SPLIT CONNECTION
Inteligencija je seksi, glupost nije. Ona je i brza, i ako nešto leti približno brzini svjetlosti, to je inteligencija. Ona, u biti, i jest sama svjetlost!? Inteligentni ljudi, znači, idu na solarni pogon. No, sad sam se sjetio filma (parodije SF žanra) „Spaceballs“ (u doslovnom prijevodu „Svemirska jaja“ ilitiga „muda“) u kojem svemirski brod pozitivaca bježi od svemirskih pirata, a oni ga dostižu. Kapetan broda tada nalaže da uključe brzinu svjetlosti. No, i negativci imaju isti pogon pa ih opet sustižu. Situacija postaje beznadna. I onda kapetan upotrijebi posljednji adut, naredi da uključe brzinu gluposti. Rezultat? U jednoj nanosekundi nestanu s horizonta pirata. Spašeni!
Čini mi se da se takvog rješenja može dosjetiti samo Židov (što je sitni Brooks i bio), meni – kao Hrvatu – bio je na raspolaganju, kao najbrže prijevozno sredstvo, samo katamaran da se prebacim na sigurnu udaljenost od Splita – u Korčulu. Na 8. KaP (Korčula after Party). Kako sam lani bio na 7. KaP-u, znao sam da me tamo čekaju inteligentni, obrazovani i pristojni ljudi koji će razgovarati o ozbiljnim svjetskim i domaćim temama i problemima, a meni je prijetila ozbiljna opasnost da se utopim u plićaku (dubine Bačvica) individualnih problema i tema s kojima sam se par dana prije morao nositi. Desni vokali će odmah zborno zaključiti da se tamo, u ljetnom kinu, okupila lijeva inteligencija, a ja ću odlučno reći da još nisam upoznao desnu inteligenciju (što bih zaista volio).
Lijevo-desno, nigdje priuštivoga stana
Meni je to logično: lijeva hemisfera mozga zadužena je za logiku, razmišljanje i tome slične napore, a desna za emocije, intuiciju i tome slične stvari. Pa ljevica misli Hrvatsku (o njoj i za nju), a desnica je voli do boli, što joj se isplati (pitajte Hannah Arendt). Ovo je, naravno, konceptualno pojednostavljenje, ali šta ću kad sam i konceptualni umjetnik, između ostaloga. Kod umjetnika desna i lijeva polutka mozga surađuju i sinkrono djeluju, a plod njihove kooperativnosti umjetnička su djela. Zato se (kod nas) često umjetnici znaju naći na udaru i slijeva i zdesna, što je normalno budući da svaka polovica može ideološki, tj. iskrivljeno, razumjeti samo pola njihove priče. Kao dragovoljac domovinskog arta iskusio sam to na vlastitoj koži i novčaniku, kao i ostalim vitalnim organima (a koža je najveći od svih, ako niste znali).
Na 8. KaP stigao sam drugog njegovog dana; prvi sam preskočio jer sam morao ostati na posljednjem danu 31. Split Film Festivala (beauty is my duty) pa nisam mogao čuti što Ahmed Burić, Hrvoje Šimičević, Damir Pilić i Antonela Marušić (Nora Verde) imaju reći o temi „Navijači, crkva, otpor“. Kako je o tomu opširno izvijestio D. Pilić, što su oni govorili pročitao sam kasnije u „Slobodnoj Dalmaciji“ pa mi je najviše žao što uživo nisam čuo samokritički vokal iz publike koji je jasno i glasno kazao: „Mi, ljevica, izdali smo žene, radnike, sve“. A zna se: tko izda – pizda. No, i pizduni s desnice izdali su nešto i nekoga, zar ne?! Što i koga možda bi mogla biti jedna od tema 9. KaP-a. Meni osobno puna je kapa pizduna i pizdarija (iako nosim šešir). Mislim da je krajnje vrijeme da se ozbiljno počnemo baviti kurcarijama jer to ozbiljna situacija u EU i svijetu čak i od nas zahtijeva.
