U vremenu u kojem se sve rjeđe slušamo, a sve češće samo potvrđujemo vlastita uvjerenja, treći Speed Dating u Art-kvartu Benčić pokazao je da razgovor još uvijek ima snagu. I to ne bilo kakav razgovor, nego onaj neposredni, licem u lice, u malom krugu, bez govornica, bez distance i bez sigurnog zaklona publike koja samo promatra.
Program posvećen temi povjerenja održan je u organizaciji Gradske knjižnice Rijeka, Muzeja grada Rijeke i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, uz partnerstvo udruge SMART, a još jednom je pokazao da Art-kvart Benčić može biti mnogo više od skupa kulturnih institucija. Te je večeri funkcionirao kao mali javni laboratorij razgovora, susreta i građanske znatiželje.
Format je naizgled jednostavan, ali upravo je u toj jednostavnosti njegova snaga. Sudionici su u tri kruga po 15 minuta sjedali za stolove odabranih gostiju, razgovarali s njima o različitim aspektima povjerenja, a zatim mijenjali mjesto i sugovornika. Nakon toga uslijedila su tri mini-panela i završna refleksija. Ritam programa vodio je Igor Bajok iz udruge SMART, pazeći da se pravila poštuju, da svi dobiju prostor i da se razgovor zadrži u formi koja nije ni tribina, ni predavanje, ni klasična rasprava, nego nešto mnogo življe.
Upravo je ta neposrednost bila ključna. Gosti, među kojima su bili sveučilišni profesori, novinari, pisci, javni intelektualci, aktivisti, psihijatri, teolozi i istraživači, nisu nastupali s pozicije nedodirljivih autoriteta. Sjeli su za stolove, nasuprot ljudima koji su ih došli slušati, ali još važnije, koji su došli razgovarati.
Sudjelovali su Andrej Petrak s temom Možemo li vjerovati onome što čitamo?, Brigita Miloš s temom Kada nekome vjerujemo, je li to nagrada za ono što je učinio ili dar koji mu unaprijed dajemo?, Franjo Šarčević s pitanjem Da li imati publiku znači živjeti u laži?, Greta Grakalić Rački s temom Kako živjeti u društvu koje nasilje često ne prepoznaje?, Ivan Cerovac s pitanjem Gdje završava političko neslaganje, a počinje neprijateljstvo?, Mate Uzinić s temom Ako Bog ima povjerenja u čovjeka, možemo li ga i mi ponovno imati jedni u druge?, Matija Miloš s pitanjem Kako osnažiti povjerenje između manjina i većina?, Sara Sušanj s temom Tko je mladima ukrao vjeru u politiku, i jesu li je ikad imali?, Snježana Prijić-Samaržija s pitanjem Trebamo li u demokratskom društvu slušati i one koji odbacuju znanost?, Tanja Frančišković s temom Kako se stvara bazično povjerenje i koliko je povjerenje racionalno? te Zoran Žmirić s pitanjem Zašto lakše vjerujemo uvjerljivoj priči nego činjenicama?
Bio je to iznimno jak izbor gostiju, ali vrijednost večeri nije bila samo u njihovim imenima. Vrijednost je bila u njihovoj spremnosti da se podrede formatu, mjestu i atmosferi. Da ne drže lekcije, nego uđu u razgovor. Da ne govore prema publici, nego s ljudima.
Donedavna rektorica Sveučilišta u Rijeci Snježana Prijić-Samaržija istaknula je da je riječ o formatu na koji nismo navikli, ali i o formatu koji ima ozbiljan demokratski potencijal.
– Zanimljiv je format. Nismo na njega baš sasvim navikli. Čak i kada su paneli, kada razgovaramo, to je drugačije nego ovaj direktni razgovor. Bilo je i zanimljivo i izazovno, ali je jako dobra ta ideja participacije, ta ideja civilnosti. Fascinantno mi je da dolaze ljudi koji žele razgovarati, koji žele čuti, koji izlažu svoje mišljenje i ulaze u polemike. Baš sam sretna i zadovoljna vidjeti da imamo tu neku građansku deliberaciju, rekla je Prijić-Samaržija.
Dodala je i važnu misao: ovakve se programe mora graditi. Ne samo organizacijski, nego i društveno. Građane se, kako je rekla, mora ohrabriti da dođu i razgovaraju, a i to je, na kraju, pitanje povjerenja. Povjerenja da će netko ponuditi sadržaj vrijedan dolaska, pažnje i sudjelovanja.
A publika je te večeri upravo to i učinila. Došla je, sjela, slušala, pitala, propitivala i izjašnjavala se. Nije to bila publika koja samo pristojno kimne glavom i čeka kraj programa. Ljudi su lakoćom ulazili u razgovor, iznosili vlastita iskustva i mišljenja, često vrlo osobna, ali bez potrebe da nadglasaju druge. Bilo je neslaganja, ali nije bilo neprijateljstva. Bilo je različitih iskustava, ali nije bilo zatvaranja.
U tom smislu Speed Dating #3 nije samo govorio o povjerenju. On ga je vježbao.
Posebno je zanimljivo bilo čuti Gretu Grakalić Rački, čija je tema otvorila pitanje života u društvu koje nasilje često ne prepoznaje. Upravo je njezin stol, ali i njezina kasnija refleksija, pokazala koliko tema povjerenja može biti osobna, osjetljiva i društveno važna.
