Telefon je zvonio dugo i u trenutku kada je pomislio da se s druge strane nitko neće javiti začuo se drhtavi glas.
„Molim!“
„Pa gdje si ti stara kanto, što se ne javljaš“, započeo je razgovor dvoje dobrih znanaca, ne bi se moglo reći da su prijatelji, ali poznavali su se godinama, susretali su se tu i tamo, na neki čudan način dijelili istu sudbinu, ako ništa drugo ista im je bila namjera. Služili su obrazovanju, a to je poziv koji uvijek ima određenu težinu, ma što tko mislio o tome.
„Da stara kanto, stariji si od mene osamnaest godina, ako je netko stara kanta onda si to ti“, uslijedio je odgovor, a nakon nekoliko sekundi pauze i nastavak: „A gdje bih bila, evo me tamo gdje si i ti donedavno bio.“
Glas je bio tih, pretih, po tonu se odmah moglo razlučiti da nešto nije kako bi trebalo biti.
„Šta si tako tužna, sredit će te oni, vidi kako su mene sredili, izgledam pic-pic. Nisam u top formi, ali kako je bilo ovo je sada Amerika“, govori tješeći je, shvatio je na vrijeme da joj treba malo prave podrške, ali niti sam nije bio siguran je li on baš dobar za takve motivacijske govore.
„Sredit će me. To svi govore već godinama, a ništa da krene na bolje. Lako tebi, ti si uvijek bio faca, a tko sam ja? Godinama sam ponizno služila, nikad nikome ništa nažao nisam učinila, voljela sam djecu, svoj posao, radila ga najbolje što sam mogla. Učila sam ih moru, učila sam ih i životu. A što sam dobila? Znaš, ponekad se osjećam da me ljudi više i ne primjećuju. Mnogima sam dala kruh sa sedam kora u ruke, a zauzvrat nisam dobila niti mrvice. Eh, Galebe moj, da je meni samo djelić tih milijuna koji su tebi darovani…. “ tu, tu, tu, tu….. začuje se u slušalicu.
Razgovor je prekinut.
„Alo, Vilo, Vilo, Vilo…. Opet zajebava ovaj signal. A ništa, nazvat ću je sutra“, rekao je sam sebi u provu. „Neka malo odmori!“
No, Galeb nije dobio priliku za drugi poziv, jako nevrijeme u četvrtak napravilo je ono što se moglo i očekivati. Vila Velebita II tužno je okončala svoju priču.
Brodovi, naravno, ne mogu pričati. Da mogu pričati tko zna što bi sve Vila Velebita II ispričala, ovako ne preostaje drugo nego ustvrditi da će 23. listopada 2025. godine crnim slovima ostati upisan u pomorskoj povijesti ovoga našega kraja.
Školski brod Pomorske škole Bakar nije dočekao novog vlasnika, nije dočekao obnovu, u brodogradilištu Dalmont očito je završilo njegovo 69-godišnje putovanje. Ostalo je još samo ispratiti ga na vječni počinak i u nekom „In memoriam“ tekstu zapisati da je Vila Velebita II izgrađena 1956. godine u Zadru i da je imala ime Kali, da je 1973. godine darovana Pomorskoj školi Bakar i da je od onda bila u funkciji obrazovanja. Dobila je svoje novo ime, kao Vila Velebita II služila je za praktičnu nastavu i plovidbenu praksu učenika. Nije poznat točan broj pomoraca koji su se na Vili Velebita vjerojatno prvi put susreli s mnogim terminima, ali u pitanju su generacije i generacije ljudi koji su na Vili Velebita pomislili da kruh sa sedam kora možda i nije tako težak. Neki su se prevarili, neki nisu.
Da, Vila Velebita II će nakon 69 godina završiti u rezalištu jer niti iz drugog pokušaja nije uspjela njezina prodaja, jedino što nam sada preostaje jest zapitati se je li tako moralo biti. Vila Velebita možda nikada nije imala potencijala biti brod-muzej kojemu će se svi diviti, u kojega će se upucati još znatan iznos novčanica i u kojega će dio elita zaljubljeno gledati, ali je bila dio maritimne baštine ovoga kraja, dio povijesti koje smo se olako odrekli.
Nije samo tvrd taj kruh sa sedam kora. I nemilosrdan je.
Slava ti Vilo Velebita II!
Istaknuta fotografija Alan Crnković
#Galeb #Pomorska škola Bakar #Vila Velebita II
