Čini mi se da je Fischer rekao da je šah igra ega. Stvarno, odnedavno u šahu učim najviše o svojem egu i to o svojim ego manama i slabostima, više mi nije bitna pobjeda, niti neki probitak, naravno, volim pobijediti, a tko ne voli, ali, kao igra ega, savršena je igra za prepoznavanje vlastitih ego gabarita i konstrukata. Naravno, imam ja i svoje vrline i dobre strane, a danas je moja dobra prijateljica teta Zlata igrala bolji šah od mene i bio mi je gušt gledati kako me nadigrala i pobijedila, ne znam, da li zbog poetskog stanja svijesti u kojem sam bio, a u kojem sam i sada trenutačno, nije mi bilo uopće žao što sam izgubio tu partiju, već sam uživao u ljepoti igre. Naravno, ne pišem o tome kako bi sebe predstavio kao neko super milostivo biće, nego, pišem iz čistog osjećaja kako se sada, u ovom trenutku osjećam, iz neke lakoće i bez potrebe da bilo što namećem, bilo kome, jednostavno se valjda dogodilo, da su provizorne maske ljubavi u meni popustile i razbile privid, pa eto, sve volim i volim to što jesam, sa svim svojim ljudskim limitima i darovima, jer, ipak je divno biti ljudsko egzistencijalno iskustvo i sudjelovati u tom nepojmljivom tajnom čudu punom zagonetki i čistih vizija. Ispred zgrade me dočekala jedna mlada srna, pobjegla je od mene, ali ne panično, niti prestrašeno, bio je to možda dar postojanja, a kada sam bio na kavi, jedna mačka sjela mi je u krilo, pa sam se sjetio dobre prijateljice, nazvao ju mobitelom i poželio joj lijep dan, jer znam da jako voli mačke. Meni je jedna mačka grijala kolica, bila su žute boje, u kojima me tata svako jutro vozio kod moje tete Kone, koja me čuvala dok sam bio mali dečkić. Zimi, kada je bilo jako hladno, mačka bi mi ugrijala kolica tako da me tata ujutro položio u topla kolica, a ja sam kasnije u životu napisao stih jedne pjesme, koji glasi; dok mi je mačka grijala kolica u meni se rađao ubica. Jer, prirodno smo determinirani da se moramo hraniti smrću drugih bića da bi se prehranili, dakle, hranimo se smrću da bi nahranili vlastiti život. Možda je čudno, ali sebe kao živa bića konstantno prilagođujemo nekom uvijek novom kontekstu. Dakle, čovjek je političko biće zato jer to mora biti, čak i ako je apolitičan, a situacijski se konstantno prilagođava, zato jer je to manifestacija njegove sveukupne prirode. Kako god se uzme, uvijek smo u situaciji da se prilagođavamo određenom programu kojeg često ni nismo baš u potpunosti svjesni. To znači da smo kao bića ustvari konstantna konstrukcija koja struji, jer postojimo kao konstanta u nekom obliku opravdavanja. Dobro je imati ambicije i postati u nečemu majstor, ali to također za sobom povlači i neke posljedice. Politika je instrument kojim se upravlja i kontrolira određeno ponašanje. Ako sami sebe shvatimo kao stvar, kao dio opće stvarnosti, to znači da smo itekako podložni konstantnim operativnim promjenama unutar djelovanja našeg tjelesnog ustroja, odnosno, svakodnevno preuzimamo na sebe beskonačno mnogo uloga. Iskrenost je najbolja kada nikoga ne ranjava, a to je često još uvijek čista bajka. Kontekst je način ostvarivanja slobode i načina trošenja bića. Trošimo svoje živote i postajemo svjedoci nekog katapultiranja značenja. U odnosu na bivanje u skladu s voljom i vjerom, divno je biti bez stresa i napetosti.