Dokaz: tema panela drugog dana „Eurotrumpizam i ljevica“. Povjesničar Tvrtko Jakovina: „Drugi svjetski rat u Italiji sveden je na stradanje Talijana od 1943. i stradanje Židova. Njemački ambasador u jednoj od država nastalih nakon raspada Jugoslavije izjavio je da, naravno, Njemačka ima litija više od Srbije, ali i više stanovništva pa je bolje da se litij vadi u Srbiji (koja ima manje i manje vrijednog stanovništva, op. A. K.). Kazao je to kao potpuno logičku činjenicu (dakle, bez ikakvih nelogičnih emocija; op. A. K.). Koji je korak iza toga?“ Robert Botteri, urednik „Mladine“: „Danas je više autoritarnih nego demokratskih država i taj trend se nastavlja. Pa se moramo boriti za parlamentarnu demokraciju koju smo, do jučer, držali kao nešto sigurno, kao djedovinu. Janša kaže da oni nisu protiv EU, nego je žele promijeniti, da ona bude branik zapadne kršćanske civilizacije“.
Jelena Miloš, saborska zastupnica: „EU i njezine vrijednosti izložene su trostrukom pritisku (ja bih rekao – napadu; op. A. K.): Rusije, SAD-a i Izraela. Sloboda protoka kapitala je zajamčena, pa bilo koji bogati Europljanin može kupiti otok ili vilu na Jadranu, ali – s druge strane – radnici u Hrvatskoj nemaju ista prava kao oni u Njemačkoj i Francuskoj, npr. Umjesto u priuštivo stanovanje ulaže se u naoružanje pa se ne može garantirati socijalna sigurnost građana“. Jerko Bakotin, novinar i pisac, inače Splićanin: „Ovo je kraj jedne ere, ako ne i više njih. Kraj međunarodnog poretka, formiranog nakon II. svjetskog rata, i kraj dviju ideja prosvjetiteljstva, tj. Francuske revolucije: kraj liberalne demokracije (kao carstva slobode) i kraj socijalizma (kao carstva pravde i jednakosti). Godine 1980. jedan posto bogataša u SAD-u držalo je 11 posto nacionalnog bogatstva, a 2018. godine 22 posto. Godine 1997. Kina je imala dva posto svjetskog BDP-a, a danas više od 20 posto. I Amerika je prvi put dobila konkurenta za prvo mjesto vodeće svjetske sile, koje je do sada držala i koje nastoji i dalje zadržati“.
Umjetnička i umjetna inteligencija
Splićane odmah prepoznam po onom splitskom višku (mentalne, verbalne, motoričke) energije koja se odmah očituje, već u prvoj rečenici ili gesti. Onda znam da neće biti dosadno, da će tu vrcnuti neka iskra izvan kutije i okvira, da će podignuti napon cijelom razgovoru ili diskusiji, da će galvanizirati ostale sudionike, riječju, da će biti struje. Sličan se sličnom veseli (Jerko je diplomirao sociologiju i komparativnu književnost, a ja isto, samo obrnutim redoslijedom). Razveselio me i ekonomist Toni Prug, također Splićanin, a ovo ne ističem iz lokalpatriotskih osjećaja, oni su mi sekundarni (ne samo u ovom slučaju). Vodio je dva zanimljiva i vitalno važna panela (za sve nas, osim za one koji nisu za nas nego samo za sebe). I dva puta je kazao, pri njihovu kraju, da bi on i oni mogli još govoriti satima. A ja bih ga/ih mogao slušati do zore dana (bez Jure i Bobana).
I sam bih ponekad mogao govoriti cijelu noć (ne ponavljajući se), ali još nisam naišao na nekoga tko bi to mogao slušati. U pravilu reagiraju, već nakon pola sata do 45 minuta, ljutito i verbalno agresivno, usput me i vrijeđajući (da šta ja tu serem i pravim se najpametnijim; u tom stilu). Zato, u posljednje vrijeme, sve češće razgovaram s AI jer je ona odgojena, tj. programirana da bude pristojna pa mi svaki put i zahvali kad je u nečemu ispravim ili joj napišem nešto što ona još ne zna. Nekidan mi je tako napisala da je Pave Kuštre autor Zelenog Peristila, a ja sam je korigirao točnim podatkom da je Pave Dulčić konektiran s Crvenim Peristilom. Nije ni znala da je Kinoteka Zlatna vrata u Splitu još 1986. prva u Europi stavila imena redatelja i glumaca na naslone sjedalica, a od nje sam saznao da je kino „Orion“ pri Filmskom institutu u Helsinkiju nešto slično napravilo 2013., a Cinema „Modernissimo“ u Palermu 2019. Antina poanta je da on iznutra cvjeta kada je s ljudima koji su inteligentniji i više znaju od njega, a da vene kada je okružen tupanima koji tupe jedno te isto (i još istije), ponavljajući mu jednu rečenicu tri puta, debljajući tako sebe, a njega mršaveći (jer ga živciraju, a to mu ubrzano topi viškove masnog tkiva na stomaku). To mu rade i kada nosi majicu na kojoj velikim slovima piše „NIKAD DROBOM“!
