Nenad Bach: Tražio sam slobodu, ali je još uvijek nisam pronašao

Na stolu postavljenom u prostoru Mjesnog odbora Pećine, između dvije bijele linije i stotina otkucaja malene bijele loptice – stoji čovjek koji ne igra samo igru.

Nenad Bach, riječki glazbenik s impresivnom svjetskom karijerom, čovjek koji je pjevao za mir i surađivao s najvećima, koji je uvijek nastojao zadržati vezu sa svojim gradom i svojim korijenima, danas mijenja svijet na način koji sve više isključuje reflektore, a sve više uključuje – pokret.

Onaj unutarnji, koji počinje u čovjeku kad osjeti da nije sam. I onaj vanjski, koji stolni tenis pretvara u terapiju, ritam, zajedništvo.

S Parkinsonovom bolešću živi otvoreno, izgovara njezino ime bez straha i pretvara je u poziv: ustati, boriti se, udariti lopticu – zaigrati za život. Njegova energija je tiha, ali zarazna. Pogled prodoran, ali blag. A riječi – tople i precizne, kao da zna da mogu ostati u čovjeku još dugo nakon što se reketi odlože, a loptica konačno primiri.

Nenad Bach je glas razuma i nade, ali ne na naivan način – on je čovjek koji zna koliko je teško, ali svejedno pokušava. On je svjetska zvijezda i u isto vrijeme – jedan od nas. Godine su učinile svoje, dijagnoza možda ostavila poneki trag, ali sve je to samo površina. Iznutra, on je onaj isti Nenad Bach koji je to uvijek bio. I vjerojatno se na isti način ponaša u društvu Luciana Pavarottija kao i Željka Stanina, svog vjernog sparing partnera u MO Pećine.

Razgovarali smo u dva dijela – u hladu terase legendarnog Conta, neizostavnog dijela Bachova davnašnjeg riječkog života, i tijekom treninga u Mjesnom odboru Pećine. Ljudi iz kvarta u kojem je odrastao i formirao se kao osoba, ustupili su mu prostor za trening i pripreme za skorašnji nastup na Svjetskom prvenstvu PingPongParkinsona® u Lignano Sabbiadoru od 20. do 26. listopada 2025. godine. Dodatnog sparing partnera sasvim je neočekivano pronašao upravo na Contu.

I ako me pitate kakav je Nenad Bach igrač, odgovor je samo jedan – izniman.

Smiren, staložen, uporan, dosljedan svojoj taktici, svom načinu života. Bez obzira drži li u ruci gitaru ili stolnoteniski reket, stoji li na nekoj od svjetskih pozornica ili u prostoru MO Pećine – Nenad Bach je i dalje Nenad Bach. Malo ljudi ima tu veličinu.

Budući da su dani na svjetskoj sceni iznimno traumatični, razgovor logično započinjemo – eskalacijom sukoba.

– Morao bih dobro razmisliti što ću reći, nije jednostavno govoriti o toj temi, odgovor na pitanje što reći za eskalaciju sukoba još uvijek nemam. Ako samo jedan gumb na početku košulje krivo zakopčaš, sve ih moraš otkopčati i započeti iznova. Mislim da je najveći problem trenutačno u svijetu korupcija, istina nema nikakvu vrijednost. Laž je postala nekažnjiva, korupcija je praktički nekažnjiva i kazne su premale. Konkretno, javni tužitelj zbog koga je smaknut nevino optuženi za svoj čin u skoro svim zakonima svijeta ne bude kažnjen, jer zakoni zapravo nisu ništa drugo već samo dogovori. Gravitacija je zakon, pravo je samo dogovor. Kazne za korupciju su premale i korupcija se isplati ljudima koji su takvog morala. Činjenica je da mi imamo ključeve ne zbog toga da bismo mogli ući u naš stan, već zato da drugi ne bi mogli ući u naš stan. Stanje ljudske svijesti u svijetu je na vrlo niskim razinama, da bi se neke stvari promijenile, popravile, napravile, vjerojatno su potrebni neki zahvati koji nisu popularni. Ali kako vjerovati da je to ispravan put? To nitko ne zna. I to je jako teško. Suosjećam s državama i civilizacijama koje nisu toliko razvijene, to su ljudi kao i mi, ljudi istih potreba, želja i snova. A ljudi koji kontroliraju moć u najvećem broju slučajeva nisu dobri. Pitanje je kako stimulirati dobre ljude da se angažiraju?

