cijenjene grčke koreografkinje Ermire Goro publiku je pak uvela u senzualno i tajanstveno putovanje kroz svijet želje i njezina društvenog oblikovanja.
Jedan od najposebnijih festivalskih formata bila je hodajuća predstava Seagulls Take Off Early Bojane Robinson i Gyule Cserepesa. U trajanju od tri i pol sata predstava je publiku provela od Jadranskog trga do Molo longa, pritom mijenjajući uobičajeni odnos između izvođača, gledatelja i grada. Rijeka nije bila samo kulisa, nego prostor izvedbe, slučajnih susreta i pogleda prolaznika koji su, makar nakratko, postajali dijelom predstave.
Na pozornici Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku prikazan je i upečatljiv hibridni plesni i vizualni performans Unfolded Moments plesačice i koreografkinje Kristýne Peldove, u vizualnom konceptu Enye Belak. Posljednja predstava uživo u ovogodišnjem festivalskom programu bila je Yugo: An Anthem of Female Rage Ivane Balabanove i Balla Productions, rad koji je identitet istraživao kroz feminističku prizmu, otvarajući prostor bijesu, tijelu i osobnoj i kolektivnoj memoriji.
Port of Dance zatvoren je dvjema VR predstavama koje su, premda potpuno različite, imale zajedničku posebnost: obje su snimljene na riječkim lokacijama i na svoj način upisale grad u festivalski program.
Poetična Saline Nebula Stanislava Genadieva i Violete Vitanove povela je publiku u utrobu povijesnog broda Galeb, stvarajući intimno i gotovo nadrealno iskustvo prostora, tijela i sjećanja. S druge strane, feel-good rad talijanske koreografkinje i plesačice Silvije Gribaudi, A Corpo Libero, donio je toplu i oslobađajuću poruku o ljepoti svih verzija ljudskog tijela, istodobno otkrivajući i ljepotu brojnih riječkih lokacija na kojima je sniman.
Upravo je taj završetak dobro sažeo jednu od važnih linija ovogodišnjeg festivala. Port of Dance nije ples promatrao samo kao pozorničku umjetnost zatvorenu u dvoranu, nego kao pokret koji može izaći na ulicu, ući u brod, proći gradom, preseliti se u virtualni prostor i iznova postaviti pitanje što sve tijelo može izraziti kada riječi nisu dovoljne.
Sedmo izdanje festivala organizirao je Hrvatski kulturni dom na Sušaku u suradnji s plesnom mrežom Aerowaves, uz potporu Europske unije kroz program Perform Europe, plesne platforme Moving Balkans, projekta Ringside, Ministarstva kulture i medija RH te Rezidencijalnog programa Kamov.
Port of Dance tako je još jednom potvrdio svoje mjesto na riječkoj kulturnoj karti kao festival koji publici ne nudi samo pregled suvremenog plesa, nego i iskustvo gledanja, kretanja i promišljanja tijela u vremenu koje od umjetnosti sve češće traži upravo ono što ples zna najbolje: govoriti bez suvišnih riječi.
Istaknutu fotografiju snimila Tanja Kanazir
#festival #Hrvatski kulturni dom na Sušaku #Međunarodni dan plesa #Port of Dance
