Danas je u Rijeci padala kiša. Onako riječki, sivo, mokro, užurbano. Jurio sam Korzom, mislima uronjen u kišno sivilo ponedjeljka, kad sam krajičkom oka ugledao prizor zbog kojega sam se morao zaustaviti.
Nekoliko djece stajalo je na ulici i u rukama držalo Ulične svjetiljke.
Prošao sam nekoliko koraka, zastao, vratio se i pogledao jesam li dobro vidio. I jesam. Djeca su zaista prodavala časopis, a pokraj njih je, tiho, nenametljivo i pomalo povučeno, stajala gospođa koja inače prodaje Ulične svjetiljke.
Pitao sam ih tko su i što rade. Rekli su mi da su učenici Osnovne škole Omišalj i da volontiraju u projektu, prodajući Ulične svjetiljke zajedno s njihovim prodavačima.
I moram priznati, prizor me razgalio.
Kasnije sam ih vidio na još nekoliko mjesta u gradu. Djecu koja ne okreću glavu. Djecu koja stoje uz ljude koje društvo često ne primjećuje. Djecu koja, možda i ne znajući, uče jednu od najvažnijih životnih lekcija: da se čovjeka u nevolji ne zaobilazi, nego mu se prilazi s poštovanjem.
Zato ovo nije samo mala školska akcija, ovo je velika lekcija iz empatije.
Bravo za djecu iz Omišlja. Bravo za njihove učiteljice i učitelje. Bravo za roditelje koji su ih pustili i podržali da budu dio ovakve priče. I bravo za Ulične svjetiljke, projekt koji već godinama tiho, dostojanstveno i uporno podsjeća da se ljudskost ne uči iz velikih govora, nego iz malih gesta.
Jer svima nama jednom može zatrebati pomoć.
A pomoći čovjeku u nevolji, bez buke i bez patroniziranja, uvijek je dostojanstveno i uvijek je lijepo.
Danas su ta djeca u sivom riječkom danu držala časopis u rukama, a meni se učinilo da zapravo drže svjetlo.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#dostojanstvo #empatija #Korzo #Osnovna škola Omišalj #Ulične svjetiljke
