Čovjek planira, sanja, projicira i tako slično, ali se prave stvari (npr. pravi susreti) ne događaju kad ih želi nego, na prvi pogled – slučajno. Kako u slučaj ne vjerujem ja to pripisujem volji i scenariju Ministarstva nebeskih poslova koje ljude spaja, po svome scenariju, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, a ti se spojevi i susreti događaju posve neočekivano. Što brže shvatimo da se iza toga krije neki viši smisao, tim bolje: radnja se brže razvija, tečno i prirodno, kao potok ili rječica vremena Kairosa, mladog boga sretnog trenutka, s krilcima na gležnjevima. On je brz i ako ga ne uhvatiš za čuperak, koji mu pada preko čela, ne možeš ga naknadno uhvatiti za rep kose otraga jer ga ni nema.
Svaka prava živa priča ima svoj uvod. Jer je iz vode izašla, kao i sav život. I dokle imamo vode u sebi, živi smo; kada ona padne ispod 50% u našem organizmu, mrtvi smo. Mi smo, dakle, vodena bića koja žive na kopnu. Plaža nam je posebno drag komad kopna, tu smo blizu pra-doma pa se zato dobro osjećamo. Uršula Najev i ja smo se, nakon duuugo vremena, susreli baš na (splitskoj) plaži (zvanoj Ovčice), na čijoj terasi je moja ljetna kancelarija, a i njoj je omiljeno mjesto za kupanje. I onda riječ po riječ, rečenica za rečenicom, i evo nas već u razgovoru o mom budućem dokumentarno – igranom filmu „Među zvijezdama„ i o njenom glumačkom angažmanu u njemu. Vrijeme je projurilo za čas, teme su izranjale jedna iz druge, jedna se ideja utrkivala s drugom, i mogli smo tako do jutra da Uršula nije morala na koncert u Zagvozd, na zatvaranju kazališnih susreta, zvanih „Glumci u Zagvozdu“, evo već 29. po redu. Pokrenuo ih je naš poznati glumac Vedran Mlikota još 1997. i od tada, svakog ljeta, tamo se događa kazališna igra i druženje glumaca…
Scenarij Ministarstva nebeskih poslova
A oni, glumci, posebna su vrsta ljudi, s kojima se ja nisam nešto posebno družio pa ih nisam ni mogao bolje upoznati. I kako bih onda mogao znati kako s njima raditi, kad nisam s njima ni jeo ni pio ni razgovarao. Pozicija ekskluzivnog gledatelja i kritičara (iz prvog reda) držala me blizu njih, ali ipak odvojena nevidljivim staklenim zidom. Sve to mi je prošlo kroz glavu dok se Uršula otišla još jednom okupati i odlučio sam je pitati, kad iziđe iz mora (kao splitska Venera) da me povede sa sobom u Zagvozd, a da gledanje dokumentarca „Iz ničega u ništa“ Ivana Perića (o izgradnji omiške zaobilaznice), kojeg sam planirao gledati te večeri, odgodim za neki drugi put. Film može čekati, kazalište ne. Ono podrazumijeva fizičku prisutnost, a meni je „metafizičke“ prisutnosti u kinu već dosta: pogledao sam previše filmova i predugo sam sjedio u kinu, kao u Platonovoj pećini, gledajući sjene u pokretu na ekranu.
Interesantno, ali ne i čudno, i Uršuli je pala na pamet ista ideja, ali nije bilo fizički moguće da me primi u auto. Dva člana grupe „Black Coffee“, s kojom inače nastupa (pa tako i te večeri u Zagvozdu) plus oprema i za Antu nije bilo mjesta. A on joj je na to rekao: „Ako je volja Ministarstva nebeskih poslova da ja večeras budem tamo, a moja želja jest, onda ću ja tamo biti, ovako ili onako“. I tako je i bilo. Kad je Uršula otišla s plaže, nazvao sam svoga prijatelja (kojega nisam vidio ni čuo nekoliko mjeseci) i on je glatko pristao na moj prijedlog: „Idemo na Uršulu i janjetinu u Zagvozd!?“ Na dogovoreno mjesto je stigao sa zakašnjenjem od 20-ak minuta, ali zato u novom, komotnijem autu. Sve se, dakle, samo od sebe posložilo, a i on sam je neka vrsta glumca amatera, koji glumi u životu razne uloge, a vrijeme mu je da konačno počne glumiti samoga sebe (kad je već toliko teško biti autentičnim „ja“ među neautentičnim ljudima). Takve stvari se ne događaju često (da odmah odgovaramo na poziv odozgo), ali zato nas pokreću i stavljaju na put. A početak putovanja je entuzijastičan i zato lagan, kao da imamo krila, osjećamo se high bez ikakvih supstanci, ali ostatak puta zahtijeva od nas predan rad (dar nije upitan), ustrajnost, disciplinu i hrabrost u savladavanju prepreka i poteškoća koje će se neminovno pojaviti. Tako se izgrađuje karakter.
Kad smo već kod njega, da postavimo jedno pitanje: ako već postoje karakterni glumci, zar ne bi bilo logično da postoje i beskarakterni? Nećemo se sad na tomu zadržavati, pitanje smo postavili usput, a mi smo na putu; približavamo se Zagvozdu, a koncert je već počeo. Uršula na pozornici djeluje kao riba u vodi akvarija. Pozornica nije more, omeđena je, a ona njome pliva u raznim pravcima, maše perajama i repom (rukama i nogama) kao da je na Olimpijadi, a ne u jednom malom mjestu u Dalmatinskoj zagori. Poredba s ribom baš i nije posve adekvatna jer ribe su nijeme, a ona je glasna, i glasom i stasom, u svakoj pjesmi daje sve od sebe, energetizirajući sav okolni prostor. Osjećam tu djelovanje one specifične splitske energije koja se da detektirati po višku nečega što izmiče riječima. Meni je očigledno da joj je svejedno nastupa li pred par stotina ljudi ili pred nekoliko tisuća njih, je li to na ljetnoj pozornici ispred škole ili u na stageu u Royal Albert Hallu. I to čini razliku, to pokazuje da je osoba koja gledamo i slušamo made from stars stuff.