Taština je moćna stavka, ona može uništiti sreću, ali i ona je stvarnost unutrašnjeg mentalnog i emocionalnog konteksta. Tišina je zakon, politika je sud, a čovjek sinteza svih proturječnosti. Čovjek je sinteza svih proturječja i permanentni egzistencijalni proces. Narančasti labud i olovno – bijeli šakal dogovorili su se o preciznom upravljanju igračkama koje struje po kozmosu simpatičnih definicija i konstrukcija u vezi potankosti bilježenja bivanja u kontekst nekog tijela. Uostalom, tijelima živimo i stvaramo beskonačno mnogo relacija. Taj labud uporno je žvakao uspomene na svoju ljubavnu priču i shvatio kako je ustvari u konstantnom ljubavnom odnosu s cjelokupnošću, jer doista živeći ljubav i dijeleći ljubav postajemo smisleni, a jedan moj konceptualni rad je; Najveća i najdublja radost je ljubav dijeliti i u ljubavi biti postojan. Znači, ljubav je zakon i mi se kao živa stvorenja konstantno nalazimo u nekom ljubavnom kontekstu i odnosu, u aspektu duhovne ljubavi, tjelesne ljubavi, u raznim komunikacijskim relacijama. To znači da nema stvarnosti koja bi bila podešena na način beskompromisnog djelovanja, osim kada se nađe u bezuvjetnosti, oslobođenosti od uvjetovanja i zamki dominacije moći i kontrole. Naprosto sve je stvar kompromisa i usklađivanja namjera. Politika je sud i sve teži u ovozemaljskim okvirima, da se pretvori u neki oblik političnosti. Stvarnosti su isprepletene i ne postoji način njihovog grupiranja u smislu težine, ili lakoće, već samo kakvoće. To što pokušavam tumačiti čovjeka kao konstantni ljubavni proces, znači da je čovjek itekako promjenjiv i da nikada ne ostaje isti, već je u konstantnoj preobrazbi i transformaciji. Možda doista ne treba više stvarati materijalna djela, već na razini mentalnog prostora stvarati idejne konstrukcije putem kojih se može vršiti neka strategija oblikovanja prostornih definicija koje pospješuju realnost milosti, mira, radosti i dobrote u svakom smislu. Bijela vrana i srebrno – zeleni štakor, ah, svi mi se hranimo smrću da bi prehranili vlastiti život, konzumirajući smrt drugih bića opstajemo i postajemo i hranu pretvaramo u egzistencijalni bitak kroz bivanje, a sada, kako je lijepo naučiti svjesno stvarati misli, emocije i tjelesno djelovanje, a slučaj naučiti prepoznati i usmjeravati svjesno i s dobrim namjerama, tako malo nestanem, živim i nestajem, a opet, mala nostalgija, ili, nevolja u solarnom pleksusu, da, vječne igre ega i gabarita vlastitih značenja, priznajem, divno je biti to što jesam, čak i u ništavilu.
Mikro plastika u oceanu života, mali opottrutikkl, ili, zavrzlamijutress, nađete li se ponekada u prostoru novih simbola i pojmovnih konstrukata koji upućuju na sasvim nove stvarnosti, volim, i to je najveći dar kozmosa koji posjedujem u sebi, i ljubavlju izražavati čudo, to je ljepota beskompromisne petlje zagonetki šarenih. Uostalom, živim u doba kada je sve moguće i ništa se ne mora odrediti kao čvrsta norma, sve je naprosto fluidno i tekuće. Kruta stvarnost potječe iz nekog drugog doba i povijest je itekako potrošna kategorija.
Ponekad sam umoran od vlastite subjektivne povijesti i od objektivne povijesti izvan mene samoga, ali, možda je ipak sve solipsističko – super subjektivistička projekcija, ili, taj umor je samo stvarnost koja se odnosi na percepcijsko – interpretacijski model modeliranja stvarnosti u vlastitoj svijesti. Treba mi još malo vremena da unutar ovih pojmovnih definicija stvorim jednu poželjnu politiku, jer svaki medij je ujedno nešto drugo od onoga za što se predstavlja. Kao sinteza svih proturječnosti čovjek je ipak dosta nestabilan i ovisan o principima.
Strukture identiteta su poželjne ako im čovjek ne robuje i ako ne služe nametanju agresivno – destruktivne ideologije usmjerene stvaranju patnje i boli drugim bićima. Sva sreća što sam lakto vegetarijanac već sedam godina, uživam u tom konceptu prehrane i taj model prehranjivanja jedan je od osnovnih zakona mojeg autonomnog religijskog procesa, ne namećem nikome svoje stavove i životne principe, priznajem, moram još mnogo raditi na sebi, a još više osvješćivati i prosvjetljivati ego gabarite vlastitih slojeva identiteta. To znači da se ja – identitet itekako veže za svoje konstrukcije. Lijepo je imati mnogo toga i reći sam sebi da si uspješan čovjek, ali svako na neki način pokušava postati gospodar sudbine. Seksualna energija je osnovni pokretač, naravno uz strah, svih životnih manifestacija u kontekstu bivanja na planetu Zemlji, kao Ljudsko Egzistencijalno Iskustvo, naravno, to je moje iskustvo, dakle, subjektivna doživljena stvarnost. Dovoljno je priznati da smo određeni u odnosu na Boga, jer Bog postoji pa makar i samo na razini mašte, a to što ću jednom postati autentično Božanstvo, ne znam točno kada, to je također moja vlastita Istina koju ne želim nametati nikome kao objektivnu sintezu apsolutne realnosti izvan mojeg vlastitog Bića, iako sam spojen sa svime i ničime u svemu i ničemu. Sve se stvara po principu određivanja postulata iskoristivosti. Ako riječi same sebe kite i objašnjavaju to znači da je stvarnost postala fragmentarna, a ona upravo takva i jeste. Znojim se, sada je ljeto, obožavam vrućinu, zimogrozan sam. Mobitel je na stolu i nitko me momentalno ne zove. Sada će brzo zvati jedan prijatelj. U lovu na beskonačnost sam postao dosta uspješan. Divno je izgarati sada. Čovjek bez kulture i kulturoloških proteza, je li moguć, a novac je možda najbolje shvatiti kao transfer ljubavi i bitno je, barem meni, njegovati unutrašnji mir, spokoj, i da, ne se zamarati stresom, Osho, dobar je, razviti promatrača i svjedoka vlastitih stanja bez vezivanja i bez stvaranja drame. Provizorne maske ljubavi će pasti i osloboditi svijet.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Crtice iz Čabra #Gorski kotar #informatički nomad #maske ljubavi
