Vojnici u učionici: Razgovor s Robertom Leoni o militarizaciji obrazovanja

Centar za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci nakon pauze od nekoliko godina ponovno je pokrenuo Kino učionicu — ciklus filmova, predavanja i razgovora. U 2026. godini program se tematski vezuje uz remilitarizacijske trendove u Hrvatskoj, Europi i svijetu, kojima pristupa kroz birani filmski program i pozvane stručnjake_inje, te kroz rodnu prizmu. Sedam susreta raspoređeno je u tematske cikluse: Rat i mladi: povratak obvezne vojne službe, Rodno obilježeno tijelo kao bojno polje, Klimatska kriza i militarizacija, Feminističke perspektive o ponovnom naoružavanju EU i militarizaciji granica, Industrija oružja i njezina lokalna prisutnost, Mediji i militarizam te Feministička nasljeđa antiratnih pokreta u bivšoj Jugoslaviji.

Prvi susret održan je 9. travnja u Galeriji SKC, kada je Roberta Leoni otvorila večer edukativnom prezentacijom, nakon koje je uslijedila projekcija filma Teaching War. Roberta Leoni je predsjednica Opservatorija protiv militarizacije škola i sveučilišta (tal. Osservatorio contro la militarizzazione delle scuole e delle università) i profesorica povijesti i filozofije u talijanskim srednjim školama, a u razgovoru koji slijedi govori o tome kako je i zašto suosnovala Opservatorij, o NATO-ovom konceptu kognitivnog rata i obrazovnim institucijama kao njegovu ključnom kanalu te o tome zašto školu smatra prostorom koji se logici militarizacije mora oduprijeti.

Što vas je osobno potaknulo da se počnete baviti temom militarizacije obrazovanja?

To je teško pitanje jer ne dolazim iz pacifističke kulture. Studirala sam povijest i filozofiju, ali teme mira i militarizacije nisu bile dio mog studijskog puta. Oko 2020. počela sam primjećivati prisutnost vojnika unutar škola i tu je počela ta osviještenost. Zajedno s kolegama iz baznog sindikata (sindikalizam odozdo) osnovali smo Opservatorij polazeći upravo od tog zapažanja. Postavila sam si pitanje: što ti vojnici dolaze raditi mojim učenicima? Zašto ulaze u škole? Od toga smo otkrili širi pokušaj širenja onoga što se u Italiji, ali i u cijeloj Europi, naziva „kulturom obrane“ — pokušaj ponovnog odgoja i manipuliranja umovima s ciljem normalizacije rata i prihvaćanja rezova socijalne države u korist ratne politike. Tome se danas pridodaje i pitanje vojnog roka.

Na koji način je vaše iskustvo rada u osnovnoj školi utjecalo na vašu viziju uloge obrazovanja?

Predavala sam u osnovnoj školi od 1999. do 2012. i taj mi je period ostao srcu bliži nego rad u srednjim školama jer su djeca reaktivnija, imaju manje „slojeva“, a učenje je zabavnije. Najvažnija funkcija škole jest, po mom mišljenju, poticanje kritičkog mišljenja i sposobnosti sumnje. Uvijek govorim svojim učenicima: vježbajte sumnju, čak i prema onome što ja predajem. Nije slučajno da vojni svijet prodire upravo u škole: shvatili što znači obrazovati umove.

Možete li opisati ključni trenutak koji je doveo do osnivanja Opservatorija?

Opservatorij je nastao u ožujku 2023. S kolegama raspoređenima diljem Italije primijetili smo povećanje prisutnosti vojnika u školama, koje se intenziviralo s početkom rata u Ukrajini. Organizirali smo edukacije za nastavnike pokušavajući razumjeti događanja i primijeniti kritički odmak prema onome što su govorili mediji i političari. Na kraju tog procesa objavili smo i knjigu, a rodila se i ideja o osnivanju Opservatorija.

U početku smo prikupljali prijave vojnika koji su ulazili u škole i tjerali djecu da se igraju oružjem. Prve godine primali smo oko stotinu prijava godišnje. Danas ih je toliko da ne stižemo sve objaviti. Ono što smo otkrili jest da NATO ima program pod nazivom „kognitivni rat“, koji ljudski um definira kao šesto bojište, nakon kopna, mora, zraka i svemira. NATO Innovation Hub je između 2012. i 2020. razvijao taj koncept s ciljem osvajanja umova građana kroz obrazovanje, dezinformacije i nametanje vlastite verzije stvarnosti. Polazište je spoznaja da je rat u Vijetnamu izgubljen i zato što je civilno društvo bilo protiv. NATO-ov stručnjak Duc Lucelle izričito kaže: „Ti, tko god da si, gdje god da si, ti si naš teren osvajanja.“ Cilj je normalizirati rat. Nažalost, u tome uspijevaju. Zato je rad Opservatorija i svih udruga koje se tome suprotstavljaju danas od presudne važnosti.

