Priroda i kultura

Sredinom ožujka 1970. Andrea i Rita su došli u Split. I poslije jednog maminog ručka krenuli zajedno s Nikolom na Marjan. Silazeće sunce još je grijalo i kako su se uspinjali strmom Lenjingradskom, nekoć Senjskom ulicom, tako im morski povjetarac pripremao jedno sretno predvečerje.

Nikola započne žalopojkom: “da li ikad pomislite kako su smiješni bezgranična samozaljubljenost kulture i njena nadmenost prema prirodi?” “Ja ponešto, reče Andrea, oko optužbi nekih spolnih sloboda za protuprirodnost.” “Ovih dana se priprema konferencija o očuvanju prirode u Mentonu, saopći Rita.” “Čuo sam od Rudija Supeka, još će asistent, da njegovi drugovi marksisti sumnjiče ekološku kritiku, koja njega privlači, kao nekakvu buržoasku zamku.” “A možemo li naprije odrediti, lipi moji, Rita je sve više cijenila pojmovnu strogost, što je priroda i što kultura?” “Kakav grozan zadatak!”, prepadne se asistent. A Andrea: “recimo da je priroda sve što čovjek početno zatiče oko sebe i u sebi, a kultura sve ono što on stvara na temelju toga. Ali ta razlika postaje sve nejasnija kako čovjek preobražava prirodu oko sebe i u sebi ‘kultivirajući je’.” “Posebno je nejasno kako on kao veliki primat to ‘početno zatiče’.” “I onda u kulturi razlikujemo, opet u prožimanjima, materijanu kulturu oruđa i oružja, lova, hrane, ratovanja, proizvodnje, stanovanja i tako dalje, duhovnu kulturu religija, morala, umjetnosti, obrazovanja, politike, zabave, tjelesnu kulturu njege tijela, liječenja, spolnosti, sporta…” “I čovjek i kultura su, dakle, segmenti procesa evolucije.” “Priroda i život su materija koja se odvija kauzalno, dok se čovjek i kultura odvijaju i kauzalno i svrhovito – kao osviješten i smislen život što ide u budućnost, mijenjajući sebe i okolinu – sve do mogućnosti samouništenja.” “Vjerojatno ima nešto osviještenog života i kod drugih razvijenijih vrsta života.” “Kod sisavaca, ali kako i koliko to nikada nećemo znati.” “Okay, nasmije se Rita, sada možemo dalje o nadmenosti kulture prema svijetu prirode!”

“U skladu s Descartesovom porukom da čovjek može biti ‘maître et possesseur de la nature’, nastavi Nikola, instrumentalni razum i tehnološki razvoj su, uz sva njegova sjajna postignuća, nemilosrdno ignorirali i žrtvovali supstanciju i važnost prirode oko nas i u nama. Manje ili više u svim civilizacijama, s neumitnom, sve razornijom i etički skoro neupitnom žudnjom dominacije i proizvodnje. Grabežljivi homo sapiens shvaća prirodu kao nešto izvan njega i za njega, a on je vrhunsko biće koji nju otkriva, osvaja, posjeduje i rabi isključivo kao svoj resurs, a ne kao temelj svega živog i stoga vrijednost nad svim vrijednostima o kojoj bi trebalo u najvećoj mjeri brinuti.” “Svim vjerama i ideologijama je priroda vlasništvo čovjeka, a s Hegelom vidimo kako se konzumiranje prirode ukazuje kao povijest i sloboda koji nemalo ne brinu o tom svom izvoru, reče Andrea, i tom egocentrizmu se prošlog stoljeća suprotstavio Aldo Leopold s opominjućom knjigom The Land Ethic još prije pojave težih urbano- industrijskih oštećenja biosfere.” “I noviji zadaci ‘zaštite ljudske okoline’, uz ekonomske vizije ‘održivog razvoja’, još uvijek služe iskorištavanju prirode – ali sada kao sirovine koju treba štediti i obnavljati , a ne još i kao inherentne i najviše vrijednosti koja zaslužuje zaštitu po sebi. Naravno, nisu tu ekonomija i tehnologija per se krivci, jer oni mogu biti i blagotvorni i kobni ovisno o ciljevima kojima služe. Stvar je u tome što su one upregnute u takvu namjeru proizvodnog napretka koja znači ekološko razaranje, uništavanje prirode, a time neosviješteno rade protiv samog čovječanstva kao dijela ekosistema. Radikalna ekološka svijest sada ukazuje na dva suprotstavljena načina progresa i budućnosti – jedan antropocentrično-tehnokratski, koji je u zbilji sasvim dominantan u samoubilačkom žrtvovanju prirode, i jedan holističko-biocentrični, koji bi svjetski ekosistem mogao u većoj mjeri očuvati kao osnovu svakog života.” “Taj drugi je malo vjerojatan” ustvrdi Andrea. “Da, jer su već počinjena oštećenja prirode preduboka i dobrim dijelom ireverzibilna u uništavanjz prašuma i drugih biotopa, u zagađivanju tla, vode i zraka, u poremećajima bioravnoteže i istrebljenju biovrsta. Sada je teško zamisliti da bi i najdramatičnija propadanja osnova i vrsta života mogla navesti glupave društvene elite na drukčiji način progresa, sa smirivanjem rasta stanovništva, s izmijenjenim tehnologijama i ciljevima proizvodnje i potrošnje, kako bi se spasili ostaci okljaštrene prirode.” “Ljudi su sebičnjaci nesposobni za toliku pamet suosjećanja, samosputavanja i sporazumijevanja” reče Rita, “Da, čovjek po svojoj bitnoj konstituciji nije samo homo faber, nego ujedno, kao takav, homo destructor prema prirodi.”

