Jedan je engleski youtuber proboravio jedan dan u Splitu da bi zaključio: „Ovo je grad s dvije potpuno različite osobnosti; povijesni i opušten tijekom dana, a potpuno divlji noću“. Ti „divljaci“ koji ga čine noću „divljim“ su uglavnom njegovi sunarodnjaci koji su najglasniji i piju najviše piva, a ostali gosti iz Europe i ostatka svijeta su pitomiji, iako i oni nemaju što drugo raditi u gradu nego jesti i piti. Lokalci ih poslužuju kao konobari/ice, inače lokalno stanovništvo se niti vidi niti čuje noću u centru grada; oni su se povukli u svoje rupe i gledaju televiziju dok im se ne prispava – danju gledaju svoja posla i u pod. Mogu se čuti samo na Pazaru dok se cjenkaju oko cijena i iz obližnjih štekata, gdje ponekad odjekne neki domaći glas pod gasom. Mi vozimo u rikverc as usual pa se naš glas ne čuje ni danju ni noću: Pjacom i okolnim uličicama odjekuju samo strani glasovi; mi smo kuco: takva nam je turistička i ostala sudbina i s njime smo se pomirili pa, eto, životarimo i polako izumiremo. Nekropolitika uzima, jelte, svoj danak i to bi bilo dosta za ovaj članak: višak riječi o toj temi bilo bi nesolidarno s tihom većinom koja čeka da počne Svjetsko prvenstvo u nogometu kako bi privremeno oživjeli i pustili snažan navijački glas iz utrobe.
Da, Split je grad s dvije potpuno različite osobnosti: danju je dr. Jekyll, a noću mister Hyde. Ili, malo šire, u sezoni je Doktor izvan sezone Mister, u svakom slučaju – Split personality. Freud je svojevremeno prespavao samo jednu noć u Splitu, na povratku iz Sarajeva u Beč, i ta jedna mu je bila dovoljna da shvati o čemu se radi i koja je dijagnoza – podijeljena ličnost. Pa je s tom teorijom izišao u javnost koji mjesec kasnije. Splitske gradske vlasti su mu zato, s velikim zakašnjenjem, postavile spomen ploču na zapadnom zidu kuće na Rivi u kojoj je bio prenoćio, a ta je kuća – po kriterijima i ukusu ovog tekstopisca – najljepša u čitavome gradu i okolici. Pa bi se moglo preciznije reći da je Split danju dr. Freud a noću Mr. Hyde (ili: Mr. Hyduk?).
Split i kako ga izbjeći
Zamislite vi Riječani (skloni muzici, umjetnosti, druženju uz piće itsl.) da vam jednog dana odjednom oduzmu Pallach, Galeriju O.K. i Dnevni boravak. Vjerojatno biste se okupili u posljednjem utočištu, u nekom lokalu kao posljednjem rezervnom položaju da se dogovorite što mislite po tom pitanju poduzeti ili, ako bi svako poduzimanje bilo besmisleno jer ste prva tri mjesta definitivno izgubili, tu bi se nastavili sastajati u koroti. E, pa Split nema više nijedno takvo mjesto, a imao je samo jedno – službeno zalogajnica „Dioklecijan“, a popularno „Trica“ tj. „Tri volta“. I tako već šest mjeseci, od Nove godine: nada, ništa, nothing, rien, niente. Ni u centru ni na periferiji. Na mjestu štekata „Trice“ zjapi praznina, kao rupa nakon izvađenog umnjaka, caruje tišina i odsutnost. Prije si tu mogao biti siguran da ćeš navečer sresti neko poznato lice, pa i više njih, s kojima ćeš moći popiti piće, razmjeniti nekoliko suvislih rečenica, porazgovarati čak, nešto čak i pojesti ukusno, a jeftino. Ili se naprosto skloniti od bezlične mase egzaltiranih stranaca na ulicama, sjesti i odmoriti se na miru, daleko od glupave gomile neznanaca.