Nikako.

– Mora biti nekako. Nešto se mora napraviti. Dobro je možda prestati šutjeti. Nedavno su otkopali jamu s kostima četrdeset žrtava, za tu jamu nikada nitko nije odgovarao. I takvih jama u svijetu ima jako puno, simbolično gledajući svaki dan nastaje nova jama u svijetu. Rekao bih da je najbolje rješenje nametnuti mir. Mir postoji, mi se rađamo s mirom, on  je tu, ne moramo ništa raditi da bismo imali mir. Samo moramo smisliti način da taj mir zadržimo trajno, da se ne dogodi situacija da se taj mir na bilo kakav način prekine.

Je li to sve ipak samo laž i utopija?

– Nadam se da nije. Vjerujem da svjetski mir postoji. Vjerujem da je moguć. I to ostvariv za jedan sat. Da se samo dvije države u svijetu dogovore da će produkciju oružja smanjiti za pedeset posto, a to ne bi ni na koji način remetilo odnose snaga, ostalo bi sredstava više nego dovoljno za infrastrukturu, za bolje škole, ceste, bolnice, obrazovanje, ljudi bi to prihvatili. Čak i oni koji žive od rata. Jer ratovi postoje zbog profita,  a u ovom slučaju njihov  profit bi ostao isti ili se čak povećao, sigurno se ne bi smanjio, ljudi koji žive od rata i dalje bi imali ogromne koristi, ali bi se funkcija vojske promijenila. Vojnici bi čuvali mir. Ako vas zanima detaljnije možete pročitati u magazinu Ujedinjenih naroda, na adresi WP1h.org.

Na globalnoj sceni nasilje je sve brutalnije, nova ratna žarišta samo se otvaraju, ali u ljudskoj vrsti unatoč svemu tome empatija ipak nije nestala. Pitanje je samo kako ju globalno proširiti?

– Tako je. Kada padaš i vidiš da ćeš glavom udariti u beton, pojavit će se netko i staviti ti jastuk. Proputovao sam svijeta i svugdje u svijetu sam to doživio. Ljudi vole pomoći drugim ljudima. Ali to rade u tišini. Empatični ljudi su tiha većina i to je u biti najveći problem.

Kada ste otišli za Sjedinjene Američke države rekli ste da ste bježali od komunizma i da ste odabrali zemlju u kojoj je moguće reći ono što misliš. Amerika se danas promijenila?

– Svijet se je promijenio. Nisam ja bježao od komunizma, ja samo nisam želio da mi se djeca rode u jednostranačkom sustavu, u nedemokratskom društvu, u društvu u kojem nema parlamenta. Tražio sam slobodu, ali je još uvijek nisam našao. Na žalost. Ali volim obje zemlje. Nisam pedeset posto Hrvat i pedeset posto Amerikanac. Ja sam sto posto Hrvat i sto posto Amerikanac. Volim New York, prekrasno mi je u njemu. Prekrasno mi je i kad dođem u Rijeku, nema novaca kojim se može kupiti ova ljepota i ovaj osjećaj kad sam tu. U New York sam došao s navršenih 29 godina i s 29 godina sam morao krenuti iznova. Nisam kretao od nule, bio sam i niže od toga. I kada se u životu nađeš u takvoj situaciji onda shvatiš od čega si napravljen. To je odrastanje i sazrijevanje.  Nije odrastanje kada ti je sve servirano na pladnju. Nije bilo lako napustiti ljepotu, jer ljepota je ovdje svuda oko nas. Ali mi sada također nije lako napustiti New York. Kada odlazim iz New Yorka u Rijeku sretan sam jer idem kući, a kada se vraćam iz Rijeke u New York sretan sam jer idem kući. Odlasci su žalosni, a povratci su uzbudljivi.