S prve marjanske vidilice pružala se golema panorama mora, grada, planina i otoka pod azurom neba. “Marjan je naš mediteranski sretan spoj prirode i kulture, nastavi asistent, prostor stoljećima uzgajanih vinograda i maslinika, a tek odnedavno dobra prigradska šuma.” “Čitao sam Mumfordov Grad u historiji,izvjesti Andrea, i čudio se apsurdu da na stotinama stranica autor ustrajno zaobilazi sve prirodno oko grada i u gradu – šume, polja, rijeke, drvo i kamenje zgrada, vodu, biljke i životinje kojima se gradovi upravo podižu i održavaju.” “U gradovima, nasmijano će Rita, ljudi se plaše i svježeg zraka!” “I mi smo ovdje, kako idemo ovom šetnicom uz židovsko groblje, prema crkvici svetog Nikole, sve više okruženi kultiviranim biljem i građenim stazama, zidićima, stepeništima, klupama, fontanama. Izvorno ili čišće prirodno je ipak sve oskudnije i mi se divimo takozvanom oplemenjenom, uzgojenom svijetu, do vrhunskih simulacija života u Zoou i Botaničkom vrtu.” “Oj Marjane, samotna planino, pored Spljeta, pored živog grada…”, zapjeva Rita. “Plodite se i množite, reče Jahve, i zemlju napunite i podložite sebi!”, Andrea je zagrli, a asistent još navede Valéryja da je priroda uduvijek bila samo okvir slikarskih tema, a tek u moderno doba postaje samostalna tema pejzaža.

“Unatoč mnogih mudrih uvida u prirodno, sada će Andrea, od predsokratika i Aristotela, s materijalistima starim i novim, s Montaigneovim protivljenjem moralnom i lirskom prenemaganju, s fiziokratskom ekonomijom, s antropološkim realizmom Hobbesa, s romantikom Rousseaua, Schlegela, Worsdwortha, Keatsa, Byrona, Herdera, Huga, George Sand, Micheleta[1], Thoreaua, Whitmana i Caspara Friedricha, s uranjanjem Nietzschea i Freuda u prirodna dna ljudskog, s estetikama impresionizma, art nouveau i ekspresionizma, civilizacija uvijek i kao neumitno vodi prevlasti tehničko-urbanih artefakata i njihovoj razornoj asimilaciji prirode. Uz opravdavajuće sisteme platonizma, kršćanstva, modernog idealizma i čak socijalističkih projekata, jer socijalisti hoće oslobađanje radnika od eksploatacije, ali ne još i preobražaj tehnologije i rada u prijatelje prirode. Pa onda i poetike moderniteta, ustajući protiv naivnosti romantizma, ističe tobožnju inferiornost prirode prema duhu, kao Baudelaire:

Umjetnost je savršenija od prirode, koju snovi iznova uobličuju…

La femme est naturelle, c’est-à-dire abominable – Žena je prirodna, to jest odvratna.[2]

I kao Proust, koji u svojoj domaćoj izolaciji živi u sjećanjima na stabla, cvijeće, more svoje mladosti, ali u Sur la lecture ipak piše:

Pisac i slikar uspijevaju krajnjim naporom tek djelomično razgrnuti plašt ružnoće i beznačajnosti zbog kojega ostajemo pred svemirom neradoznali.

