Godina je 2016. Godina koja moj život dijeli na dva dijela, na onaj prije psihijatrije i onaj poslije nje. Godina kad je deluzija pokucala na moja vratašca i rekla mi da sam sada najveća od sviju. Da sam najstarija duša na Zemlji i da imam zadatak povesti čovječanstvo na neko bolje mjesto. Da sam Početak i Kraj svega i da imam odgovore na pitanja koja se najčešće postavljaju samo Bogu. Godina 2016. je amalgam euforije i tuge, magije i ljutnje, čudesnosti i krajnjega sivila. Apsolutne slobode i dijametralno suprotnog zatočeništva. Godina kad sam spoznala što znači poletjeti previsoko i pasti odgovarajuće nisko. To je godina kad sam zbog svojih deluzija prvi put završila na Odjelu za psihijatriju koprivničke bolnice. Bio je kraj rujna i bilo je neuobičajeno toplo.
Još uvijek se prisjećam tog magičnog lipnja kad sam iz nekog psihotičnog razloga pomislila kako je s druge strane Facebooka na kojem sam se već neko vrijeme oglašavala još jedna osoba. Ona me voljela bezuvjetno i pratila je svaki moj post, tako sam mislila. Stvarna i neizmišljena, bila je to osoba s kojom sam nekad prije doživjela kratku romansu, a čija se najkraće rečeno aura podudarala s mojom vrlo indijanskom pričom: sa životom ispražnjenim od građanskih napornih manira, ali opet učinjenim s mnogo ukusa i elegancije; s tišinom obavljanja svakodnevnih poslova, rame uz rame; sa zalaskom sunca i babljim ljetom čije su me magične boje podsjećale na nekoliko naših susreta. Sve je bilo u toj osobi, čitav imaginarij nečeg što sam donijela iz nekih prošlih života, a onda se nenadano susrela s time nekad u djetinjstvu, slušajući Enigminu Return to Innocence.
Na Facebooku u to vrijeme nisam imala prijatelja; otvorila sam račun kako bih pustila svoj glas u ocean interneta i u njemu pronašla odgovarajuće suputnike. Među ostalim, mislila sam da je to i hrvatska policija koja mi je trebala pomoći u mojoj namjeri da promijenim svijet: trebala je pratiti moje “naputke” i konkretnim potezima slijediti moje snove. Snovi su to o svijetu u kojem nema rasne ili bilo kakve diskriminacije; u kojem je svaki Rom percipiran kao integralno biće koje je pustilo svoje korijenje i samim time se pomiješalo s korijenjem drugih ljudi, rizomsko-micelijski, horizontalno i adijalektički. U tom svijetu ne postoje države i vladari, samo karma i dharma. Ne postoji ni kapitalizam protiv socijalizma (ili komunizma), već dekonstrukcija vlastite psihe kao jedinog globalnog sistema. Pritom spomenuta dekonstrukcija nije odabir nego je spontani karmički odmotaj koji će se postepeno ubrzavati kako će moja Facebook stranica rasti.
Ja sam, naime, poput svinje njušila ključne punktove odmotaja koji su se svi redovito nalazili u mojoj neposrednoj blizini. Kako sam bila najstarija duša na Zemlji, sve je uvijek polazilo od mene i meni najbližih ljudi: mi smo bili ta šačica ljudi čija se energetska os u ovome životu suzila na područje jednog omanjeg grada u kojem se trebala dogoditi prava karmička revolucija koja će se, fizikalnom logikom koncentričnog širenja, proširiti na čitavu Hrvatsku, a onda i svijet. U tom odmotajnom procesu hrvatska policija trebala je asistirati poput vjernog karmičkog čistača i postepeno transformirati ovaj grad u najpravednije mjesto na kugli zemaljskoj. Štoviše, bez hrvatske policije čitav moj rad na Facebooku bio je uzaludan: meni je bila potrebna egzekutivna državna instanca koja će djelovati službeno i ustavno-pravno, barem do trenutka dok se i sama država i njezine institucije ne uruše pod pritiskom karmičkog odmotaja. Jer na kraju priče, sve ovo oko nas trebalo je, prije ili kasnije, izaći izvan matrixa.