Je li bio mukotrpan put do uspjeha u Americi, kao netko tko je došao iz  ondašnje Istočne Europe sigurno nije imao otvorena vrata u glazbi?

– Svaki put do uspjeha je mukotrpan. Želja je kod mene bila jača od boli. To jednostavno moraš imati da bi uspio. Otići na drugi kontinent, ne znati jezik, odlučiti pronaći svoje mjesto pod suncem. Nije bilo lako. Štoviše, bilo je jako teško. No, bilo je ljudi. Okružio sam se boljim od sebe ili barem jednakima kakav sam i ja bio. I onda ti ljudi hoće pomoći. Ljudi ne vole prosječnost. Nastupao sam sa zbilja velikim ljudima, veliko poštovanje imam prema njima, ostavili su trag na svjetskoj glazbi. Nedavno sam bio na sprovodu Gartha Hudsona iz The Banda, bio sam sretan što sam upoznao sve te ljude i svirao s njima, o njima mogu reći samo sve najbolje. Vrlo brzo po dolasku u New York sam bio dobro prihvaćen, ali činjenica je da moraš biti dovoljno dobar da te ljudi ne mogu ignorirati. Ne možeš očekivati da ćeš dobiti pomoć, ako si prosječan. Van Gogh je umro potpuno neprihvaćen, neprepoznat, a Amsterdam danas živi od njega. Mozart je pokopan u zajedničkoj grobnici. Većina je često u krivu. Ali sada smo tu gdje jesmo i moramo napraviti najbolje što možemo.

Unatoč svemu što ste ostvarili u glazbi, ipak ne živite u prošlosti?

– Ne gledam stvari kakve su bile. Gledam ono što bi moglo biti. Jesam za to da se otkopaju jame, ali nisam za to da me te jame vuku na dno. Želim poznavati prošlost, ali ne želim biti njome opterećen. Želim znati istinu, ali ne želim utege na gležnjevima. Novim generacijama treba svijet ostaviti boljim od onoga u koji smo mi došli.

Koliko vas je potreslo kada ste saznali dijagnozu, kada ste uvidjeli da se glazbom više nećete moći baviti na isti onaj način na koji ste se čitav život bavili?

– Za mene je to bilo veliko olakšanje. Mislio sam da može biti i gore i to me je učinilo zadovoljnim.  Parkinsonova bolest za mene nije bolest nego – dijagnoza. Mi u stvari i ne znamo što je ona. Nisam sinkopu mogao svirati na gitari, prsti su mi zapinjali, zaplitali se. I znao sam da nešto nije u redu. Neko vrijeme nakon što sam dobio dijagnozu prijatelj Bob  me je pozvao da upoznam vlasnika stolnoteniskog kluba, Willa Shortza, koji je ujedno i urednik enigmatike u New York Timesu. Čovjek obožava stolni tenis. Ping pong je sport koji ti ne donosi ni slavu, ni novac, u njemu nema kontakta, igraju ga samo oni koji ga vole i mogu ga igrati tri generacije. Ping pong nisam igrao više od četrdeset godina. Kada smo krenuli odmah je postalo zabavno. Odigrali smo devedeset minuta, idući dan sam se osjećao pedeset posto bolje u svim oblicima. OK, možda je to slučajno. Idući tjedan smo opet otišli i opet se je ponovila ista stvar, osjećao sam se kud i kamo bolje. I odmah sam rekao to ne može biti slučajno. I povećao sam dozu igranja (stolnog tenisa), na dva do tri puta tjedno. Nakon nekoliko mjeseci igranja, iznova sam mogao svirati sinkopu na gitari. Tada sam pomislio, ako pomaže meni, zašto ne bi pomoglo i drugima. I tako smo pokrenuli PingPongParkinson®. Objavili smo, ljudi su se počeli javljati, bio sam sam na početku u toj priči, a danas smo prisutni u trideset zemalja i upravo se pripremamo za šesto svjetsko prvenstvo, što će se u listopadu održati u Lignanu  Sabbiadoru pokraj Venecije.  Samo u mom klubu u Pleasantvilleu, u New Yorku, nas se redovito okuplja između trideset i pedeset svaki trening i to u samo jednom danu, a klubova ima više od 400 u čitavom svijetu i to je jedno veliko veselje. Nedavno smo pokrenuli klubove u Australiji, na Novom Zelandu, širimo se po čitavom svijetu, a najviše se pokret PingPongParkinson® razvio u Njemačkoj. U Njemačkoj imamo 230 klubova. Trenutačno nam nedostaje sredstava da bismo ustanovili kvalitetnu strukturu.

