U Kaštelu Grada Grobnika predstavljena je knjiga „Vrime ko j zavavik pasalo“ autora Veljka Franovića, dugogodišnjeg člana Katedre Čakavskog sabora Grobnišćine i jednog od tihih, samozatajnih čuvara zavičajne baštine. No, kako se vrlo brzo pokazalo, bila je to večer koja je od samog početka nadrasla klasično predstavljanje knjige. Više od promocije, bio je to susret posvećen sjećanju na barba Velka, njegovu životu, njegovoj riječi, njegovoj Grobnišćini i tragu koji je ostavio među ljudima.
Veljko Franović, rođen 1947. godine, desetljećima je svojim profesionalnim putem bio vezan uz tehničko zanimanje, ali je svoje slobodno vrijeme, znanje i ljubav posvetio kraju iz kojega je potekao. Od 1996. godine bio je član Katedre Čakavskog sabora Grobnišćine, osobito aktivan u Grupi za tradicije. Bilježio je običaje, napjeve, dječje igre, svakodnevicu, neimaštinu, promjene i male, naizgled obične prizore života koji su oblikovali Grobnišćinu kakva se danas sve više pamti nego živi.
Knjiga „Vrime ko j zavavik pasalo“ objedinjuje upravo takve zapise. Zapise čovjeka koji nije promatrao zavičaj izvana, nego ga je poznavao iznutra, iz vlastitog iskustva, iz govora, iz sjećanja, iz susreta s ljudima i iz onoga što se ne može naučiti ako se ne živi među svojima. Posebno mjesto u knjizi zauzima memoarski zapis „Detinstvo“, koji je prof. emer. dr. sc. Iva Lukežić ocijenila kapitalnim štivom i jednim od najvrjednijih uradaka nastalih u kulturnom ozračju Katedre Čakavskog sabora Grobnišćine.
O knjizi su govorili Silvana Demark, predsjednica Katedre Čakavskog sabora Grobnišćine, urednik izdanja Ivo Bogović, jezična savjetnica prof. dr. sc. Sanja Bogović te Zlatko Franović, sin autora. Grafičko oblikovanje knjige potpisuje Dino Sefaja iz WELT studija.
Urednik izdanja Ivo Bogović već je na početku večeri naglasio da se knjiga, nakon autorove smrti, promijenila u samoj svojoj naravi. Veljko Franović preminuo je 2025. godine, u završnoj fazi pripreme izdanja, ne dočekavši da knjigu primi u ruke. Bogović je priznao da to doživljava i kao osobni neuspjeh, jer su se s autorom dogovarali da će nakon kratkog odmora nastaviti raditi na tekstu. No umjesto knjige kakva se na početku planirala, nastao je spomenik. Spomenik ne samo jednom čovjeku, nego i jednoj Grobnišćini koje više nema.
Govoreći o radu na knjizi, Bogović je istaknuo da cilj nije bio tek složiti zbirku štorija, nego sačuvati govor, ritam rečenice, način mišljenja i svijet iz kojega je taj govor nastao. Knjiga na više od 300 stranica, rekao je, nema vrijednost samo u opsegu, nego prije svega u činjenici da su na jednom mjestu objedinjene priče koje čuvaju živu, pisanu riječ grobničke čakavštine. Jer Grobnišćini, naglasio je Bogović, kronično nedostaje upravo pisana beseda.
Silvana Demark prisjetila se Veljka Franovića kao samozatajnog čovjeka koji se nije želio isticati, ali je uvijek bio ondje kada je trebalo nešto učiniti. Živio je tradiciju, običaje i starine, a u radu Katedre pokazao je duboku ljubav prema Grobniku. Istaknula je kako knjiga budi davno zaboravljena sjećanja, vraća zvukove, mirise, ljude, dječje igre i običaje, ali i podsjeća na sve one koji su prošli kroz naše živote.
– Pišući o sebi, Veljko je pisao o svima nama, jedna je od misli koja je najtočnije opisala ton večeri.
Posebno emotivan bio je nastup Zlatka Franovića, sina autora, koji je rekao da rijetko ostaje bez riječi, ali da je izdavanje očeve knjige upravo jedan od takvih trenutaka.
– Iman osjećaj da nam se vrnja jedan del njega, njegove duše i življenja pretočenega va priču. A ima li ča lipše i veće od tega, rekao je Zlatko Franović, zahvalivši Katedri Čakavskog sabora Grobnišćine, koju je nazvao drugim domom svoga oca.
Govoreći o ocu, Zlatko Franović rekao je da Veljko nije mnogo govorio o vrijednostima, nego ih je živio. Obitelj, domaća beseda i gitara bile su, kako je kazao, tri riječi u koje se mogao sažeti njegov život. Bio je samozatajan, ponekad ciničan i šutljiv, ali i čovjek koji je ostavio neizbrisiv trag na prostoru cijele Grobnišćine. Knjiga, rekao je, nije samo papir, nego trajni spomen svega što je bilo i vjerna literatura svima koji žele znati kako se nekada živjelo.
Prof. dr. sc. Sanja Bogović govorila je o jezičnoj vrijednosti knjige, ali i o osobnom odnosu prema autoru. Priznala je da je predstavila mnogo knjiga na raznim mjestima, ali da je ovo jedna od onih promocija na kojoj osmijeh teško može sakriti suze. Kao znanstvenica, knjigu je sažela vrlo jasno:
– Ovo je antologijska knjiga i točka, istaknula je Sanja Bogović.
Naglasila je da Grobnišćinu poznajemo kroz geografiju, floru, faunu i jezik, ali da je ovoj sredini nedostajala njezina duhovna slika. Upravo to, rekla je, donosi knjiga Veljka Franovića. Ona ne čuva samo riječi, nego čuva vrijednosti, svjetonazor, odnose među ljudima, odnos prema zavičaju, prema prošlosti i budućnosti. To nisu samo Veljkove priče, nego priče susjeda, obitelji, zvona, mirisa i mjesta.
Zato je, naglasila je Sanja Bogović, ovu knjigu važno imati kod kuće i čitati je djeci, jer moraju znati kako su živjeli oni prije njih. Posebno je istaknula da je Franović imao rijetko umijeće: znao je pisati onako kako govori. To je, dodala je, čudesno i iznimno teško zabilježiti. Zato je tekst čitala naglas, jer se tek tako može čuti njegov pravi ritam, boja i ton.
Na kraju večeri Ivo Bogović sažeo je ono što se u Kaštelu Grada Grobnika osjećalo od prvih rečenica. Nije predstavljena samo knjiga. Predstavljen je jedan život pretočen u sjećanje, ali i više od jednog života, jer će se svatko tko posegne za ovom knjigom u nečemu prepoznati.
– Barba Velko neće bit del naše prošlosti, on će biti del našega govora, rekao je Bogović.
A dok god je tako, vrime ko j zavavik pasalo ipak nije posve nestalo.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#Ivo Bogović #Kaštel Grobnik #Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine #Sanja Bogović #Silvana Demark #Veljko Franović #Vrime ko j zavavik pasalo #Zlatko Franović