Tu se ne ostaje na istinama Amiela o pejzažu kao ‘stanju duše’, i Bachelarda da su ‘lopoči u Ile-de-France ljepši i veći nakon što ih je gledao Claude Monet’, i o umjetnosti koja nas može učiti kako vidjeti i upoznati prirodu. Jasno je da iskustva, i ne samo umjetnička, ne znaju za jednu jedinu prirodu – jer svaka individualna osjetilnost, svaka psihička i kulturna narav, vidi svijet nešto drukčije. Ali, kad provokator Wilde tvrdi da ‘priroda oponaša umjetnost mnogo više nego što umjetnost oponaša prirodu’, to se već bliži Heineovoj šali ‘da je priroda počinila plagijat’. Pa se onda antiprirodni esteticizam talentirano vrhuni u utvarama Huysmansovog dekadenta Des Esseintesa u A Rebours, djelu koje Amerikanci dobro prevode kao Against Nature, i na što se može odnositi Pascalovo čuđenje

Kolika je taština slikarstva koje privlači divljenje zbog sličnosti sa stvarima čiji se izvornik ne cijeni.

U tom modernom otuđivanju od svijeta ima nečeg neminovnog i preko onog ‘grijeha esteta’ o kojemu piše Curtius:

Grijeh je esteta što uživa u životu tek kad je ovaj preobličen u umjetnost.

Osjetljivije građane priroda neugodno podsjeća na poljski teški rad i oskudicu, kao stvar muke, koristi ili nekoristi i štete. Videći u prirodi tek dobro za upotrebu i ujedno prijetnju uživanju tog dobra, a umišljajući se sa svojim spravama nadmoćnim nad njom, oni svoje živote sve više vode prema iluzijama, oruđima i umjetninama kao ‘trijumfom duha nad materijom’. Njihova urbana konfinacija, obuzetost mehanikama preoblikovanja, skolonost apstrahiranju, privremeno osvojena sigurnost i kulturna zadovoljstva određuju općenito što njima jest i čemu služi svijet. Više i drukčije od ljudi drugih vremenaa, građani doživljavaju krajolike, bilje, životinje, vode i planine sumnjičavo i grabežljivo prema vlastitom položaju i potrebama. I ja, evo, priznajem da selo ne mogu izdržati više od par dana, osim ako imam kakvu dobru knjigu i tuš kao urbana blago.

A još pored toga, nasuprot i antiprirodnom produktivističkom egocentrizmu i njemu protivnim priznanjima prirodnog, javljaju se u 19. i 20. stoljeću neke naturalističke konzervativne ideje. Jedna je spenglerovsko tumačenje povijesti kao nizanje civilizacijskih organizama gdje je razum polumoćan i koji se neumitno ciklično redaju, sudaraju i uništavaju. Druga je socijaldarwinističko shvaćanje da i čovječanstvom vlada prirodna selekcija koju bi znanost i država trebali podržavati politikom eugenike ili rasne higijene radi osujećivanja manje vrijednih ljudskih elemenata. Treća je veličanje lažne prirode u Sadeovom erotskom svijetu i u nacifašističkom rasizmu. A na ono pretposljednje nastavljaju se danas vrlo učinkovite biotehnološke manipulacije zemljoradnjom, uzgojem životinja, medicinom, hranom, vodom, zrakom, ljudskim tijelom i ljudskim percepcijama – sve navodno radi boljitka ustrojenog čovječanstva, a što vodi samo neznatnoj manjini ljudi prepoznatljivom kolapsu globalnog ekosistema.”

“Priroda ne govori jedno a mudrost drugo” Rita navede Juvenala, a potom i Branka Miljkovića:

Ne povredite zemlju

Ne dirajte vazduh

Ne učinite nikakvo zlo vodi

Ne posvađajte me sa vatrom

I onda Varošanka uzleti u prizivanju marjanskog zelenila, “mi ravnodušno prolazimo pored smrike, tršlje, drače, šibike, kositrenice, pavitine, rutvice, tetivike, mlječike, zečine, koromača, bušina, kupine…, jer mi hoćemo ukrase i egzote, kućne i vrtne komponirane kaktuse i oleandare, a ‘obično’ cvijeće kidamo i stavljamo u vaze, da bi za par dana ono završilo u kante od smeća. Tako kultura postaje barbarstvo prema prirodi. Ništa nam ne znače materija, oblici i boje stijena, rezovi geoloških slojeva, raskoš raslinja i životinjstva. Za trenutak nas može privući kakva ptica, hitrost gušterice, kolona mravi, svijetlozelena bogomoljka na tamnijoj travi, skupina maka ili maslačka, lišaj na kamenu i let leptira, ali i tada nema u nama poriva da stanemo, da možda sjednemo na zemlju i pokušamo čudesnost tih bića doživjeti.” I ona spomene Juraja Kolombatovića, koji je propagirao divljinu Marjana i rijetkim entuzijastima držao predavanja o jadranskoj flori i fauni. “A Jean-Jacques je kao momak, sjeti se Nikola početka Les Confessions:

… iznenada napustio svoje drugove, sjeo negdje po strani i promatrao oblak koji bježi ili osluškivao kako kiša udara po lišću…”,

te kasnije u svoj dnevnik zapiše ovo Nietzscheovo:

Trebali bismo biti bliski cvijeću, travi, leptirima, poput djeteta koji ih mnogo ne nadvisuje. Mi odrasli smo odviše visoki i moramo se saginjati k njima; a ja mislim da nas trave čuju kad im izjavljujemo našu ljubav. Tko želi imati udio u svakoj dobroj stvari, mora znati biti malen.