It was the last shelter. Posljednja linija samoobrane i samozaštite za nas koji nešto slikaju, izlažu, snimaju, pišu i od plitke većine dublje dišu. Mr. Hyduk je eliminirao i posljednji javni prostor slobodnog pijenja, mišljenja, govorenja i druženja. Njegova stalna i dugogodišnja klijentela se povukla u svoje privatne sfere i samoće: ni dr, Freud ni dr. Jekyll ne bi mogli naći lijeka njenom splitskom stanju. Pa ti sad u takvoj atmosferi ostani normalan i nešto stvaraj, odupri se autodestrukciji (ne daj neprijatelju gušta!) i nagonu smrti, održi Eros živim. Herojsko je to postignuće: ostati na nogama kao suvremeni umjetnik u Splitu. A bez svoga dilera pa čak i bez veze. Priznajem, ima pokleknuća i kriza (naročito ujesen i zimi, kad je sve pustoš, a samo nje nema). Evo, na primjer, nekidan sam popustio pred jačim napadom tuge pa sam se išao normalizirati gledanjem produžetaka utakmice Arsenal-PSG , čak sam bio naručio i karlovačko. Uzalud, intuitivno sam znao da PSG pobjeđuje izvođenjem jedanaesteraca, što sam rekao i dvojici poznanika za stolom u tom kafiću bez imena (jer je nalik stotinama drugih). Pa mi je bilo dosadno tih jalovih pola sata, a nisam ni pivoljubac. No, zato mi je to donijelo poštovanje pa čak i divljenje te dvojice (a jedan od njih poznaje moj umjetnički rad, ali to je u njegovom poretku kao i u poretku svijeta činjenica drugog reda tj. iz druge lige).
Kako je završio rat na mom otoku
Drugi napad apatije sam išao ublažiti gledanjem prijateljske utakmice Hrvatska-Belgija, po onoj „sve je dobro kad si muško i voliš nogomet“, ali – trebam li reći – nisam uspio zadržati se pred malim ekranom dulje od prvog poluvremena. Znao sam da će Belgija pobijediti (bilo je samo pitanje da li s 2:0 ili s 2:1) pa sam digao guzicu s fotelje i otišao doma, u kinoteku Zlatna vrata, da pogledam njemački film „Amrum“ (2025.), u režiji Fatih Akina. Moja intuicija ne griješi, moja pamet da (pa je moram držati na minimalcu). Nekada se nogomet nazivao igrom u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci, ali bila su to neka druga (bolja) vremena. Kako je gledanje utakmica (meni) u pravilu dosadno (jer u njima ima puno praznog hoda, prekida, dodavanja itsl. radnji) pa interesantno i napeto može biti , pijanim ili žestokim, navijačima i onima koji se klade, ja ću uvijek dati prednost dobrom filmu (pa makar nas bilo svega desetak pred velikim ekranom, a milijuna njih pred malim ekranima), pa bio on i hrvatski.
Da je hrvatski, ovaj bi se njemački film zvao „Kako je završio rat na mome otoku“. Zato što se radnja događa na istoimenom otoku (negdje u Sjevernom moru) i to posljednjih dana rata (Rusi su na 50 km od Berlina i Hitler će za koji dan izvršiti samoubojstvo). Stvari su na kraju (naročito na kraju rata) uvijek ozbiljne pa tu nema ni „k“ od komedije. Na početku stvari ne izgledaju toliko krvavo ozbiljno (krv dođe kasnije i to u ogromnim količinama) pa se njima može pristupiti iz komičnog ugla, kako je Vinko Brešan pristupio započinjanju Domovinskog rata na otoku. To dobro prolazi masovne publike koja se voli smijati stvarima zbog kojih je kasnije plakala (na kraju rata). Ozbiljne filmove o završetku (Drugog svjetskog) rata ostavljamo Nijemcima, oni su imali Hegela i Kanta, a mi smo više za „lasciate mi cantare“ i „ko je jamio, jamio je“ filozofiju. Pa još ćemo imati čekati na neki ozbiljan film o posljednjim danima ovog našeg rata, s radnjom smještenom negdje u pozadini (samo ne na prvoj liniji bojišnice, za boga miloga!).
Glavni lik je dječak čiji je otac na frontu, a istaknuti je član nacionalsosijalističke stranke, dok je njegova s njegovim mlađim bratom i djetetom koje se tek ima roditi u utrobi, u zabačenom selu, kod sestre, negdje bogu iza leđa. Svakodnevica je seljačka, smjenjuju se radne dužnosti oko stoke, selo je uredno, seljaci su uredno odjeveni i ponašaju se pristojno i suzdržano, jednom riječju – njemački. Pejzaž je fascinantan, prizori prirode poetični i realistični u isti mah, gluma besprijekorna, ekonomija naracije svedena na ono bitno i nužno, likovi dubinski ocrtani u svega par markantnih linija – nema tu ničeg suvišnog i dekorativnog. A sve se vidi i osjeća se onaj unutarnji rat koji se vodi u duši glavnih likova jer on je bitan (dok je onaj vanjski gotov, unutarnji još kod nekih traje). Kao što je npr. trajao još 15 dana nakon kapitulacije Trećeg reicha za ustaše i kompaniju.
Ukratko, „Amrum“ je film koji traje koliko treba (93 min), koji je skrojen kako treba, kojega treba gledati i čijem se bratu treba nadati u hrvatskom filmskom artu.
#Amrum #Ante Kuštre #Split #Split Connection #Split personality