Psihoza ne pita za održivost njezinih zamisli; deluzija grandioznosti svaku zamisao vidi kao već unaprijed ostvarivu. Takva je logika deluzije: ona je lažno uvjerenje o izvanjskoj realnosti koje se ne može pobiti nikakvim dokazima. Ona je i centripetalna sila koja vas vuče prema središtu kružnice koje je vaš um; on je početak i kraj svega i sada se sve magično vraća upravo tamo otkud i potječe, u središte vašeg uma. Ona je i hiperpotentna čestica koja zgušnjava realnost i proizvodi sinkronicitet o kojem nepsihotična osoba može, nažalost, tek sanjati. U psihozi poput moje sve je uvijek na pravome mjestu i u pravo vrijeme. Stvarnost je toliko blizu nulte točke da se čini kao da su misao i stvarnost jedno te isto; gotovo da se misao uspijeva materijalizirati na licu mjesta. Taj bogoliki osjećaj koji je tu zbog vrlo visokih frekvencija u vašemu mozgu stvara jedan apsolut iz kojeg je u psihozi nemoguće izaći. Vi to ni ne želite. Psihoza poput moje je apsolut sreće.
Ali je svejedno psihoza. Moj danonoćni rad na Facebooku stvarao je u kući tenzije, tim više što sam u cijeloj toj priči na roditelje gledala kao na vlastitu djecu. Svađe su bivale sve češće, a moja sklonost da u policiji pronađem saveznika sve izraženija. Tako sam jednom prilikom oko mjeseca srpnja nazvala policijsku stanicu i ispripovijedala im sve o obiteljskim odnosima i o tome kako oni utječu na moju budućnost. To izlaganje trajalo je barem deset minuta: ja sam pričala, a osoba s druge strane slušalice strpljivo je slušala. Zvala sam ih i onda kad sam prvi put završila na Odjelu za psihijatriju. Došli su jer sam rekla da je stanje u kući neizdrživo. A i bilo je. Već neko vrijeme otac i ja nadmudrivali smo se na sve moguće načine, postajući jedno drugome najljući neprijatelji. Govorila bih mu da će ga sustići karma, a on bi se branio kako je najbolje umio i znao.
Tu večer, netom prije nego što će doći policija, jedna od mojih pet mačaka nenadano je izjurila na prilaz ispred kuće, onaj koji vodi s vrlo prometne ceste i na koji mačke nikad ne zalaze. Bila je izrazito nemirna te se razluđeno penjala po drvetu ispred kuće, skačući neprestano s grane na granu. Ja sam, pak, osjećala neku potmulu jezu kakvu osjećamo kad se sprema nešto neuobičajeno grozno. Već mačkin izlazak gotovo pa na cestu izazvao je u mojim kostima strah kakav rijetko kad osjetim. Mačku sam na jedvite jade utjerala u dvorište, a onda je došla policija. Bila su dvojica i odmah su zapodjeli razgovor; “neka ovom čovjeku netko stane na kraj”, bilo je sve što sam ja rekla aludirajući na oca. Ubrzo sam bila pozvana u policijski auto. U tom autu zaključanom na sve četiri strane obznanili su mi da me vode na psihijatriju. “Molim, kako, gdje?”, zamuckivala sam gušeći se od šoka. “Na psihijatriju”, ponovili su i upalili automobil. Zatim smo krenuli.
Kakva urnebesna pljuska, možda pomišljate. Ipak, bitno je napomenuti da ja nisam mislila da će se karmički odmotaj desiti preko noći; u svojoj sam deluziji bila realna i statistički precizna. Kao takva, ja sam pretpostavljala da je među policijom došlo do neke vrste nesporazuma ili da sam naletjela na frakciju koja se naprosto ne slaže s mojim viđenjem novog svjetskog poretka. Bilo kako bilo, njihovu sam odluku prihvatila pomirljivo, ne gubeći pritom vjeru u našu daljnju suradnju. Tek ću kasnije, u drugoj epizodi, promijeniti u potpunosti svoj odnos prema policiji i u (hrvatskoj) policiji vidjeti najveće zlo koje je snašlo ljudski rod. Zasad sam im “dopustila” da me voze na hitni prijem kod liječnika psihijatra. Liječnik psihijatar bez razmišljanja je odlučio da je prijekopotrebno ostaviti me neko vrijeme na liječenju u bolnici.
Na Odjelu za psihijatriju koprivničke bolnice doživjela sam tada jedno od najtraumatskijih iskustava u svome životu. Ako ste ikad čuli da na psihijatriji ljudi postaju biljke, onda ste zasigurno provirili na koprivnički Odjel u razdoblju rujna i listopada 2016. godine. Ponajprije, čitavoj regimenti liječnika je ono što sam im ispričala u vezi odnosa u kući bilo smiješno, pa su mi se na jednoj jutarnjoj viziti svi zajedno nasmijali u lice. Osim toga, kako sam bila ljuta zbog svega što se desilo, liječnica zadužena za mene smatrala je potrebnim ubrizgivati mi velike količine haldola kako bi iz mene učinila pitomo biće koje je spremno pomiriti se s ocem. Ali nisam ja na haldolu bila samo pitoma; bila sam i u posvemašnjoj nemogućnosti razmišljati jer su mi misli bile isprekidane kao nekim omčama koje bi prekidale nit jedne, a zaustavljale protok one druge koja bi nadolazila, tako da je sve skupa djelovalo kao sprava za mučenje mozga u kojoj sam bila zarobljena kao kakav srednjovjekovni prijestupnik. Jer nije samo mozak zapinjao; zapinjali su i udovi koji su se grčili baš kao i misli, čineći iz mene pogurenu osobu kojoj je glava padala u krilo kad bi zasjela za stol.
