Vino, božansko piće, delikatesna roba, ako ga se dobro zna pripraviti, ocat ili kvasina kad ga se zanemari. Grčki bogovi uživali su u nektaru, rimski vjerojatno u vinu. Grci i Rimljani nisu mogli zamisliti život bez njega. S vodom je bilo drugačije. Bila je skupocjena, posebno nakon nestanka rimske civilizacije. Zato je tu bilo vino. In vino veritas ili u Vinu je istina, a istina će te osloboditi kako je stajao natpis ispred svake epizode nekad vrlo popularne američke serije Dosjei X. E sad, ako ćemo pošteno u vinu jest istina, pogotovo kad se konzumira u većoj količini. Tada čovjek otvara svoje srce drugom i spreman je reći ono što trijezan ne bi nikad jer kaže se: „Ono što trijezan misli, pijan kaže.“ No kad se to dogodi obično nastaju problemi i dolazi do gužve koja se može objasniti sljedećom narodnom uzrečicom: „Udarilo mu vino u glavu.“ Zaključak; možda u vinu jest istina, ali s istinom treba oprezno. Dakle, pij malo, pij dobro ili bolje, doziraj istinu u malim kapima.
Nije mi u ovom tekstu namjera baviti se narodnom domišljatošću, frazeologijom o zlatnoj ili crvenoj tekućici kroz poslovice i sentence, nego spomenuti jedno mjesto koje je nekoć davno, davno kod nas postojalo, nečistoj i mračnoj špelunki preko Rečine, o oštariji zanimljivog imena i još više osebujnijih ljudi i karaktera što su je pohodili.
Bila jednom jedna…
Svaka bajka ili priča počinje s Nekoć davno ili Bilo jednom… tako ću i ja započeti. No prije toga treba nešto reći o vinu jer ono je bitan element svake krčme. Za vino treba imati vinograd, a na posjedu Sušak prije nego što se razvio u današnji grad vinogradi su rađali dobrim vinom te su zbog njega dolazili mnogi domaći i strani vinopije. Među njima u prvom redu gospoda iz Fijume. Treba imati na umu da područje preko Rječine u kasnoj renesansi u 17. stoljeću jedva da je bilo nastanjeno. Pokoja kuća ili zgrada i nešto žitelja, jedva na prste ruku za izbrojiti. Jedan je fratar zapisao da na tom području zapravo nema ničega spomena vrijednog. Jedan mlin, nekoliko maslinika i vinogradi što su se protezali tim krajem sve do morskog žala. Fratar nastavlja kako je vino bilo kvalitetno, još se više junački pilo i što je najbitnije za sve u Rijeku prevozilo bez naplate propisane izvoznom pristojbom. Dakle čista zarada krčmarima, a državi šipak. Varanje i zakidanje države je ipak od kad je vijeka i svijeta. Očito krčmarima ni na kraj pameti nije bila prva polovica Isusove sentence: „Daj caru carevo.“ Zato trsatski upravitelj piše riječkom namjesniku neka pošalje četvoricu vojnika te uhiti krčmare koji neće plaćati pristojbu. S time bi bilo sve svršeno, no tu stvar postaje jako zanimljiva jer, bila jednom jedna oštarija. Nju fratar opisuje kao mračnu potleušicu u kojoj se okupljaju i borave Uskoci. Poznata ekipa Mlečanima, Austrijancima, bogatim riječkim trgovcima i brodarima, svima onima koji su plovili Kvarnerom. U narodnoj svijesti i mitološkoj predaji te nacionalistički orijentiranim, nekim povjesničarima današnjice ovi „prebjezi“ kotiraju poput narodnih junaka, branitelji Jadrana i hrvatski borci za slobodu kraja prije Hrvatske. Istina, uskoci su ponekad radili nešto u tom smislu, ali ponajviše za sebe i za svoj groš. Bili su najobičniji pirati i gusari, izopćenici što harače po svugdje, otimaju Osmanlijama isto kao i kršćanima te prodaju svoj plijen, uhvaćene ljude i djecu kao robove.
Ta oštarija ucrtana je i zapisana na nacrtima kao „Osteria dove alloggiano gli Scocchi“, Krčma u koju svraćaju Uskoci, smještena na ušću Rječine. Ne treba mnogo mašte za predočiti kako vojnici koje je na zahtjev trsatskog upravitelja poslao riječki namjesnik da utjera dugove od krčmara nisu baš oduševljeno odrađivali svoj posao, vjerojatno su mnogo puta otišli neobavljenog posla i razbijenih glava. Možda su katkada i obavili posao, no sigurno je da su tad došli u broju koji je nadmašivao broj trenutačnih uskoka u oštariji. Građani Rijeke, česti gosti oštarije, najviše su je prezirali, a najglasniji bili su oni što su se obogatili kupujući po dobroj cijeni opljačkanu robu koju su prodavali gusari. Licemjerje i profit građana Rijeke iznad svega. Naravno, taj prezir uvijek se iskazivao kada su se vratili i glasno siktali unutar sigurnosti zidina grada.
Rastko Schwalba zapisao je ili je sam tvorac stihova pjesme iz naslova teksta, a prijetnja je više nego očita kada ste se našli u nekoć jednoj oštariji.
Vino toči grlo mornarsko suho moči. Vino se natače mornar se vavek va mokren namače. Čovik moj lipi, korsar te pita Mene se smiješ? Na vrhu mača više ima mesta da se skriješ, nego na svetu celon kad te ja poišćen! Ni škura Rečina zneverana noć skrit te neće nikakor moć
Istaknuta fotografija: Urbani Separe “Plaža na Rječini”; Mateo Levak
#Fijume #oštarija #Rijeka #Sušak #Vino