Prvo Uršula pa janjetina
Takvim ljudima je prvo Shakespeare pa kobasice tj. janjetina. A meni su tako prvo riječi pa jelo. I važnije mi je tko je za stolom nego što je na stolu. Nemam ništa protiv dobrog bokuna, ali i da ih je više, a nema nijednog Shakespearovog soneta, ne osjećam se dobro: stomakom sit, a duhom gladan. Zato prijatelj i ja ne žurimo prema Mlikotinoj kući gdje ćemo se gostiti, nema priše, neće naši jaganjci utihnuti! Stižemo posljednji; Uršula je – kaže mi – već bila zaključila da smo se izgubili. I jesmo i to više puta i na više načina, ali te večeri ne. Naprotiv, dolazimo sebi pa idemo svojima po duhu. Svaka ptica svome jatu leti i s njim leti lakše i dolijeće dalje. Prije nego što smo ugledali svjetla Mlikotinih dvora, čuli smo glazbu koja nas je dozivala. Dobre i lijepe, stare, a tako mlade pjesme iz doba naših mladosti, iz onog vremena nevinosti i poleta, zajedničkog leta prema svijetloj budućnosti u koju smo naivno vjerovali.
Pa što onda? Bili smo djeca mi, „i hodali smo bosi“, djevojčica si ila ti, sa cvijećem u kosi“. Zar to nije bilo lijepo i dobro?! A onda, kao da se dobrota odvojila od ljepote i krenulo je loše. Naivnost i nevinost zamijenili su iskustvo, voda i zrak su postali zagađeni, a mi ojađeni. Zaborav dobrih starih vremena kao da je postao preduvjet preživljavanja, Internet je zamijenio druženja, a chat razgovaranje. Jebote, kao da smo svi postali chatnici! Više se ne sastajemo nego dejtamo, više kao da nikoga (pa ni sebe) ne volimo nego hejtamo, kao da smo izgubili zajednički nazivnik ljubavi i zamijenili ga zajedničkim mrznikom (Uršulina riječ). Ali ipak nije još sve izgubljeno, naši jaganjci nisu utihnuli. Naše pjesme se još mogu čuti iako vrlo vrlo rijetko, one nas dozivaju da se vratimo sebi, kući i našim ukućanima, one su audio-svjetionici u ovoj dugoj noći kroz koju putujemo, a koju najčešće i nažalost osvjetljavamo svjetlucavim ekranima. Ne, draga Uršula, nismo se izgubili, našli smo se.
Hvala, hvala, hvala
Svjetla u krošnjama stabala, ispod njih desetak dugih drvenih stolova, za njima naši ljudi, a iz nevidljivih zvučnika dopiru pjesme koje su nekada bile soundtrack naših života, jednostavnih stihova i rima, ali dubljih značenja do kojih tada moje plitke uši nisu mogle zaroniti. Priznajem: potcijenivao sam tada domaću kultuno-umjetničku proizvodnju (a proizvodili smo njena dobra kao na traci!), slušajući i gledajući njene proizvode s umišljene visine neshvaćene i neprihvaćene „veličine“ obrazovanog intelektualca umjetniče duše. Gotovo sve strano mi je apriorno bilo bolje od domaćega. A sada, a posteriori, shvaćam u kolikoj sam zabludi bio i svoj jezični dar koristim da još dublje uđem u korijenje problema. U riječi zabluda kriju se još dvije: blud i lud.
Scena u koju sam ušao je postfelinijevska, kao da sam stupio na palubu broda koji plovi morem vremena, a svi gosti su suputnici koje prvi put vidim, a svi su mi bliski i sa svima sam prisan. Nisam više domaći stranac (kakvim sam se dugo, radi neshvaćenosti i neprihvaćenosti, dugo osjećao. Upijam atmosferu, na licu mi je osmijeh, „Osmijeh“ Drage Mlinarca i „Grupe 220“ upravo svira, krećem se među ljudima kao svoj među svojima, snimam, ja sam dokumentarist, a stvaran život je čudo! Na kojem, kao na najvećem daru, za kojeg nam valja biti zahvalan svaki dan i svaki dan započinjati i završavati sa zahvalom. A tko ima muzičkoga dara, s pjesmom zahvalnicom. I zbog „jedne divne crne žene“ i zbog njene „plave kose“ (malo se šalim da ne ispadnem patetičan) i zbog Ivice (kojeg sam te večeri upoznao i prepoznavši ga kao takvog rekao mu da je „avocatus dei“) i zbog Marice (koju ću tek upoznati i reći joj da je ona vozilo slobode i zbog Slavice (kojoj sam kazao da trebam nju, a ne slavu) i zbog Uršuline mlađe sestre (koja u plićaku širi ruke i kliče „More, volim te!“)….
Nakon što sam poslušao „Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može“, svojim sam se malim rukama prihvatio janjetine. Žvačući prvi zalogaj sažvakao sam i rečenicu „A velike ruke se glože“. Janjetina mi je govorila i ja sam je slušao. Jaganjci kod nas nisu utihnuli i niti će.
#Ante Kuštre #Split #Split Connection #Uršula #Zagvozd
