Mala prostorija Mjesnog odbora Vojak bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, što je možda i najbolji uvod u priču o izložbi “Stoljeće trsatskog parka”. Jer, koliko god se na prvi pogled radilo o lokalnoj obljetnici i kvartovskom događaju, večer posvećena stotoj obljetnici osnutka Trsatskog parka i pedesetoj godišnjici smrti njegova hortikulturnog tvorca Josipa Kulfaneka pokazala je da je riječ o mnogo široj gradskoj temi. Trsatski park nije samo park. On je zelena memorija Sušaka, Trsata, Vojaka i Rijeke. Mjesto hlada, šetnje, igre, tišine, sjećanja, ali i dokaz da su neke važne gradske odluke jednom davno bile donesene s pogledom daleko unaprijed.
Izložba je otvorena na inicijativu Nele Valerjev Ogurlić, članice Vijeća Mjesnog odbora Vojak, autorice tekstova i programa “Priča(j)mo o Vojaku” i “Sjećaonica – čuvaonica kvartovskih uspomena”. Upravo je njezin dugogodišnji rad na prikupljanju, čuvanju i javnom predstavljanju kvartovske baštine jedan od razloga zbog kojih je ova izložba dobila toplinu koja nadilazi uobičajeni format obljetničkog programa.
Na otvorenju su govorili Saša Ostojić, predsjednik Vijeća Mjesnog odbora Vojak, Nela Valerjev Ogurlić, mr. sc. Dobrila Kraljić, vlasnica Studija Perivoj i vrsna poznavateljica krajobrazne baštine, te Dragica Fadljević iz Grada Rijeke.
Pozdravljajući okupljene, Saša Ostojić naglasio je kako postoje mjesta koja grad ne gradi samo kamenom, betonom i asfaltom.
– Postoje prostori koji nastaju sporije, tiše i dublje, iz ljudske potrebe za hladom, mirom, ljepotom i dahom prirode usred svakodnevice. Takvi prostori s vremenom prerastu vlastitu fizičku formu i postanu dio unutarnjeg pejzaža grada, njegova kolektivnog sjećanja. Trsatski park upravo je takvo mjesto, rekao je Ostojić podsjetivši pritom da je prije stotinu godina, u drukčijem Sušaku, gradu koji se ubrzano razvijao, ali je oskudijevao zelenilom, bilo ljudi koji su razumjeli da grad bez hlada i prirode gubi sposobnost disanja. Među njima posebno mjesto pripada Josipu Kulfaneku, čovjeku koji je, kako je rečeno, shvaćao da priroda u gradu nije ukras, nego civilizacijska potreba.
– Park nije prazna površina među zgradama, nego prostor unutarnjeg mira, sporijeg vremena i ljudske blizine, istaknuo je Ostojić, dodavši kako izložba ne govori samo o povijesti jednog parka, nego i o odnosu čovjeka i prostora te o ideji grada koji misli unaprijed.
Posebnu vrijednost izložbi daju preslike obiteljskih fotografija Josipa Kulfaneka s prizorima iz Trsatskog parka i vrta obiteljske kuće u rasadniku na Vojaku, koje do sada nisu bile javno predstavljene. Fotografije je ustupio njegov unuk, dr. sc. Danko Holjević, koji je i sam nazočio otvaranju izložbe. Upravo taj intimni obiteljski materijal daje izložbi dodatnu dimenziju: Kulfanek se ne pojavljuje samo kao ime iz povijesti hortikulture, nego kao čovjek čiji se život, obitelj i rad stapaju s prostorom koji je oblikovao.
Uz obiteljske fotografije, izložba donosi i arhivske dokumente, među kojima se posebno izdvaja nacrt Trsatskog parka arhitekta Zlatka Prikrila iz 1926. godine te zapisnik Gradskog zastupstva Sušaka o započetim radovima. Ti se dokumenti s pravom mogu čitati kao svojevrsni rodni list parka.
Nela Valerjev Ogurlić u svom je obraćanju podsjetila na širi povijesni kontekst nastanka parka. Odluka o njegovu osnivanju donesena je 1926. godine, u razdoblju ubrzanog razvitka Sušaka, tada velike izvozne luke drva i grada koji se širio, ali još nije imao dovoljno uređenih zelenih površina.
Iz starih novinskih tekstova, pronađenih u sklopu pripreme izložbe, vidi se da su se građani i tada žalili na zapuštenost Sušaka, nedostatak zelenila i hladovine, pa se povijesna priča mjestimice doima gotovo iznenađujuće suvremenom. No razlika je, naglasila je Nela Valerijev Ogurlić, u tome što je tadašnja gradska uprava 1926. godine odlučila rezervirati velik prostor i pozvati školovane stručnjake da osmisle javni park.
Na uzvisini sušačkog brijega, na prostoru na kojem su se nalazili kamenjar, siromašno tlo, pa i gradsko smetlište, počela je nastajati zelena cjelina koja će s vremenom postati jedno od najvažnijih riječkih pluća.
– Josipa Kulfaneka ne smije se svesti na pojednostavljenu predodžbu “vrtlara”, čovjeka koji samo sadi biljke. Kulfanek je bio vrhunski obrazovan stručnjak, školovan u Brnu, a njegov rad u Trsatskom parku pokazuje sposobnost čitanja prostora i razumijevanja krajolika. Njegova najveća vrijednost bila je upravo u tome što nije mehanički prenosio gotove stilske obrasce, nego je poštovao prirodni reljef, krš, autohtono raslinje i zatečeni krajolik. Zahvaljujući tome, velik dio prirodne strukture parka ostao je očuvan, a park je dobio identitet koji nije nametnut prostoru, nego je iz njega izrastao, naglasila je Nela Valerijev Ogurlić.