Kakva je bila reakcija službene medicine kada ste svom liječniku rekli da je za poboljšanje vaše kvalitete života zaslužan ping pong?

– Neki liječnici su odmah prihvatili i počeli su nam slati pacijente. Drugi liječnici su rekli „ne znamo što je to, ali dobro ti ide i samo nastavi i dalje raditi to što radiš“. Nisu dovoljno hrabri da bi to usvojili. Zbog čega baš stolni tenis? Ne znam, ali pretpostavljam da se mozak uz pomoć stolnog tenisa i te malene i brze loptice na neki način kalibrira. U stolnom tenisu ne razmišljaš, njega igraš instinktivno, to je čisti refleks. I u svakom trenutku ti znaš što ćeš i kako odigrati, a odluke donosiš u milisekundama. Zašto stolni tenis pomaže to je zagonetka. Ali pomaže, a samo to je u konačnici važno.

Je li vas Parkinsonova bolest promijenila i u kojoj mjeri?

– Čovjek se suoči sa smrtnošću. Dnevno si postavljam ta pitanja postojanja, ne mogu se pomiriti s činjenicom da odgovore na ta pitanja ne znam. Nije to samo u pitanju evolucija, to bi bilo prejednostavno i prenemoguće. Fasciniran sam tim stvarima, ne daju mi spavati, nisam dovoljno mudar da to sve prihvatim. Mislim da je dijagnoza samo ubrzala proces razmišljanja o svemu tome, a s druge strane me usporila i utjecala na to da duže poživim. Danas više ne živim tako brzo. U svakom slučaju,  pronašao sam zadovoljstvo u tome da nekome mogu pomoći. I radim to s oduševljenjem. Parkinson ti preokrene život, nismo još uspjeli pobijediti Parkinson, ali smo pobijedili strah od Parkinsona. PingPongParkinson® donese smisao svemu tome, odmah sam poželio utjecati na kvalitetu života ljudi koji proživljavaju istu sudbinu.

Ali i  glazbom ste također pokušavali utjecati na živote ljudi?

– Mislim da je to sve jako povezano. I dalje sviram. Na svakom našem prvenstvu zasviram neku od svojih pjesama. Glazbu i dalje stvaram, upravo pripremam materijal za svoj osmi album. Izjavio sam jednom da je svaki moj album kao doktorska disertacija i još uvijek stojim iza toga. Ne samo kada su moji albumi u pitanju, kada su albumi svakog glazbenika u pitanju. Treba ti godina, dvije, možda i više da sve posložiš, da uklopiš, modeliraš, odstraniš višak.

Bilo je u vašoj karijeri zaista velikih trenutaka i nastupa s velikanima svjetske glazbene scene, ikonama poput Luciana Pavarottija ili Bona Voxa. Što smatrate svojim vrhuncem?

– Jednom nisam mogao hodati po zemlji dva dana. To je bio nastup u Woodstocku, na 25 godina od legendarnog koncerta, kada sam nastupio pred pola milijuna ljudi i izveo pjesmu Can We Go Higher?. Što me motivira i čime sam zadovoljan? Kada stvaraš, onda nikad nisi zadovoljan, ali ono što me čini ponosnim je činjenica da nikada nisam radio ono za što sam mislio da će se prodavati, radio sam ono što sam mislio da treba napraviti. Nikad se nisam prodao da bih zadovoljio druge, od prvog do svog posljednjeg albuma samo sam slijedio svoje ideje. Upravo ta ustrajnost tijekom čitave karijere čini me najzadovoljnijim, jer to nije lako postići, naročito ne u današnje vrijeme, Uvijek te netko gura da napraviš nešto što će svi moći lakše prodati. Naravno, volio bih da sam prodavao više i bolje, ali je bitno da čovjek radi iskreno, da je iskren prema samom sebi. Ako s kompromisom ne uspiješ, to je nešto najgore što ti se može dogoditi. Pjesme koje nekad čujem na radiju nikome ne bih niti pokazao, a kamo li snimio.

