U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca održana je 15. veljače nova premijera Hrvatske drame „ Nigdje, niotkuda“ , dramatizacija romana Bekima Sejranovića. Djelo je postavljeno u koprodukciji s dramskim ansamblom Hrvatskog narodnog kazališta iz Splita. Roman je dramatizirao Goran Vojnović, a redatelj je Ivica Buljan, scenograf Aleksandar Denić, kostimografkinja Ana Savić – Gecan, skladatelj glazbe Mitja Vrhovnik- Smrekar. U predstavi se koristi glazba grupe Let 3 (obrada pjesme „Niotkuda“), te grupe Paraf (pjesma „Javna kupatila“). U predstavi koja je obrada autobiografskog romana, ulogu Bekima glume dvojica glumaca: Tarik Žižak i Leon Lučev. Prvi predstavlja mladog Bekima, a drugi Bekima kao odraslog čovjeka. U ostalim ulogama (vrlo često u dvostrukim ili trostrukim ulogama) su glumci i glumice: Aleksandra Stojaković Olenjuk, Romina Tonković, Zoran Prodanović Prlja, Petar Baljak, Jelena Lopatić, Deni Sanković, Ana Vilenica, Nives Ivanković, Damir Orlić, Dražen Mikulić, Nika Grbelja.
Bekim Sejranović(1972.- 2020.) je dio svog burnog života proveo u Rijeci, te je ova predstava djelomično posvećena i našem gradu, iako se radnja događa, kao u uostalom i u romanu u više lokacija, u predstavi je istaknuta podjela radnje na Brčko, Rijeku, te otok na sjeveru Norveške. Povijesti i samog identiteta Rijeke zapravo nema mnogo u predstavi, što možemo uzeti kao manjak ako uzmemo činjenicu da je predstava najavljivana kao predstava o Rijeci. Predstava međutim vrlo mnogo govori o našim osamdesetima i devedesetima godinama prošlog stoljeća, o raspadu nekadašnje države i gubitku jugoslavenskog identiteta, progovara o nekim neslavnim epizodama iz devedesetih o kojima mnogi pojedinci ne bi htjeli da se govori, jer se razbija mit o svetosti isključivo pravednog rata i aureola isključivo žrtve. Tako i iz romana i predstave saznajemo o deportaciji muslimanskih izbjeglica u Hrvatskoj koji su u vrijeme hrvatsko – bošnjačkog rata izručeni HVO-u u Mostaru, a Bekim je spašen jer je bio bolestan. Saznajemo i to kako je bilo teško doći do hrvatskog državljanstva, ali čak i do dozvole boravka, osobama koje nisu hrvatske nacionalnosti, čak i ako su već dulje vrijeme živjeli u Hrvatskoj.
Predstava progovara o ratnoj traumi, o čovjeku koji se svagdje osjećao kao stranac i izbjeglica, o čovjeku koji više nije znao koji je njegov pravi identitet i gdje pripada, o pojedincu kojega su najprije zanemarili roditelji, a zatim odbacile mnoge države, (iako je iz raznih država i režima dobivao vojne pozive). Priča je autobiografska, te govori o traumama koji je Bekim Sejranović proživljavao u svom životu, a vjerojatno su sve te traume dovele i do njegove bolesti i prerane smrti. Djelomično ova predstava govori i o našim životima, i asocira sjećanje na osamdesete i devedesete godine. Osobno se sjećam i limenki Coca-Cole iz Trsta i proizvoda koji su donijeli rođaci s natpisom „Made in Germany“, i svibnja 1980. uz oplakivanje preminulog predsjednika Tita, njegovog kulta ličnosti, ali i novih kultova ličnosti, mitova o naciji kao nultoj točki svijeta i identiteta, koja je tako naglo 1990. obrisala preko noći prethodne identitete, kao i mitove o svetosti NOB-a.
Govori se također o čovjeku koji je u Rijeci upoznao punk glazbu, anarhiju, otkrio svoju seksualnost, i upravo se u Rijeci najbolje osjećao. Iako nije pripadao nigdje, u Rijeku se rado vraćao, što su potvrdile osobe koje su ga poznavale. Također neke osobe koje su Bekima osobno poznavale sudjelovale su u ovoj predstavi, što je predstavi dalo posebnu emotivnost.
Predstava također progovara o životu u Norveškoj, njihovom identitetu i odbojnosti prema strancima o njihovim vrlinama, ali i slabostima i dekadenciji njihova društva.
Predstava je režirana na originalan način, ne pridržava se strogo kronološke linije, nego se izmjenjuju različite epizode iz različitih razdoblja i mjesta radnje. Zanimljivo rješenje je što su na sceni istovremeno dva glumca koji glume Bekima (Bekim mlađi gleda u budućnost i kao da proriče starijeg Bekima, dok kada stariji Bekim gleda u mlađeg, mlađi Bekim predstavlja sjećanje starijeg).
U prvom dijelu predstave imamo pripovjedačicu koja povremeno tumači što likovi rade, što je prema mojem osobnom mišljenju lošija strana predstave, jer usporava radnju i čini je djelomično dosadnom. U posljednje vrijeme takvu sam praksu vidio i u nekim drugim predstavama, ali osobno smatram da se u dramama didaskalije pišu da ih glumci dočaraju pokretima i izrazima lica, a ne da ih pripovjedač čita. Takvu praksu s pripovjedačem i tumačiteljem radnje su koristili neki europski redatelji, ali mislim da je to bolje izbjegavati. Iako je glazba najčešće dobro izabrana, pretjerivanje s muzičkim dijelovima i plesnim pokretima glumaca ponekad previše usporava radnju i također čini neke dijelove predstave dosadnim. Kako se ovdje ne radi o mjuziklu ili opereti, već o dramskoj predstavi, pretjerivanje s glazbenim dijelovima je možda na trenutke pretjerano.
Predstava je u cjelini vrlo dobra, glumci su solidni, scenografija i oblikovanje svjetla se dobro uklapaju, a režija je vrlo dobra. Svakako preporučujem da se predstava pogleda, ali je također svakako dobro prije gledanja predstave pročitati istoimeni Sejranovićev roman.
Istaknuta fotografija: Dražen Šokčević, HNK Ivan pl. Zajc
#Bekim Serjanović #Ivica Buljan #Nigdje niotkuda #Osvrt #predstava
