Nakon više od desetljeća velikih „seoba“ morskim i kopnenim putovima, bježanja od sukoba, nasilja i nevolja, migranti su trajnost i stvarnost. I nakon desetak godina mi, takozvani zapad, još uvijek smo prema njima netrpeljivi, kruti, rezervirani i dozirano empatični. Nije lako suočiti se s posljedicama nereda stvorenog na „onim“ dijelovima globusa, nereda prouzročenog ratovima, iscrpljivanjem, kolonizacijom i prvobitnim ili suvremenim robovlasništvom. Vidoviti Saramago davnih je godina najavljivao: „Raseljavanje s juga na sjever je neizbježno; bodljikava žica, zidovi i deportacije bit će beskorisni: dolazit će u milijunima. Europu će osvojiti gladni. Dolaze tražeći ono što smo im ukrali. Za njih nema povratka jer dolaze iz stoljeća gladi i slijede miris hrane.“
S nekima od istina o toj temi imali smo se priliku suočiti kroz gostujuću predstavu A Place of Safety, Sigurno mjesto, bolonjskog kazališta KEPLER-452 u HNK-u Ivan pl. Zajc. Ova nagrađivana predstava moćan je dokument i vjerniji prikaz stvarnosti od one koju gledamo u mainstream vijestima i upravo zbog toga vrlo je uznemirujuća. Najbolja predstava u Italiji prošle godine (nagrada UBU 2025.) morala je poprilično uzdrmati i i one najskeptičnije.
HNK Ivan pl. Zajc je ugostio talijansku kazališnu skupinu koja na pozornici istražuje specifična iskustva društvene stvarnosti, a ovdje konkretno brod „Sea-Watch 5“ koji plovi u središnjem Mediteranu uz granice Europe, jednom od najopasnijih migracijskih ruta na svijetu,. Redatelj i dramaturg Enrico Baraldi i Nicola Borghesi stvorili su uvjerljivu i snažnu predstavu – Nicola Borghesi je i sam bio na brodu, a na pozornici je još petero ljudi, sudionika, odnosno glumaca. Događaji koje opisuju djelomično su nam poznati iz informativnog programa – one scene migrantskog stradavanja koje obično pratimo usput, „uz večeru“, kao uostalom i mnoge druge teško pogođene ljudske sudbine daleko od nas.
Tijekom petotjednog zadatka skupina s broda „Sea-Watch 5“ spašava 156 ljudi na moru i dovodi ih u luku La Spezia, na sigurno mjesto. Katastrofa nam je pred očima, pratimo je kroz priče svjedoka, iz prve ruke, od ljudi koji bježe od progona, mučenja, silovanja i u gumenjacima stižu dehidrirani, poluživi, isprženi suncem i prestravljeni, u bolji svijet, na sigurno mjesto. Scene su opisane vjerno, glumački snažno, kao da smo u brodskim prostorima, na licu mjesta, dok se u pozadini vrte dokumentarni video zapisi. Proživljavamo tragediju s migrantima koji tonu zajedno sa snovima o Europi, u poplavljenim brodicama, hvatajući se za druga tijela koja tonu ili ne tonu, a uz to se čuje robotizirani, bezlični glas iz zvučnika koji daje upute: ne spadate u naše vode, javite se Malti, ali naš čamac tone, javite se Malti, glas distanciran od bilo kakvog oblika ljudskosti. Pratimo sve što se učiniti mora: ispitivanje, fotografiranje, policijske kontrole, birokratska pitanja, ili pak ona na koja čujemo odgovore iz jezive recentne prošlosti došljaka.
Pitanja i proturječnosti koji se javljaju tijekom predstave vode nas na put novih spoznaja i nemoći s kojom se susreću svi koji pokušavaju nabolje mijenjati naopaki svijet. Vizija migranata iz naše superbijele perspektive i odluke o tome tko kome i u koju svrhu treba, podsjeća na priče o nekakvoj SF kupoli u koju samo odabrani imaju pristup.
Predstava i cijeli ansambl, šalju poruke o ljudskosti koju ne smijemo izgubiti na putu napretka civilizacije, o bešćutnosti sustava u kojem je moguće organizirati prosvjede mržnje protiv pridošlih koji “otimaju naše poslove, tuku naše sinove, siluju naše kćeri“, o manjku suradnje među državama i pranju ruku, o ljevičarenju, desničarenju, fašizmu, komunizmu, materijalizmu.
Motivi odlaska u misiju spašavanja su različiti, medicinska sestra želi uspostaviti kontakt sa samom sobom, sin meksičkih migranata želi sudjelovati u pomoći onima čije ga sudbine podsjećaju na one njegovih predaka, umirovljenik koji luta među ideologijama ili portugalski fizičar koji se jednostavno želi angažirati.
Gorak okus ostavlja osjećaj nemoći same skupine humanitaraca dok se susreću s nerješivim problemom – pomažemo, ali pomoć je nedovoljna. Ideja o odlasku u misiju spašavanja i suočavanje sa stvarnom situacijom nisu isto, a doživljeno ostavlja neizbrisiv trag u životima spasilaca i spašenih te ih zauvijek mijenja.
Ostaje nam otvoreno pitanje koje ove sudionike neprestano prati u svakodnevnom životu: Što znači odgovornost kada je pružanje pomoći moguće, ali nikad dovoljno?
Istaknutu fotografiju snimio Luca Del Pia
#A place of safety #predstava #Zajc