U kontekstu povratka vojnog roka u Europi, koje posljedice predviđate?

Posljedice su loše, jer proces uvođenja vojnog roka ide ruku pod ruku s militarizacijom škola. U Njemačkoj će se vjerojatno već od sljedeće godine u školske programe uvesti dva sata tjedno posvećena konceptu totalne obrane, a slično se dogodilo i u baltičkim zemljama. U Švedskoj i Danskoj planiraju se obavezni tečajevi totalne obrane u srednjim školama. Vi u Hrvatskoj imate uveden obavezni vojni rok za muškarce u trajanju od dva mjeseca. Smatram da je to u Hrvatskoj bilo moguće jer još uvijek postoji kultura poštovanja prema braniteljima, pa vojni svijet i rat nisu demonizirani kao u ostatku Europe. U Italiji su, primjerice, jugoslavenski ratovi gotovo zaboravljeni, a zadnji europski rat u kolektivnom sjećanju ostaje Drugi svjetski. U nama je teže uvesti vojni sustav i zato što su naši ratni heroji bili partizani koji su nas oslobodili od fašizma. Zato se i u Italiji i u Njemačkoj kreće postupno i počinje s „mekim“ oblicima: upitnikom koji će morati ispuniti svi mladi, s tim da odbijanje može dovesti i do novčane kazne ili kratkog zatvora. Cilj je stvoriti grupu aktivnih vojnika od oko 30.000 u Italiji, odnosno 260.000 u Njemačkoj (koliko ih je bilo prije ukidanja vojnog roka), a ostale zadržati kao rezervnu vojsku. Europski projekti govore o „spremnosti“ do 2030. Pojam totalne obrane koji ulazi u škole podrazumijeva društvo nalik onome u Izraelu, odnosno potpunu fuziju civilnog i vojnog svijeta. U skandinavskom modelu sve što je do sada bila civilna služba postaje dio vojnog sustava. Mnogi u Opservatoriju stoga smatraju da treba reći ne i vojnoj i civilnoj službi. Prije svega treba reći ne kulturi straha i izvanrednog stanja koja normalizira pripravnost na rat umjesto pripravnosti na mir.

Koje su druge konkretne mjere koje predlažete za demilitarizaciju škola i sveučilišta?

Opservatorij je pripremio priručnik s dokumentima, prijedlozima i pismima izuzeća za nastavnike, učenike i roditelje. Učiteljska vijeća mogu predložiti da se u programski dokument (tal. PTOF) uključi kultura mira i izbjegne miješanje škole i vojnog svijeta. Roditelji mogu napisati školi da ne žele da njihovo dijete dolazi u kontakt s vojskom i tražiti alternativne aktivnosti. To su oblici otpora. Treba reći ne, „I would prefer not to”, i vratiti kulturu mira.

Što biste rekli mladima koji su izloženi pritiscima militarizma?

Reći ne. To je jedina stvar koju treba učiniti. Kultura vojske je kultura poslušnosti: postoji zapovijed i ti moraš slušati. Ja u školi učim upravo suprotno: procijeniti je li zapovijed ispravna ili pogrešna, što je pitanje zakonitosti i pravde koje je postavljala još Antigona. Jednoj sam učenici koja ide u zrakoplovstvo rekla: dobit ćeš naredbu da baciš bombu na mjesto gdje je vrtić, što ćeš učiniti? Rekla je: poslušat ću. Odgovorila sam: želim da se tri minute prije toga zapitaš „što radim?“. To je svrha škole. Zato mladi trebaju učiti humanističke znanosti, koje razvijaju kritičko mišljenje, za razliku od tehničkog znanja koje se lakše instrumentalizira u vojne svrhe. Umjetnici su uvijek bili protiv ratova. Treba braniti humanističku kulturu, jer i STEM područje je sve više pod pritiskom vojnih financiranja.

Dolaze teška vremena, ali ne smijemo se obeshrabriti. Imamo alate i možemo ih zajedno graditi. Povijest pokazuje da su moguća bolja vremena. Ne treba zaboraviti da ostatak svijeta nije imao tu privilegiju koju smo mi u Europi dugo imali.

Autorica: Sara Šergo