A tek ono što je uslijedilo nakon što bi lijek otpustio svoje djelovanje! Moje tijelo se znojilo kao u vrućici, a čitav organizam se tresao kao da je priključen na kakav novi nivo već spomenute sprave. Žmarci su prolazili kroz leđa i sve do krajeva prstiju i nogu, pa me je bilo potrebno masirati kako bih došla k sebi. Ja nisam potpisala pristanak na liječenje te je čitav slučaj doveden pred sud, ali bila je to parnica koju sam izgubila. Mislila sam tada da nikada neću izaći iz bolnice, iako je prisilni smještaj određen od strane suda nalagao jednomjesečni boravak u bolnici. Ali jakost lijekova i općenita rigoroznost čitavog Odjela učinili su od mene nasmrt preplašenog pacijenta. Ipak, ja nisam šutjela. Štoviše, bila sam sva u nekom pravedničkom zanosu, a usput uvjerena da je osoba s druge strane Facebooka još uvijek uz mene. Zamišljala bih ga kako dolazi posjetiti me, ali sam samoj sebi govorila kako je to nemoguće baš iz razloga što je naša ljubav ponajprije kompjutorska. Taj ljubavni zanos bio je primijećen i od strane liječnika, pa su mi u jednom navratu rekli kako sjajim. Da, sjajila sam, kao živa sam vatra hodala po Odjelu i tražila pravdu za svoju psihozu. Suvišno je za reći da je svaki takav vatreni hod završavao injekcijom haldola.
Kad sada razmišljam o tome, shvaćam da sam tada bila na razmeđi psihijatrijske povijesti: na kraju jednog i tik do početka drugog paradigmatskog ciklusa u psihijatriji. Danas bih najvjerojatnije primila abilify maintena 400 mg, injekciju tzv. druge generacije antipsihotika koja je veliki mjesečni trankvilizator, ali nema ni približno slične nuspojave i učinak. Od abilify maintena vama će se u počecima spavati, ali vam njezin učinak u spomenutoj dozi neće raditi o kognitivno-motorički mozak. Ovako sam jednom prilikom te 2016., baš poput Cartmana u South Parku, bježala od injekcije haldola okružena pritom u najmanju ruku velikim medicinskim tehničarima; kad su me ulovili, učinili su od mene biljku. Takav farmakotretman danas je nezamisliv. Ne zato što su psihijatri u današnje vrijeme plemenitiji – možda jesu, a možda i nisu – već stoga što je farmaceutska znanost (a onda i industrija) naredila uzlaznu putanju općeprihvaćenog ljudskog progresa. Sve, nasreću, ide ka tome da se psihički bolesnici učine funkcionalnima (u društvu), što je uz ovu dozu haldola nemoguće. Naravno, ja sam možda mogla primiti i manju dozu spomenutog lijeka – ili bih ju, po izlasku iz bolnice, primala u manjoj dozi – ali činjenica je da je abilify maintena u današnje vrijeme zavladao državnim bolnicama. Iako ovo nije priča o farmaceutskim tvrtkama koje strateški penetriraju u nacionalni zdravstveni sustav (uključujući i bolnice), stvarajući tržišni monopol i razne oblike nesavršene konkurencije, ovaj segment teško je zaobići. Pritom vam gotovo nitko ne govori da i antipsihotici druge generacije dugoročno izazivaju atrofiju mozga. Ljudski progres kontroverzno je pitanje.