Kulfanek je na području današnje Osnovne škole Vladimir Gortan imao rasadnik u kojem je živio s obitelji i u kojem je uzgajao sadnice za Trsatski park i druge zelene površine. Kako je istaknuto, iz okolne prirode uzimao je mladice, njegovao ih i školovao dok nisu bile spremne za sadnju. Na taj su način oblikovani ne samo Trsatski park, nego i drugi važni riječki i sušački zeleni prostori.
Posebno stručno svjetlo na vrijednost parka bacila je Dobrila Kraljić, čiji Studio Perivoj radi na konzervatorskoj studiji Trsatskog parka. Ona je naglasila da je Trsatski park po mnogočemu izniman, jer nije nastao kao ostatak privatne perivojne baštine bogatih obitelji, kakav je slučaj s mnogim povijesnim parkovima, nego kao javni park od samog početka.
– To je park rođen iz gradske potrebe, gradske odluke, gradskog novca i gradske svijesti. To je veliki ponos za grad, poručila je Kraljić.
Upravo je ta činjenica, prema njezinim riječima, iznimno važna. Grad koji u prvoj polovici 20. stoljeća nema ni 20 tisuća stanovnika, a odlučuje stvoriti javni park površine više hektara, pokazuje visok stupanj urbane i građanske kulture. Danas, kada se sve češće govori o nedostatku zelenih površina, klimatskim promjenama i potrebi za otpornijim gradovima, Kulfanekova škola ponovno postaje aktualna.
– Temeljitost, biljke iz okolnog krajolika, stabilnost su teme na kojima i danas možemo učiti, naglasila je Dobrila Kraljić, koja je iznijela je i podatke iz stručnih uvida u današnje stanje parka. Prema dosadašnjim nalazima, u parku je evidentirano oko 1150 stabala, a oko 600 ih je detaljno obrađeno i izmjereno. Posebno je važan zaključak da je zelenilo u načelu u vrlo dobroj kondiciji. To, naravno, ne znači da parku nije potrebno sustavnije održavanje, ali znači da je njegova osnovna zelena struktura stabilna i zdrava.
Kraljić je upravo u tome prepoznala jednu od najvećih vrijednosti Kulfanekova pristupa. Trsatski park, oblikovan na poštovanju lokalnog krajolika, autohtonog raslinja i prirodne konfiguracije terena, pokazuje iznimnu otpornost. Uz relativno skromno održavanje, on i dalje daje mnogo. To je, kako je istaknula, škola iz koje bi se i danas moglo učiti.
Izložbu je u ime Grada Rijeke pozdravila i Dragica Fadljević, istaknuvši važnost rada Mjesnog odbora Vojak, koji je opisala kao jednu od “duša” ovog parka. Podsjetila je da se Vijeće mjesnog odbora kroz lokalna partnerstva, ekološke akcije i programe upoznavanja građana s poviješću kvarta već godinama trudi čuvati i unapređivati prostor Vojaka.
Naglasila je i da Riječani često nedovoljno poznaju vlastiti grad, osobito njegovu slojevitu kvartovsku povijest. Upravo su zato izložbe, šetnje, razgovori i ovakvi programi važni: povijest se tada ne doživljava kao zatvorena knjiga, nego kao iskustvo prostora kojim svakodnevno prolazimo.
Fadljević je izrazila nadu da će primjer Trsatskog parka biti poticaj i za nove zelene površine u Rijeci, jer potreba za zelenilom danas nije ništa manja nego prije stotinu godina. Dapače, u vremenu urbanog pritiska i klimatskih promjena, ona je možda još veća.
Na kraju otvorenja najavljen je i nastavak obilježavanja. Program se nastavlja 24. svibnja, na Europski dan parkova, kada će se u suradnji s Mjesnim odborom Grad Trsat održati događanja u samom Trsatskom parku. Najavljena je šetnja “Od rasadnika do parka”, radionice u suradnji s Urbanim separeom Rijeka, nastup Gradske glazbe Trsat, koja ove godine obilježava 120. obljetnicu, te prikupljanje uspomena vezanih uz park.
Na jesen je, u sklopu Dana Mjesnog odbora Vojak, planirana i stručna tribina “Trsatski park – jučer, danas, sutra”, kao i simbolična sadnja stabla u spomen na Josipa Kulfaneka.
U završnici večeri Nela Valerjev Ogurlić iznijela je još jedan znakovit podatak: prema jednom članku iz časopisa “Hortikultura”, prije Drugog svjetskog rata na održavanju Trsatskog parka bilo je zaposleno 26 radnika. Nakon rata taj je broj pao na pet ili šest, a danas se, kako je rekla, može govoriti o tek jednom radniku.
Taj podatak možda najbolje otvara pitanje koje je cijela izložba tiho postavila: što danas znači briga o parku, prostoru, zelenilu i javnom dobru? Jer “Stoljeće trsatskog parka” nije samo pogled unatrag. To je i podsjetnik da je prije stotinu godina postojao grad koji je imao hrabrosti misliti unaprijed. Grad koji je znao da se budućnost ne gradi samo zgradama i cestama, nego i stablima, hladom, šetnicama i prostorima u kojima ljudi mogu usporiti.
Zato je izložba u Mjesnom odboru Vojak mnogo više od hvalevrijedne kvartovske inicijative. Ona je priznanje Josipu Kulfaneku, ali i poziv današnjoj Rijeci da ponovno ozbiljno promisli vlastiti odnos prema zelenilu. Trsatski park preživio je stoljeće upravo zato što nije bio zamišljen kao ukras, nego kao potreba.
A puna prostorija na Vojaku pokazala je da tu potrebu ljudi i danas itekako razumiju.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