– Jedna sugovornica za stolom rekla je da nitko nije imao temu kako mi uopće doživljavamo povjerenje, da se uđe malo dublje u sam fenomen povjerenja. S tom se opaskom slažem, malo me štrecnula. Ali osim toga, event je bio fantastičan. Toliko sam zahvalna da smo se tu otvorili, da smo podijelili svoje priče, bili ranjivi, pričali o idejama i iskustvima. Voljela bih češće vidjeti da se tema povjerenja stavlja u prvi plan na eventima koji povezuju zajednicu, rekla je Greta Grakalić Rački.
Njezina rečenica o ranjivosti možda najbolje opisuje ono što se u Benčiću dogodilo. Jer povjerenje nije apstraktna riječ iz društvenih teorija. Ono počinje onoga trenutka kada netko pristane nešto reći, a netko drugi to doista čuje. Bez podsmijeha, bez prečaca, bez potrebe da odmah odgovori.
Grakalić Rački posebno je pohvalila i sam format.
– Jako mi se sviđa speed dating format za ovu temu. Ja sam milenijalka pa jako volim kada se popularna kultura iskoristi kao medij da bi se i druge teme dovele u prvi plan. Mogu pohvaliti format i organizatore i organizatorice, koji su odradili sjajan posao, dodala je.
Upravo je to jedan od razloga zbog kojih je večer dobro funkcionirala. Važna tema nije bila zatvorena u težak akademski okvir. Nije banalizirana, ali je postala dostupna. Speed Dating je bio dovoljno ležeran da privuče, dovoljno strukturiran da ne sklizne u kaos i dovoljno ozbiljan da se nakon njega ne ode kući s osjećajem da se sudjelovalo u nečemu usputnom.
Bio je kvartovski, ali ne provincijalan. Pametan, ali ne hermetičan. Pristupačan, ali ne površan.
Upravo je zato Art-kvart Benčić bio idealna kulisa. Dvorište između institucija postalo je prostor u kojem su institucije izašle prema ljudima, a ljudi prema temama koje ih se tiču. Povjerenje u medije, politiku, znanost, institucije, religiju, manjine, osobne odnose i zajednicu nije ostalo na razini velikih pojmova. Raspravljalo se o konkretnim iskustvima, strahovima, razočaranjima i mogućnostima.
Pisac Zoran Žmirić, koji je razgovarao o tome zašto lakše vjerujemo uvjerljivoj priči nego činjenicama, vrlo je precizno sažeo zašto je ovakav format važan.
– Apsolutno je pogodak, pogotovo zato što je ovdje bilo puno ljudi koji ne misle jednako. A to je ključ za graditi povjerenje. Ako svi mislimo isto, onda smo svi dio istog pudinga i napretka nema. Ali ako smo spremni slušati ljude s drugim iskustvom, ljude koji imaju drukčiji pogled na svijet, to nas može odvesti prema kritičkom mišljenju. Ako ga već nemamo, možemo ga razvijati, a ako ga imamo, možemo ga samo brusiti, rekao je Žmirić.
Upravo ta spremnost na susret s drugačijim bila je možda najvažnija vrijednost večeri. Jer povjerenje se ne gradi u zatvorenim krugovima istomišljenika. Ondje se najčešće samo učvršćuju postojeća uvjerenja. Povjerenje počinje ondje gdje postoji rizik da čujemo nešto što nam ne odgovara, što nas izbacuje iz zone ugode ili tjera da ponovno razmislimo.
Žmirić je pritom dotaknuo i pitanje suvremenih zatvorenih informacijskih krugova.
– Ljudi žele dobru priču koja potvrđuje njihovo uvjerenje. Činjenica ih izbacuje iz eho-komore i tjera ih na mišljenje, a to je nešto što im se često ne da. Ne da im se izlaziti iz zone ugode, rekao je Žmirić, dodajući da je u njegovim grupama bilo ljudi koji nisu dijelili isto mišljenje, ali su vrlo normalno razgovarali, s argumentima i bez velikih polemika.
I možda je baš ta rečenica, „normalan razgovor za promjenu“, najjednostavniji opis onoga što se dogodilo u Benčiću. U društvu u kojem je normalan razgovor sve rjeđe normalan, ovakvi formati više nisu samo simpatični kulturni eksperimenti. Oni postaju potreba.
Treći Speed Dating pokazao je da postoji publika za razgovor. Pokazao je da postoje ljudi spremni doći u ljetnu večer u Art-kvart Benčić i petnaest minuta po petnaest minuta razgovarati o temama koje nisu lake, ali su važne. Pokazao je da gosti visokog javnog, akademskog, društvenog i kulturnog statusa mogu sjesti za stol bez distance i razgovarati ravnopravno. Pokazao je i da institucije, kada izađu iz svojih zgrada i udruže snage s civilnim sektorom, mogu stvoriti prostor koji nije samo program, nego iskustvo.
Speed Dating #3 nije nikoga ostavio ravnodušnim zato što nije pokušao povjerenje objasniti do kraja. Umjesto toga, ponudio je mogućnost da se ono nakratko dogodi.
Za jednim stolom, u 15 minuta i u razgovoru s nepoznatim čovjekom. A ovom gradu, kao i ovom društvu, takvih će petnaest minuta trebati još mnogo.
Istaknutu fotografiju snimila Franka Blažić, fotogaleriju snimili Franka Blažić i Kristian Sirotich