“Tom općem civilizacijskom ignoriranju i ništenju prirode, skrene Andrea na svoju doktorsku temu, odgovara ignoriranje ekologije našeg tijela. Svih njegovih strana, pa i spolnosti…” “Što ne bi trebalo čuditi kod erotike, primijeti Rita, jer je ona maštanje i umjetnost dalje od prirode.” “Nisi sasvim u pravu: erotizam je kao kulturna izvještačenost itekako sklona prirodi koju moralizam krije i tabuira. To je i općenito paradoks zrele i rafinirane kulture, od gurmanstva i seksualnosti do muzičkih, literarnih i likovnih zanosa, da na kraju krajeva ona opet čezne za onim što civilizacija potiskuje i čak zabranjuje u prirodnom, izlažući se zbog toga i optužbama za perverziju, ludilo, prljavštinu, degeneraciju.” “Dijalektička negacija negacije, šeretski će Nikola, s vraćanjem manjinskog dijela kulture svojim biološkim korijenima.” “Rafiniranu kulturu, ozari se Rita, privlači sirova vitalnost!” “Do toga dolaze Freud klinički i Lawrence literarno. Nakon što je građanstvo u svom utilitarističkom porivu zanijekalo i patologiziralo nemire libida, proglašavajući ih opasnim i nemoralnim, dio kulture ih ipak strasno istražuje i iskušava u žudnji za skrivenim i zabranjenim nasladama.”

[1] Iz Andreinog dnevnika: “Michelet piše o industrijalizmu: ‘to je nepobjediv napredak ljudske vrste: osvajanje prirode, rat protiv stvari, nakon rata protiv ljudi’, i o crkvi: ‘Vi ste neprijatelji prirode. Vi mrzite zemlju, vi mrzite zelenilo, vi čujete glas đavla u glasu slavuja’. I piše sam ili sa suprugom Athénaïs knjige La Femme, La Sorcière, L’Oiseau, L’Insecte, La Mer, La Montagne.“

[2] Andrea navodi u svom dnevniku što je Baudelaire pisao 1852. publicisti Fernandu Desnoyersu: “Tražite od mene stihove za vašu knjižicu, stihove o Prirodi, zar ne?, o šumi, velikim hrastovima, zelenilu, insektima – o suncu zacijelo? Ali, vi dobro znate da sam nesposoban raznježiti se nad biljem… Uvijek sam mislio da ima u Prirodi, rascvjetanoj i pomlađenoj, nešto rastužujućeg, tvrdog, okrutnog – nešto ne znam što graničnog s bestidnošću.”

Dodajući: “Uz opće oduševljenje nad njegovim pjesništvom, rijetko se zna ili pokazuje koliko je Baudelaire bio i društveni konzervativac”, te navodi iz Mon cœur mis à nu:

“Nema veličine među ljudima osim pjesnika, svećenika i vojnika. Čovjeka koji pjeva, čovjeka koji blagoslivlje, čovjeka koji žrtvuje i koji se žrtvuje. Ostatak je stvoren za bič. Ne uzdajmo se u narod, u zdrav razum, u srce, u nadahnuće i u izvjesnost.”

“Uvijek sam se čudio tome da se dopušta ženama ulazak u crkve. Kakav bi razgovor one mogle imati s Bogom?”

“Žena ne zna odvojiti dušu od tijela. Ona je simplist poput životinja…”

“Ima u svakom čovjeku, u svakom času, dvije simultane sklonosti; jedna k Bogu, druga k Sotoni. Zazivanje Boga, ili duhovnost, je želja uspona; ono od Sotone, ili animalnost, je radost silaženja. U ovom posljednjem treba vidjeti ljubav prema ženi i intimne razgovore sa životinjama…”

I još Baudelairove riječi iz Ėloge du maquillage, pohvale kozmetike: “Ispitajte i analizirajte sve što je prirodno, sve čine i želje čisto prirodnog čovjeka, i naći ćete samo užas. Sve što je lijepo i plemenito proizvod je razuma i računa.” “Tko bi se usudio pripisati umjetnosti sterilni zadatak da oponaša prirodu?” Zato žena “mora posuditi od svih umjetnosti sredstva kojima će se izdići nad prirodom kako bi očarala srca i dirnula duh.”

Istaknuta fotografija: Marta Ožanić