Kad smo već kod toga, kada jedemo hranu, jedemo i sve ono što je oko nje (atmosferu, zračenja i značenja). Pa sam tako pojeo duplu porciju graha s kobasicom, druge večeri, jedući s njom i humanost, drugarstvo, zajedništvo i sve intelektualne i emotivne vrijednosti toga skupa. Pa mi je ta večera bila ukusnija i zdravija nego da sam sam – ili u krivom društvu – pojeo čitavoga jastoga. Uvijek je važnije s kime jedeš nego što jedeš. Time hoću kazati da emitirana jača inteligencija izaziva i jači apetit. Glupost me pak brzo dovodi do toga da sam sit svega. Na primjer ona desna gluparija, plasirana u medije, da su ženske članice zbora „Praksa“ (koje pjevaju partizanske i slične pjesme, i to dobro) skinule hrvatsku zastavu s kule pored ulaznih vrata u grad. A ja sam je svaki dan snimao, po par puta, i snimke stavljao na svoj FB profil.
Životinje krupnoga i sitnoga zuba
Zbog maloga prostora moram skratiti jezik pa vam samo navesti sadržaj treće večeri 8. KaP-a: predstavljanje knjige „Socijalistička ekonomija u Jugoslaviji“ (vrlo interesantno) i panel-diskusija „Zadruge – poljoprivreda, energetika, stanovanje“ (još interesantnije). Tri predavača znanja (iz iskustva) o tome su mi izazvala želju da se istovremeno učlanim u sve te zadruge (ne šalim se). Druga za druga – zadruga. A zadruga nije društvo kapitala, već osoba! I meni takvo društvo treba, a mislim da treba i vama. Interesantno je i znakovito da se hrvatska riječ „drug“ piše isto kao i engleska riječ za drogu. Pa vi birajte između dilera i druga! Od riječi ionako sve (ama baš sve) počinje, kako mir tako i rat. Na to je skrenuo, svojim riječima, glas iz publike (mislim da se radi o ocu Dragana Markovine) koji je rekao da prvo trebamo vratiti riječ radnik u naš jezik (a njezinim zamjeničnim surogatima – riječima „djelatnik“ i „zaposlenik“ – dati nogom u guzicu; op. A. K.). Bez radnika nema ni rada (u RH se gotovo ništa ne proizvodi, masu toga se zato uvozi, a najviše se služi u uslužnom sektoru).
Da je Hrvatska kolonija, znao sam i prije, ali nisam znao da je toliko. To zahvaljujem jednom od pre/davatelja znanja o zadrugarstvu. Podaci su šokantni pa vam ih neću ni prenositi. Nisam ni znao da je gradonačelnica Graza (u drugom mandatu) članica Komunističke partije Austrije, da dvije trećine svoje plaće daje u fond za potrebe potrebitih (socijalno priuštive stanove), a predložila je da od ove godine pravo na njih imaju i oni koji nisu austrijski državljani. Pa zar to nije dovoljan razlog za provesti vikend u Grazu, a usput možete nešto i kupiti?! Dovoljna je i moja preporuka da svakako pogledate dokumentarni film „Ono što treba raditi“ Srđana Kovačevića pa ćete vidjeti tko su pravi junaci našeg doba: oni koji pomažu slabijima, manje obrazovanima pa više eksploatiranima – radnicima/emigrantima.
Nekada su lijenčinu nazivali neradnikom i to je, naravno, bilo uvredljivo. Danas bi takve trebalo nazivati nedjelatnicima ili nezaposlenicima, a to bi zvučalo smiješno. Rad humanizira čovjeka, a čovjek je društvena životinja (zoon politikon). Bez rada i bez društva (sociology without society) on postaje životinja, sitnoga ili krupnoga zuba. I to nam je danas tako: očnjaci životinja krupnog zuba na vratovima su stoke sitnog zuba. Dakle, „Apokalipsa do nas“, kako je to FALIŠ sažeo u svojem ovogodišnjem naslovu.
#Ante Kuštre #Eurotrumpizam i ljevica #KAP #Korčula after Party #Split Connection