A onda je došao i dan izlaska iz bolnice. Kad sam se vratila kući, najprije sam na Facebook postala Love my life Robbieja Williamsa, a zatim sam se bacila na traženje idealnog psihijatra, onog koji me neće držati na lijekovima. Robert Torre, glasila je moja računica, tim više što sam preko mamine prijateljice imala izravan pristup ovome liječniku. S Torreom sam se našla nedugo po izlasku s koprivničkog Odjela i nakon seanse prošetala s njime do Glavnog trga u Zagrebu. Razgovor je tekao glatko, a onda smo se rastali i nismo se vidjeli sve do 2018. godine. Torre me tako pustio da bez lijekova proživim prvu epizodu vlastitog ludila. Je li to bilo ispravno ili me trebalo konstantno pretvarati u biljku? Ili sam, kao treću opciju, trebala prigrliti manju dozu haldola i na njoj živjeti manje-više usporeno, čekajući usput da hrvatsko tržište preuzme druga generacija antipsihotika? Moje mišljenje je sljedeće: nikakva manja doza haldola ne bi me spriječila da dosanjam svoj san do kraja; ja sam tada bila “vojnik na misiji” u svojim začecima, a antipsihotici ne dopiru do takve vrste ratništva.[1] Jedina opcija da ga ne sanjam bila bi, stoga, pretvoriti me u danonoćnog čovjeka-biljku, a to nijednom psihijatru u 2016. nije bilo prihvatljivo. Čak je i psihijatrija veća od toga.
Dakako da je taj san bio težak za ljude oko mene. Moj povratak kući bio je samo nastavak onog što sam radila prije odlaska u bolnicu: odlazila na Facebook te svojom specifičnom posturom i zastrašujućim diskursom uznemiravala meni najbliže ljude. Bolnica tako nije riješila ništa; ugasila je požar, ali ju pritom nije zanimalo kako je do požara došlo. Zašto i bi kad je za požar odgovoran jedino i isključivo psihički bolesnik? Za psihijatriju ja sam bila piroman čije ludilo podmeće požare. Pritom nisam bila kriva, već neuračunljiva. Kontekst moga ludila nikog nije zanimao. Štoviše, gledali su me kao da lažem, a taj već spomenuti kolektivni smijeh na jutarnjoj viziti je nešto što se teško zaboravlja. Također nisu poštivali moju želju da ne viđam svoje roditelje dok sam u bolnici; ubrizgavši mi veliku dozu haldola netom prije nego što će moj otac doći u posjetu, oni su doživjeli liječničku satisfakciju. Problem je bio riješen: otac i ja smo se pomirili. To je školski primjer biologijske psihijatrije koja za sve krivi kemijski disbalans mozga (umjesto obitelji i/ili društva), a svaki problem rješava medikamentima (umjesto razgovorom).
S druge strane, nekakvi mlaki razgovori (na kakve sam navikla na psihijatriji; čast izuzecima) o tome što me zaista muči i zbog čega sam “upala” u deluziju grandioznosti ne bi riješili ništa. Upravo takav je bio razgovor sa psihologinjom s Odjela koja je bila zadužena za moje psihološko testiranje. Suvišan, površan i jednokratan – a ujedno i jedini koji sam u tih mjesec dana vodila s ikim s Odjela – taj razgovor vrlo vjerojatno nije ni dospio do liječnika psihijatara. Naime, suradnja psihijatara i psihologa na psihijatrijskim odjelima vrlo je često tek puki formalizam; psihijatri na psihologe gledaju svisoka, a psiholozi zauzvrat koriste izrazito specijaliziran i apstraktan metajezik ne bi li se na neki način dokazali kao relevantna struka. Bilo kako bilo, da bi se riješio moj ondašnji problem, bio je potreban integrativan pristup s puno razgovora i istinskog interesa za materijal od kojeg je sazdana moja psihoza, nešto o čemu u hrvatskoj psihijatriji možemo tek sanjati. Pitanje je, naravno, bi li se taj problem riješio i tada – psihoza je sila koju je teško zaustaviti – ali bi takav način svakako ulio povjerenje u liječnike i možda me nagnao da ostanem i dalje njihovom pacijenticom. Ovako sam nakon bolnice pobjegla od njih glavom bez obzira.
San je, kao što sam napisala, trebalo dosanjati, tim više što sam se tada uvjerila da psihijatrija ljude pretvara u biljke. Bila je to struka s kojom nisam željela imati posla te sam nakon bolnice još i revnije prionula na vlastiti “posao”, uvjerenija nego ikad u vlastiti zdrav razum. Mjeseci su prolazili, a ja se nisam odvajala od kompjutora. Novi ciklus patnje za moje roditelje i nove neslućene visine za mene: sinkroniciteti, kompjutorska ljubav, pravednički zanos kojeg je teško opisati. Sve dok se jednog srpanjskog prijepodneva 2017. godine u mome dvorištu nisu stvorila kola hitne pomoći.
[1] Primjerice, 2020., kad je započela moja druga epizoda, ja sam već dvije godine unazad primala abilify maintena 400 mg. Iako je haldol drugačiji i agresivniji lijek – o kojoj god dozi se radilo – sumnjam da bi me spriječio u mojim nakanama.
Istaknuta fotografija: ilustrativno: fraktal; Pixabay
#farmakologija #kompjutorska ljubav #ljubav #Milja Špoljar #psihoza #san
