Ne znam koliko smo se puta posljednjih tjedana prebrojali. Tko je ustaša, tko partizan, tko smije izgovoriti „Za dom spremni“, gdje ga smije izgovoriti, je li nešto mural, spomenik, provokacija ili povijesna činjenica. I raspravljat ćemo još. Trebamo raspravljati. Ustaštvo nije nešto preko čega bi društvo trebalo prijeći slijeganjem ramenima, kao što nije nevažno ni što piše na našim zidovima i kakve vrijednosti u javnom prostoru promoviramo.
Ali dok gledamo što je na muralu, možda bi bilo dobro ponekad pogledati i što je ispod njega.
U Gospiću su ispod zemlje deseci tisuća tona otpada.
Ne nekoliko vreća koje je netko noću istresao iz prikolice. Ne jedno divlje odlagalište kakvih, nažalost, ima posvuda. USKOK vodi istragu zbog sumnje da je od početka 2022. do rujna 2024. organizirano dovožen i odlagan otpad iz Hrvatske, Slovenije i Italije, a među kaznenim djelima zbog kojih je istraga pokrenuta navodi se i zločinačko udruženje te teško kazneno djelo protiv okoliša.
Kamion po kamion, tona po tona, godina po godina. I zato danas, kada znamo koliko je stvar ozbiljna, pitanje nije samo tko je taj otpad zakopavao. Pitanje je: tko ga nije vidio?
Koliko kamiona mora proći da bi ih netko primijetio? Koliko se tisuća tona otpada mora dovesti na jednu lokaciju prije nego što netko postavi pitanje kamo taj otpad ide? Tko je kontrolirao? Tko je izdavao dozvole? Tko je morao znati? A ako nije znao i zašto nije znao? Nije dovoljno pronaći ljude koji su otpad dovozili i zakopavali. Treba ustanoviti kako je moguće da sustav godinama nije spriječio ono što danas taj isti sustav mora sanirati.
Ovih dana ponovno gledamo snimke iz Knina, slušamo „Za dom spremni“, čitamo prijave, reakcije, osude. I neka svatko tko smatra da je prekršen zakon podnese prijavu. Tako bi uređeno društvo trebalo funkcionirati.Ali zanima me nešto drugo. Zašto isti refleks nemamo kada vidimo sumnjivi kamion?
Zašto ga nemamo kada bager počne kopati ondje gdje možda ne bi smio? Kada se ogradi komad obale koji smo do jučer smatrali svojim? Kada nestane još nekoliko stabala? Kada se javni prostor korak po korak pretvara u nešto drugo? Zašto smo tako brzi kada treba prijaviti simbol, a tako spori kada treba zaštititi prostor u kojem živimo? I pritom ne pitam zašto je netko prijavio Skeju, pitam zašto nismo prijavili kamion. Zašto ga nisam prijavio ja, ti, zašto uvijek čekamo da netko drugi vidi ono što je pred našim očima?
Gospićani su reagirali. Prosvjedovali su, organizirali se, tražili rezultate analiza, sanaciju i odgovornost. Zato bi prema njima bilo krajnje nepravedno reći da su šutjeli. Ali gdje smo bili mi ostali? Zašto Gospić nije tada postao hrvatsko pitanje? Jer ako netko može godinama dovoziti i zakopavati otpad u Gospiću, zašto mislimo da se isto ne može dogoditi negdje drugdje? Ako se može dogoditi njima, može se i nama.
Možda je problem u tome što smo postali društvo naknadne pameti. Bunimo se kada više nemamo što spriječiti. Istražujemo kada je šteta već počinjena. Saniramo kada je otpad već u zemlji. A mogli smo reagirati prije. Recimo, mogli smo glasnije braniti Kostabelu. Milijana Babić godinama je svojim umjetničkim akcijama upozoravala na transformaciju nekadašnje gradske plaže uz današnji Hilton, propitujući što se događa s pomorskim dobrom i prostorom koji smo doživljavali zajedničkim. Mi ostali smatrali smo da je dovoljno da se time bavi netko drugi.
Mogli smo se ranije i glasnije pitati što se događa s Opatijom, gradom u kojem je svaki novi četvorni metar postao toliko vrijedan da se ponekad čini kako je pogled na more tek građevinski potencijal koji još nije dovoljno dobro iskorišten.
A možemo, recimo, gledati prema Kantridi, kojoj svi žele boljitak. Novi stadion. Uređen prostor. Razvoj. Investicije. Sadržaje. Napredak. I možda će ga doista dobiti. Ali upravo zato moramo gledati sada. Jer devastacija gotovo nikada ne dolazi i kaže: dobar dan, ja sam devastacija. Devastacija dolazi kao investicija, razvoj, nova vrijednost, nova radna mjesta, uređenje. Kao napredak. Tako je došla i u Gospić, tako je došla na Kostabelu…
Naš bi zadatak trebao biti da pokušamo prepoznati devastaciju dok se ona predstavlja kao investicija, a ne kada investitor dopremi svoje bagere ili iskrca tko zna koji po redu kamion. Tada je kasno.
I možda je upravo to najveći problem ove zemlje. Ne nedostatak propisa, institucija, inspekcija, strategija i planova. Njih imamo dovoljno da njima možemo zatrpati još jednu Bilajsku ulicu. Problem je što smo se navikli reagirati kasno. Kad se nešto dogodi, istražit ćemo. Kad se otkrije problem, analizirat ćemo. Kad analiza pokaže problem, proučit ćemo. Kad proučimo, predložit ćemo. Kad predložimo, raspisat ćemo postupak. A onda ćemo objasniti zašto ništa od toga ne može preko noći. Naravno da 37 tisuća tona otpada nitko ne može ukloniti preko noći, ali 37 tisuća tona otpada nije ondje ni završilo preko noći. U tome je problem.
I zato ovo nije samo priča o Gospiću, već o našem odnosu prema vlastitom prostoru. Prema zemlji, vodi, moru, obali, gradu. Možemo i moramo razgovarati o povijesti. Možemo raspravljati o muralima, pozdravima, simbolima, ustašama i partizanima. Društvo koje zaboravi vlastitu povijest ne postaje zdravije zato što je odlučilo ne govoriti o njoj.
Ali društvo mora biti sposobno istodobno braniti povijesnu istinu i vodu koju pije. Mora znati reagirati i na ustaški pozdrav i na kamion koji usred noći vozi prema mjestu na kojem nema što tražiti. Mora biti sposobno zaštititi i sjećanje na mrtve i prostor potreban živima.
Jer ako svu energiju potrošimo na prebrojavanje čiji je djed bio ustaša, a čiji partizan, moglo bi nam se dogoditi da jednog dana ustanovimo kako smo, gledajući što je napisano na muralu, potpuno zaboravili pogledati što je zakopano ispod njega.
U virtualnom prostoru svakodnevno prebrojavamo mrtve, a u stvarnom svijetu više ne štitimo žive.
Istaknuta fotografija screenshot HRT
#Gospić #Lika #otrovni otpad