U Rijeci ste pokrenuli grupu  ljudi koji se bave baštinom, ali ne i samo baštinom, na neki način to je grupa istomišljenika koji promišljaju cjelokupnu kulturnu scenu grada?

– Neformalna grupa koja je zabrinuta za voljeni nam grad zove se Kulturni Torpedo i svi ljudi dobre volje u nju su dobrodošli. Ljudsko djelovanje se dijeli na tri domene: kreativna, produktivna i servis. Ljudi kreiraju, produciraju i servisiraju. To je sve što ljudi rade. Da bi se produkcija postigla, treba kreirati. No, bez kreativne klase ništa se ne može napraviti. A kod nas se dogodilo da je kreativna klasa otišla. Što kreativna klasa treba da bi preživjela? Treba život. U Austinu u Teksasu su napravili eksperiment, dali su ljudima skladišta i u njima su napravili umjetničke galerije, koncertne prostore, klubove. Kreativna klasa je ostala u gradu. Kreativni ljudi će pronaći načina da nešto naprave, ako im se pruži prilika. Puno kreativaca je otišlo iz Rijeke, ponešto ih je ostalo, ali su ostali u manjini i nema kritične mase. Svaki put kada dođem pronađem nekog svjetskog talenta u svom području, koji ovdje ne može dobiti priliku. Moja ideja je Metropolis ili Industrijsku ulicu pretvoriti u neku vrstu Bourbon Streeta u Saint Louisu. Pružiti prigodu da kreativna klasa ostane, da talenti sa Sveučilišta iz ovog predivnog grada koji godinama tone, a ne teče, napokon imaju prigodu pokazati što znaju. I da se sve opet razbudi. Ovaj grad nije potonuo, ali mu treba omogućiti da prvo zapluta, a onda iznova poteče svom svojom silinom.  Ovo je geografski i kulturološki prekrasan položaj, zračna luka se mora poboljšati, u deset godina puno bi se moglo napraviti na boljitku. Nisam ja više taj koji bi to vukao, ali postoji grupa proaktivnih istomišljenika koji će ovu ideju poboljšati. Imamo novu gradonačelnicu, vjerujem da Iva Rinčić prepoznaje da su ovdje ljudi željni graditi, ali da se nisu voljni boriti, odnosno gubiti vrijeme s neučinkovitom administracijom. A najgore je kada netko tko je na poziciji moći kaže: Ne može se. Novu gradonačelnicu nisam upoznao, ne znam što će biti, ali čujem samo dobre stvari. Pročitao sam njen program i po meni je to nešto najbolje u zadnjih pedesetak godina. A ovom gradu su potrebni novi ljudi, nova energija, treba dobra bura ispuhati sve ono što je se godinama nataložilo. Ovo je predivan grad, taman i da nije predivan, moj je. Prekrasna priroda, dragi ljudi, kreativni ljudi.

Zašto PingPongParkinsona® nema u Rijeci? Parkinsonova bolest je najbrže rastući neurološki poremećaj na svijetu, od kojeg trenutačno boluje više od 10 milijuna osoba.  Prema istraživanjima, broj oboljelih od Parkinsonove bolesti udvostručio se u posljednjih 25 godina, a očekuje se da će do 2040. godine broj oboljelih premašiti 20 milijuna.

