Na Hahlić se dolazi kao na mjesto koje je bilo tu i prije nas, koje je nadživjelo mnoge generacije, mnoge razgovore, mnoge vremenske nepogode, mnoga dežurstva, zimske noći i proljetna druženja. Na Hahlić se ne odlazi na atrakciju, odlazi se u Planinarski dom, u punom smislu te riječi. Jer dom nije kulisa, lokacija, još jedna točka na karti koju treba “odraditi”, fotografirati i onda napustiti. Dom je mjesto u kojem se čovjek zaustavi, ugrije, odmori, sjedne za stol s poznatima i nepoznatima, odmori i možda, makar nakratko, postane malo tiši nego što je bio dok je dolazio.
Upravo zato je svaka intervencija na Hahliću osjetljiva. Nije pitanje može li se nešto napraviti, već smije li se, i još važnije: kako? Gdje je mjera između očuvanja i uljepšavanja, između obnove i pretvaranja prostora u atrakciju, između želje da se mjesto čuva i opasnosti da se, baš čuvajući ga, učini previše poželjnim za one koji ga ne bi razumjeli.
U toj se rečenici možda najtočnije susreću Hahlić i Nikola Radeljković, koji ovih dana s grupom studenata dizajna održava radionicu u domu na Hahliću. Radljeković je jednom prigodom izjavio: “Dizajn nikad nije samo pitanje dizajna. Dizajn bi morao biti život!”. A na Hahliću ta rečenica ne zvuči kao profesionalna dosjetka, u ovom slučaju zvuči kao pravilo ponašanja.
Nikola Radeljković jedan je od najpoznatijih hrvatskih dizajnera, član međunarodno afirmiranog kolektiva Numen/For Use, čovjek čiji je rad odavno izašao iz klasičnih okvira industrijskog dizajna. Numen/For Use poznat je po instalacijama koje se ne promatraju samo očima, nego tijelom: kroz njih se prolazi, u njih se ulazi, po njima se penje, u njima se mijenja perspektiva prostora. Mreže, trake, napetosti, materijali, sile, tijelo i prostor kod njih nisu odvojeni pojmovi.
Ali na Hahliću, čini se, nije najvažnije to što Radeljković dolazi kao poznato dizajnersko ime. Važnije je to što dolazi kao netko tko prostor ne želi osvojiti.
– Ne crtamo formu i ne silimo materijal da uđe u tu formu. Igramo se s materijalom i dopuštamo da materijal, tenzije unutar njega i cijele kompozicije definiraju formu. Forma proizlazi iz sile, iz materijala, iz njegova tečenja, govori Radeljković opisujući ujedno i dizajn i planinu. Jer ni planina se ne osvaja onako kako čovjek voli misliti da osvaja. Ona te pusti, ako joj priđeš kako treba. Ili te brzo podsjeti da si ti na njoj samo gost.
Mreže koje će ostati u šumarku uz Planinarski dom Hahlić imaju vlastitu prethodnu biografiju. Dio su priče koja je započela daleko od Grobničkih Alpi, u jednom sasvim drukčijem kontekstu, na Milan Design Weeku 2024., u velikoj mrežnoj instalaciji izvedenoj za Porscheovu inicijativu The Art of Dreams. Nakon Milana dio materijala završio je u skladištu. A onda se, spletom okolnosti, prijateljstava i one vrste logike koju ne može proizvesti projektni formular, pojavila mogućnost da taj materijal dobije novi život.
Ne u galeriji. Ne u muzeju. Ne u komercijalnom prostoru. Nego u šumarku uz planinarski dom.
– Pokušavaš te stvari staviti u funkciju, iskoristiti ih. To je možda i posljedica života s prirodom i planinom. Ne možeš sjediti i plakati jer je vrijeme ovakvo ili onakvo, jer je staza takva ili drugačija. Snalaziš se s onim što imaš i ideš dalje, otkriva Radeljković.
Na Hahliću će se, dakle, dogoditi nešto što je po logici dizajna suvremeno, a po logici planinarskog doma sasvim prirodno: materijal neće završiti kao otpad, nego kao mjesto odmora. Mreže neće biti spomenik autoru, nego prostor koji će netko koristiti. Netko će se u njima odmoriti nakon uspona, netko će leći i gledati krošnje, netko će se nasmijati vlastitoj nesigurnosti dok se pokušava namjestiti, netko će shvatiti da dizajn nije samo predmet, nego odnos tijela, prostora i drugih ljudi.
Radeljković pritom vlastiti autorski potpis uporno sklanja iz prvog plana.
– Zadovoljan sam da će ovaj dolje šumarak dobiti još nešto. Da neće samo krave i konji dolje biti, nego da će ga i ljudi koristiti. A što se tiče mog potpisa, potpis će valjda imati i studenti, i Romina, i Ivan. Ne vidim ja to kao neki izvanredni autorski doprinos, više kao dijeljenje neke vještine.
To “dijeljenje vještine” možda je najtočniji opis cijelog projekta. Radeljković na Hahlić nije došao samo postaviti mreže. Došao je sa studentima, u radionicu koja traje nekoliko dana, u kojoj se uči i radi, ali i boravi. Uči se prostor, uči se materijal, uči se odnos prema mjestu. Neki od studenata već nose planinu u sebi, neki su, kako kaže Nikola, gradska djeca iz Čakovca, Splita i Zagreba. I upravo je u tome ljepota, za njih Hahlić nije poligon, nego prilika za stjecanje znanja i iskustva.
