PoeTris: Tri pjesme po izboru autorice.
igre bez st(r)anice krv se zgušnjava samo bakljama prema nebu podignutima kao po običaju postavljamo stol izgubljenim bitkama za pala kraljevstva s vinom kavijarom lososom i mrtvom prirodom i sa zabranjenim riječima koje se ne smiju izgovoriti jer samo opsesija nas hrani i sve je ništa i sve je ničije izbačeni iz svih krajeva svijeta nedostižni lopovi vremena gutamo samo svoje obmane ali nikad i naše istine (iz zbirke "Geografija slobode")
Kronika zaborava U stakleniku pas traži svoje komade – Obećana hrana. Pod krupnim pijeskom nordijska obitelj podiže svoje kišobrane protiv odsjaja. Svjetlost boli. Ali odbijanje nije rješenje. Ti to dobro znaš. Također znaš da te otpor neće osloboditi niti će te natjerati da postaneš buntovnik: nježnost je neophodna. Lopta se odbija po vodi. Bez očekivanja. Nacrtan je krug sudbine – još jedan apstraktni pojam bez simbolike. Tvoje bodlje još šapuću u dubini mog tijela. Francuskinja traži bazen ili more. Traži mjesto gdje ugušiti iluziju, samoobmanu: djeca. Nešto se mora iskorijeniti. Kosa ili kosti, navika, moraš sve to izčupati – to je čin protiv rizika promatranja: protiv ulaska u povijest zaborava. (iz zbirke "Geografija slobode")
Obrnuto Kao dijete skačeš u vodu naglavačke. Ne vidi se dno. Ti ga ne poznaješ. Ne znaš ni prijetnje dubina ni ne znaš dubinu odanosti. Nikada nisi doživio nikakav šok. Sjene laži ti nisu poznate. Nevinost je riskantna. Stoga je se svi boje. Onda odrasteš. Podijeliš se na djelove. Napraviš mjesta za sebe. Ostaviš prostor. Staviš drugo na stranu, ali ne sve ili ništa. Odvojiš mjesto rađanja. Otpuštaš gubitaka i zajmova. Zatim malo premažeš preko posebne salame rajčice s češnjakom i prerezaš kruh na pola - jer dobiješ samo pola svega toga - pola svega. Sreća - kažu ti da dolazi od malih stvari, velike se riječi rađaju iz malih slova, iz malih naroda rađaju se veliki snovi. Vjeruješ im. Prihvaćaš. I tako iluzija usađuje se u tvoje kosti i postaje tvoj dom. Ipak hodaš samo iza onoga što vidiš: jer čak i u iluziji možeš živjeti sigurno. Voda je sada tamna. Zmije te razdiru. Tvoj skok je također sada obrnut. Ali više ne tražiš odgovore ni od zodijaka ni od zvijezda, a još manje od prijatelja: sam sebi si dovoljan. Znaš da dolazi još druga zima, ali samo jedna neće donijeti proljeće. Život je kratak, uvjeravaju te. No, vjerovanje je dugotrajno. (iz zbirke "Geografija slobode")
Natasha Sardzoska, pjesnikinja, esejistica, spisateljica, književna prevoditeljica i poliglotska tumačica (FR, IT, ES, EN, PT, HR, CA), znastvenica, rođena je u Skopju u Makedoniji 1979. godine. Doktorirala je antropologiju na Sveučilištu Eberhard Karls u Tübingenu, Sorbonne Nouvelle u Parizu i Sveučilištu u Bergamu. Urednica je poezije u časopisu Borders in Globalization Review na Sveučilištu Victoria u Kanadi. Objavila je knjige poezije Plava soba, Koža, On me povukao nevidljivom nitju, Živa voda, Trtica, Satovi obmane i Geografija slobode, te romani Tramontana i Život bez svjedoka. Njezina je poezija prevedena na 20 jezika i objavljena u međunarodnim književnim časopisima i antologijama. Godine 2024. imala je književnu prezentaciju u Talijanskom kulturnom institutu u Stuttgartu, nekoliko recitala i čitanja poezije u Trstu u Parole tra i luoghi i Sentiero dei poeti/Pot pesnikov na bivšoj talijansko-slovenskoj granici, te u Napulju, i to u književnom i glazbenom prostoru Perditempo i u Pessoa Taverna Portuguesa. Na festivalu Ars Poetica u Bratislavi izvela je svoju poeziju pjevajući a cappella u Nacionalnoj galeriji. Tijekom čitanja poezije na Međunarodnom festivalu poezije u Genovi, u okviru platforme Versopolis, nastupila je s a cappella pjevanjem i body paintingom u Palazzo Ducale. Imala je čitanje poezije u Muzeju Revoltella u Trstu. Sudjelovala je na uglednom kolumbijskom festivalu poezije u Medellinu, talijanskom festivalu poezije Ritratti di poesia u Rimu, Off-line festivala u Istanbulu, u Osteria al Poeta u Trstu i u Gorizia a capo u Goriziji. Kao pjesnik-peformer na Akademiji umjetnosti u Berlinu održala je svoj poetsko-glazbeni recital bosa u jedinstvenom plesnom performansu za Festival poezije u Berlinu, a na Festivalu poezije Sha’ar u Tel Avivu nastupila je u Arapsko-hebrejskom kazalištu uz pratnju saksofona, kontrabasa i suvremenog plesača u kazalištu Yaffa. S Francuskim institutom organizirala je poetsku večer Les rivages de l’exil gde je nastupila s recitalom frankofonske poeziji o egzilu, a s talijanskim veleposlanstvom u Skopju poetsko-glazbenu večer Il vino è la poesia della terra gdje je izvodila pjesme na talijanskom jeziku. Svoju poeziju predstavila je na nekoliko književnih festivala na Balkanu, naime u Beogradu, Sofiji, Tirani, Struga, Budvi i Plavskom jezeru. Njezina poezija isprepliće senzualnost i sjećanje na tijelo, otkriva unutarnju bol, progonstvo, beskućništvo i otkriva duhovnu svježinu. Njezina čitanja poezije su recitali s performativnim i interaktivnim karakterom: kombinira vokalne eksperimente, glazbu, improvizaciju, crtanje tijelom i ples te interakcije s publikom. Njezino poetsko pamćenje ima performativni karakter, obuhvaćajući dramaturgiju komornog prostora ljudskog postojanja. Njezini romani su egzistencijalistički, gdje istražuje duboko marginalne likove, demontirajući njihove psihološke ponore, primjenjujući tok svijesti i teški tranzicijski realizam. Piše i automatski prevodi na makedonski, talijanski, francuski, engleski i španjolski jezik.
#Natasha Sardzoska #poetris #poezija
