Ako je drugo izdanje manifestacije Japan u Rijeci trebalo završiti večeri koja će na najbolji način sažeti sve ono što se tijekom proteklog tjedna događalo na različitim riječkim lokacijama, onda je koncert Hibikija Kojime u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku bio pun pogodak. Mladi japanski pijanist publici je ponudio glazbu iz popularnih videoigara, skladbe Ryuichija Sakamota, puno improvizacije, još više neposrednosti i pomalo zaraznu energiju koja apsolutno nikoga nije ostavila ravnodušnim.
A počelo je gotovo simbolično – pjesmom Sakura Sakura, jednom od najpoznatijih tradicionalnih japanskih pjesama. Na pozornici su se Kojimi pridružili mali polaznici Yamaha Music School, škole pod umjetničkim vodstvom Olje Dešića, kojima je ravnala Maja Šajatović. Dječji glasovi, poznata melodija posvećena trešnjinu cvijetu i japanski pijanist za klavirom bili su lijep uvod u večer kojom se zatvarao jedan riječki tjedan posvećen Japanu.
Prije početka koncerta Melita Nilović i Svetozar Nilović Tozo zahvalili su svima koji su na bilo koji način pridonijeli realizaciji drugog izdanja manifestacije Japan u Rijeci. A razloga za zadovoljstvo doista je bilo. Od koncerta Tukico u MMSU-u, preko fotografija Okinawe u Galeriji Principij, filma, mange i animea, kamišibaja i programa za djecu, do nastupa Karin Nakagawe i završnog koncerta u HKD-u, program je tijekom osam dana pokazao koliko različitih lica može imati jedna kultura.
Onda je pozornicu preuzeo Hibiki Kojima. I trebalo mu je vrlo malo vremena da pokaže kako ovo neće biti klasičan pijanistički recital.
„Konnichiwa!“, pozdravio je dvoranu, a odgovor publike očito ga nije sasvim zadovoljio pa je pokušaj ponovljen. Drugi put bilo je znatno glasnije. Kojima je tada priznao da se svaki put kada na koncertu na takav način pozdravi s publikom osjeća pomalo kao kod kuće. Ubrzo je zatražio i da se smanji svjetlo usmjereno prema njemu kako bi mogao vidjeti lica ljudi u gledalištu – želio je, rekao je, s publikom komunicirati. I komunicirao je. Puno.
Već na početku upozorio je publiku na svoju „lošu naviku“ – na koncertima previše govori – pa je čak zamolio ljude iz prvih redova da ga zaustave ako pretjera. Naravno, nitko ga nije zaustavljao. Štoviše, upravo su ti razgovori između skladbi ovoj večeri dali poseban karakter.
Kojima je predstavljao sve što je svirao, objašnjavao zašto je određenu skladbu izabrao, govorio o videoigrama koje jest ili nije igrao, o animeu, Japanu, životu u Beču, jazzu i improvizaciji, a često se pritom šalio i na vlastiti račun.
Program je vodio od glazbe iz Final Fantasyja, Mortal Kombata, Fullmetal Alchemista, Assassin’s Creeda i Undertalea do nezaobilaznog Tetrisa, čiju je poznatu melodiju pretvorio u prostor za vlastitu improvizaciju. Upravo je improvizacija bila jedan od ključnih elemenata njegova nastupa. Kojima nije želio samo reproducirati dobro poznate teme, želio ih je u tom trenutku iznova oblikovati.
Objasnio je da mu je poseban osjećaj improvizirati pred publikom, jer u trenutku dok odlučuje što će odsvirati osjeća vezu između sebe, klavira, glazbe i ljudi u dvorani. Tu energiju, priznao je, nije lako objasniti, ali upravo zbog nje voli posao kojim se bavi.
Drugi važan dio večeri pripao je Ryuichiju Sakamotu, jednom od najcjenjenijih japanskih skladatelja suvremenog doba. Kojima je izveo nekoliko njegovih skladbi, među njima Energy Flow i Aqua, uz koju je ispričao priču da ju je Sakamoto skladao za svoju kćer Miu. Govorio je i o Sakamotovu radu u Yellow Magic Orchestra, o japanskom city popu, elektronici, jazzu i glazbi koja desetljećima poslije nastanka ponovno pronalazi mlađu publiku.
Kojima je pritom pokazao ono što se provlačilo kroz čitavu večer – veliko poštovanje prema glazbi koju izvodi, ali i potrebu da joj pristupi na vlastiti način. Pred sam kraj to je i jasno formulirao: tradiciju i kulturu treba upoznavati i poštovati, ali umjetniku mora ostati sloboda vlastitog pogleda i interpretacije. Upravo zato, objasnio je, toliko improvizira i onda kada izvodi vrlo poznatu glazbu.
Za službeni kraj ostavio je Sakamotovu najpoznatiju filmsku temu, Merry Christmas, Mr. Lawrence. Najavio ju je pričom o filmu Nagise Ōshime u kojem je Sakamoto nastupio uz Davida Bowieja i Takeshija Kitana, uz simpatičnu anegdotu da skladatelj navodno nije bio osobito zadovoljan vlastitom glumom pa je odlučio barem napisati lijepu glazbu.
No, naravno, to nije bila točka na “i” ove lijepe priče. Kojima je već bio osvojio publiku, ali očito je i Rijeka osvojila njega. Govorio je o vremenu provedenom u gradu, o ljudima koji su ga ugostili, o energiji koju je osjetio među riječkim ljubiteljima japanske kulture, a posebno ga je razveselio posjet muzeju Peek&Poke, u kojem je tog dana, kako je sam priznao, poprilično vremena proveo igrajući Super Mario.
Pa je Super Mario morao završiti i na pozornici. U dodatku je krenuo potpuno drugim putem, od teme iz filma Interstellar improvizacijom je stigao do dobro poznate glazbe iz Super Marija i tako na najbolji mogući način zaključio koncert koji se čitavu večer kretao između ozbiljnog i razigranog, klasičnog i popularnog, unaprijed pripremljenog i onoga što nastaje upravo sada.
Na samom kraju Kojima je još morao naučiti jednu riječ.
„Kako se na hrvatskom kaže thank you?“
„Hvala“, stigao je odgovor iz dvorane.
Ponovio je nekoliko puta dok nije zazvučalo kako treba.
„Arigato. Hvala.“
I time je završio koncert. Ali i drugo izdanje Japana u Rijeci.
Kojima je tijekom večeri više puta rekao da bi se volio vratiti. Ako je suditi po reakciji publike u HKD-u, vrata su mu širom otvorena. A nakon osam dana raznovrsnog programa, rasprodanih koncerata, izložbi, predavanja, filmova, radionica i susreta s japanskom kulturom, čini se prilično izvjesnim da ni Japan u Rijeci nije rekao svoje posljednje „sayonara“.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