Radeljković je pritom i čovjek koji planinu jako dobro razumije. Ne kao romantičnu razglednicu, priznaje da je potrebu za planinom osjetio nakon odlaska iz Sarajeva, silom prilika, kada je došao u Zagreb. Grad je imao svoje dobre strane, ali nešto je nedostajalo. Onda je došlo Sljeme, bukve, gljive, tragovi djetinjstva, pa planinarsko društvo, Velebit, Alpe, karte, lutanja, ponekad i previše nepromišljena.
– Jedno deset godina dosta opsesivno smo svašta išli, ali potpuno neorganizirano, divljački. Postalo je to na trenutke i opasno. Onda ti se rode djeca pa se malo smiriš. Ajde, razmisli malo. Nauči prvo, pa onda trči, otkriva Radeljković koji svoj planinarskoj upsesiji unatoč na Hahlić ipak nije dolazio.
– Prvi put kad sam došao, pomislio sam: Bože, ovo je zapravo puno bolje nego što sam mislio. Ovo je na puno načina interesantniji pejzaž. Jači su kontrasti, neočekivaniji. Prema Dniću me vegetacija podsjetila na Crnopac. Baš je vrt jedan, nevjerojatan. Čudo.
To “čudo” je, naravno, opasna riječ. Jer čuda se brzo počnu otkrivati, promovirati, pakirati i prodavati. A Hahlić nije i ne smije postati potrošna slika. On mora ostati ono što jest: planinarski dom.
I zato razgovor, gotovo prirodno, odlazi prema najvažnijem pitanju: gdje je mjera?
– Ako dodatno podižemo atraktivnost doma, prostora, svega okolo, mi zapravo radimo neku vrstu turističke promocije. A to nama ne treba, kaže Radeljković.
I to je točno. Ako se od planinarskog doma traži isključivo ekonomska održivost, onda se vrlo brzo promijeni logika. Ulaže se da bi se vratilo, društvo se povlači, kapital ulazi, dom polako postaje objekt, a objekt s vremenom postane nešto sasvim drugo. Hotel, možda. Atrakcija, sigurno. Dom, sve manje.
A Hahlić još uvijek odolijeva upravo zato što iza njega stoji zajednica. Planinarsko društvo Obruč, ljudi koji dežuraju, rade, uređuju, popravljaju, čuvaju i otvaraju vrata onda kada to nema nikakve ekonomske logike, kada je vani minus deset i kada se, kako kaže Ivan Juretić, “suze smrzavaju”. Ali tada nema publike za atrakciju, tada ostaje samo smisao doma.
Zato je važno da Nikoline mreže ne budu shvaćene kao nova “fora” na Hahliću. One su najbolje upravo onda kada nisu glavna vijest. Kada ne nadjačaju dom, nego se smjeste uz njega. Kada ne pretvore šumarak u pozornicu, nego ga učine još pogodnijim za ono što Hahlić već jest: mjesto boravka.
Zato je Hahlić osjetljiv. Jer se njegova vrijednost ne smije mjeriti brojem dolazaka, objava, fotografija ili dojmova. Njegova se vrijednost mjeri time hoće li i dalje ostati mjesto na koje običan planinar može doći, sjesti, prespavati, popiti čaj, razmijeniti riječ i osjetiti da nije gost u tuđem projektu, nego čovjek u svom domu.
Na pitanje što ga u vlastitom radu najviše čini zadovoljnim, Radeljković neće izvući jedan veliki autorski objekt, jednu slavnu instalaciju ili jednu međunarodnu potvrdu. Govorit će o radionicama, o zajednicama, o projektima u kojima se znanje dijeli bez fige u džepu. Spomenut će i projekt vezan uz Vjenceslava Richtera, važan rad na pretvaranju Richterove dizajnerske ostavštine u funkcionalne proizvode, ali i tu će mu najvažnije biti nešto drugo: povjerenje između ljudi, sposobnost da dizajneri koji su inače konkurencija sjednu za isti stol i rade zajedno.
– Mislim da je važna ideja da možemo imati jednostavniji i bolji svijet, barem unutar profesionalne zajednice. Da ne mora sve biti na nož, kaže Radeljković i razgovor opet usmjerava prema Hahliću. Jer ni planinarski dom ne počiva na logici “na nož”. Počiva na povjerenju, volontiranju, zajedništvu, razgovoru, pomoći, dežurstvu, sitnim popravcima, velikim odricanjima i osjećaju da nešto vrijedi čuvati čak i kada se ne isplati. Pogotovo tada.
Nikoline mreže zato na Hahliću mogu imati smisla samo kao nastavak te logike. Kao dizajn koji ne traži da ga se gleda, nego da se u njemu bude. Kao intervencija koja ne povećava buku, nego nudi predah. Kao znak da se prostoru može dodati nešto novo, a da se ne oduzme ono staro.
Hahlić ove godine obilježava sto godina od izgradnje prvog planinarskog doma. Stotinu godina nije malo ni za čovjeka, a kamoli za planinarski dom. U tih stotinu godina promijenile su se države, granice, navike, jezici, društva, generacije i načini dolaska u planinu. Ali ako je nešto preživjelo kao dom, onda to ne treba pretvarati u atrakciju.
Treba ga čuvati kao dom. Jer dom se čuva.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
