Filmove bi zreo gledalac trebao tretirati kao tanjure s hranom, suprotivo našem starom kućnom običaju da pojedemo sve što je nam je na tanjur stavljeno (jer hrana se ne baca). To nepisano (a u naš DNK upisano) pravilo, kojeg se nekritički, po navici držimo (a zapravo ono drži nas), čini da se prejedamo – i hranom i filmovima. Od toga se debljamo i u tomu mi Hrvati prednjačimo u EU, po pretilosti naime. Među prvima smo stoga (ako ne i prvi) i po raku na debelom crijevu. Skloni smo također ponavljanju, ne samo povijesnoga gradiva već i ponavljanju onoga što smo već rekli (a da to onaj kome govorimo uopće ne trži). U splitskom slengu se to ponavljanje zove „podebljavanje“. Ono deblja onoga tko ga prakticira, a mršavi onoga koji ga sluša (jer mu, ako je iole inteligentan, ide na živce tj. vadi mu mast).
Može se debljati i od filmova, a osobito od tv-serija. Riječju, od viška informacija koje pohranjujemo u tijelo (a gdje bi drugo?!). Suvišne informacije (one koje nam ne trebaju pa nam ni ne koriste) stvaraju salo. Kako smo bombardirani informacijama sve više (izlažemo im se, a da nas nitko ne tuče) sve je više pretilih ljudi (naročito mlađih) na planeti. Poznavao sam jednoga krupnoga lika (koji je nekada bio visok, mišićav i zgodan mladić mada sirov) koji je najveći svojih srednjih godina proćerdao gledajući satima televiziju, sve dok ne bi zahrkao iza zadnjeg Dnevnika. Bivao je, naravno, sve deblji, sve teže je ustajao iz fotelje kada bi krenuo u napad na frižider. U jednom lucidnom trenutku pala mu je na pamet genijalna ideja da tuži državu Hrvatsku kao glavnog krivca njegove debljine!
Bio je, naime, jako ideološko-politički ostrašćen (a po prirodi vrlo emotivan) i prejako rodoljubno nastrojen, toliko da bi nakon vijesti s hrvatske političke scene često znao bivati rastrojen. Onda bi udario po hrani s dvostrukom snagom, komentirajući punim ustima ono što je kazao Plenki ili neki drugi iz njegove branše. Shvatio je bio da ga stanje u Hrvatskoj čini toliko frustriranim da mora previše jesti kako bi se nekako smirio i privremeno zatomio svoju frustraciju. Nažalost, svoju ideju da tuži Hrvatsku zbog svoje pretilosti nije proveo u praksu. Nastavio je po starom: sjedenje, gledanje televizije, prejedanje sve dok ga rak nije pojeo: sa 120 kila bio je spao na 50 i nešto. Počivao u miru.
Pet smrti i jedan film
Ovih par dana su zaredale smrti poznatih ljudi: Stjepana Jimmyja Stanića, Slobodana Šnajdera, Zdravka Mustaća, Ivana Gudelja, a ni ja se ne osjećam baš najbolje. Dobro, šalim se da amortiziram njihove nepovratne odlaske (koji me podsjećaju i na moj vlastiti). Hvala na pitanju, nisam loše, dobro se držim i na + 40 C jer se držim hlada i blizine mora. A što se mora, nije teško. Na primjer umrijeti. Smrt generala Ratka Mladića je bacila u debelu medijsku sjenu smrt jednog pjevača, jednog pisca, jednog filmskog redatelja i jednog nogometaša. U našem regionu to je normalno, ovdje je rat većini interesantniji od estrade, književnosti, filma pa čak i nogometa. U tom smislu Mladićevo ime nije samo znak već je i značka pa mu zato neću dati više ni retka. Nego ću se vratiti na teren arta: konkretno na odnos filma i hrane.
O tome je najviše znao Petar Hubelka, istaknuti austrijski redatelj eksperimentalnih filmova (bio je gostovao u splitskoj Kinoteci), doktor gastronomije i doktor filma. Tvrdio je da onaj tko ne zna dobro kuhati ne može znati ni raditi dobre filmove. Njegovi su baš bili papreni tj. avangardni do krajnjih granica gledateljeve izdržljivosti. U svojoj filmskoj kuhinji on je eksperimentirao bez zagrada, a svijet ga je kao takvog prepoznao, cijenio i nagrađivao. Zdravko Mustać je bio vrlo sklon radikalnom filmskom izrazu, što je najočiglednije bilo u njegovom dugom igranom filmu „Blizine“ (2009.): muškarac i žena u zaglavljenom liftu i tako 90-ak minuta. Nisam ga još pogledao, morat ću. Znam da je prekasno (grijeh propusta), ali bolje ikad nego nikad. Tako hrabru spremnost na rizik valja poštovati: kada nisam/nismo za njegova života, onda barem post mortem.
Michelangelo Antonioni je po profesiji bio arhitekt (kao i Ivan Marzinac), a film mu je bio vokacija. Neku večer sam odgledao 2/3 njegova “Pomračenja” (Monica Viti i Alain Delon, oboje mladi i lijepi), film iz trilogije o otuđenju tog vremena, vremena običnoga, tipičnoga kapitalizma, čije lice se najbolje vidi na izobličenim licima burzovnih mešetara dok kupuju i prodaju dionice. I baš u tom dijelu filma Antonioni je narušio arhitektoniku svoga filma, dajući previše vremena prikazivanju te burzovne groznice, kao da upire prstom i glasno viče: „Evo, pogledajte i čujte! To vam je kapitalizam“. A ono prije i poslije te preopširne i prenaglašene sekvence prikazuje posljedice kapitalizma na ljudske odnose: otuđenost. Ljubavnice od ljubavnika, majke od kćeri, prijatelja od prijatelja. Dok dionice padaju i skaču, sudionici tog cirkusa puze pred njegovim direktorom – Novcem. A on je vrijeme. Pa nemaju vremena jedni za druge, čak ga nemaju da upoznaju sami sebe, da spoznaju koga/što zaista žele.
Kako je, po meni, vrijeme više od novca, ja sam odšetao iz kina „Bačvice“ nakon par zadnjih kadrova scene iz burze, govoreći u sebi: „Pretjerao si, brate Michelangelo; što je previše – puno je“. Ali ga razumijem kao i tu epohu modernizma (čiji je bio filmski poeta i kritičar), to je bilo to vrijeme i to je bio takav filmski stil. A ovo danas što proživljavamo je već post-post-moderna i kapitalizam smo upoznali i kao imperijalizam i kao turbo-kapitalizam i kao globalizam i sada smo, eto, Varufakis tvrdi, u tehnološkom feudalizmu. Pa nam se crno-bijele slike kapitalizma iz 60-ih Antonijeva filma čine kao simpatične sličice iz djetinjstva i adolescencije: o, kad bi se mogli vratiti u to doba! No, bez obzira na godišnja i životna doba, moje geslo ostaje isto: nikad drobom! Moje poštovanje, maestro, ali ne moram pojesti čitav tanjur vaše filmske paste.
Pamet bez emocija i emocije bez pameti
„Laibach“ je nastupio u Splitu (nakon dosta godina), na Vibrez festivalu, u Meštrovićevoj galeriji, kako i spada, budući da su oni neupitna veličina, koja traje postojano kao motor Mercedesa (samo što su daleko bučniji). Sada i nešto milozvučniji, obzirom na ženski vokal, i gledljiviji, obzirom na plesačice. Ostalo je već poznata njihova formula: frontmen s kapom koji hrapavo više recitira nego pjeva i ostatak tog smart banda koji profesionalno odrađuje svoju večernju smjenu za muzičkim strojevima, u algoritmu muzike za stres kao način funkcionalno ustrojenog društva. I, naravno, sve se pjeva i govori na engleskom, da ceo svet to razume. „I am glad you feel uncomfortable“. Odanoj publici također; pa zato su platili ulaznice.
Ja ne. Platio sam samo pivu i to preko veze. Naime, prodavalo se samo karlovačko (navijačima Laibacha) i to isključivo na karticu. Dakle, totalitaristički do kraja. Stoga sam ja lijepo zamolio svoju lijepu vezu u crvenoj haljini da mi ona kupi pivo svojom karticom, a ja da ću joj dati pet eura. Rečeno-učinjeno, vuk sit, koze na broju, a crvena boja haljine je baš dobro pristajala mojoj plavokosoj vezi. Večer bi mogli, kako to kaže splitski umjetnik (ličkih korijena) Milan Brkić, proglasiti uspješnom. Još uspješnija je bila Thompsonova večer u Vukovaru, sa 1.500 dronova i 150.000 posjetilaca, koja se održavala istovremeno.
To su dva lica istoga novčića: jedno je racionalno bez emocija, a drugo je emocionalno bez pameti. Ovih drugih je, naravno, znatno više, što je posve normalno budući da svi ljudi osjećaju (a osjećaju i krave i biljke također). Visoki emocionalni napon Thompsonovih nastupa je stvar koja se podrazumijeva sama po sebi, a koncerti Laibacha podrazumijevaju razumijevanje (onoga što im fantji imaju reći i poručiti s pozornice). Thompson je u svojoj raboti ozbiljan, njegove emocije su jake i on ih (najvjerojatnije) ne fingira. Laibach se pak zajebava (na račun svake države i ideologije kao sistema manipulacije i eksploatacije), parodirajući njihovu vladajuću ikonografiju i modus operandi suvremene vladavine algoritma.
Između te dvije krajnosti (umjetne inteligencije i prirodne emocije) plovi ovaj naš brod (đaka ili luđaka?) i kao uvijek pitanje je tko je njegov kapetan. Ako je Odisejevega kova izbjegnut ćemo i Scilu i Haribdu i provući ćemo se između Laibacha i Thompsona.
#Ante Kuštre #Laibach #Michelangelo Antonioni #Petar Hubelka #Pomračenje #pretilost #smrt #Split #Split Connection