– Volio bih da se napravi centar PingPongParkinsona® u Rijeci. Pa ovdje bi mogao biti headquarter čitavog tog projekta, naravno kada bi za to bilo sluha. Trebalo bi pronaći prostor u kojemu bi bili postavljeni stolovi za igru, nekoliko apartmana, ordinacija, kamere i pokrenuti veliko ispitivanje utjecaja stolnog tenisa na Parkinsonovu bolest, za nekog znanstvenika to bi moglo biti vrlo izazovno mjesto. Promatrati i bilježiti promjene, simptomi nisu unificirani, kod svakog je drugačije. Napraviti centar, ne samo za Hrvatsku, već i za čitavi svijet. To mi je velika želja, to bi me jako veselilo. Uostalom, najviše igrača nam dolazi iz Europe. A zašto je Svjetsko prvenstvo odigrano u Puli, a ne u Rijeci? U Puli je bilo sluha, u Rijeci prije tri godine nije. Možda se sada nešto promijeni.

Kada je Rijeka u pitanju nemoguće je ipak ne osvrnuti se na daleku prošlost, jedan ste od začetnika riječke rock scene, s grupom Vrijeme i zemlja ostali ste upisani kao prva riječka rock grupa s objavljenim LP albumom?

– Bila je to lijepa priča u koju su bili uključeni Davor Tolja, Marinko Radetić i Joško Serdarević, kasnije i Edi Kraljić. Koliko smo bili dobri pokazuje i činjenica da je od nas poslije nastao Denis&Denis i Xenia. S pjesmom Nocturno smo bili na Večeri šansone zagrebačkog festivala, direktor je bio Arsen Dedić, i te večeri smo dobili ponudu za snimanje albuma od ZKP RTV Ljubljana. I to je bila prekretnica. Od trenutka kada smo odlučili osnovati bend do snimanja prvog LP albuma prošlo je samo devet mjeseci. A kada sam rekao da ću snimiti prvi album u Rijeci svi su se smijali. Iz tog vremena su ostala lijepa prijateljstva i veliko uvažavanje s ljudima koji su tada bili na sceni.

World Peace in One Hour – svjetski mir za jedan sat. To je projekt na kojem intenzivno radite?

– Već sam rekao da ratovi počinju zbog zarade nekoliko ljudi. Svjetski budžet proizvodnje oružja je dva trilijuna, kada bi se pola od toga upotrebilo za izgradnju infrastrukture, obrazovanja, inovacije, to bi bio ogromni civilizacijski korak naprijed. A možda se i ratni profiteri preokrenu kada shvate da svijet može biti bolji, a da se pritom proizvodi manje destrukcije. Samo na održavanje nuklearnih glava potroši se novac kojim bi se mogao financirati, recimo, tunel između dva kontinenta. Kada bi SAD, Kina, Rusija i Francuska, a te četiri zemlje imaju u svojim rukama 70 posto svjetske proizvodnje oružja, međusobnim dogovorom upola smanjile produkciju u proizvodnji naoružanja, omjer moći se ne bi promijenio, a profit bi čak i narastao. No, moralo bi postojati čvrsto jamstvo da ratova neće biti. Da bi se ostvario puni ljudski potencijal, svjetski mir je neophodan. Radimo na tome, nema odustajanja.

Donald Trump?

– Trump nije loš kakvim ga neki predstavljaju, a nije niti dobar kako ga neki predstavljaju. Teško je to definirati, vidjet ćemo što će se dogoditi. Neke stvari se moraju promijeniti. Hrabro se je s nekim pitanjima uhvatio u koštac, netko je morao otvoriti Pandorine kutije u SAD-u, ali ne bih znao odgovoriti na pitanje je li to učinio ispravan čovjek. Vrijeme će pokazati.

I to je Nenad Bach. On ne priča priče da bi zabavio, on ih dijeli da bi otvorio prozore. U svijetu koji često juri bez cilja, njegova je tišina djelovanje, a pokret – poruka. Od glazbe do reketa, od velikih pozornica do stola u MO Pećine, on ide istim pravcem: prema čovjeku. Možda tijelo više ne može što je nekad moglo, ali srce udara točno – u ritmu nade. Jer ovo nije razgovor o bolesti, nego o onome što se s njom može učiniti. Nije ni o prošlosti, nego o tome kako ju razumjeti i ići dalje. Nije ni o utopijskom poimanju mira, već o činjenici da mir nije san, nego početna točka. I da nije sve izgubljeno, dokle god postoji netko tko, kao Nenad Bach, i dalje pokušava.

Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić