SPLIT CONNECTION
Na prvi, drugi i treći pogled „Zlatni rez 42 / Djeca Kozare“ ratna je drama epske dužine (pa i patosa) o zlu u ljudima u ratu, o ratu zla protiv ljudskog u ljudima i o mržnji koja ne može vidjeti ljubav osim preko nišana puške ili odsjaja koljačkog noža. Ali četvrti pogled vidjet će, ispod svih tih uniformi, maski i skorene krvi, dirljivu ljubavnu priču između dječaka Baje, koji se nalazi na prijelazu u momka, i djevojčice Zore (koja iz curice izrasta u djevojku). Oboje su, dakle, vršnjaci Romea i Julije ili su tu negdje. Samo što se njihova ljubavna priča događa u logoru Jasenovac. U kojemu Zora, kao kozaračko dijete, može preživjeti samo kao dječak Zoran pa joj slijedi šišanje bujne plave kose u pletenicama, a Baja će joj dati nešto što će fingirati penis da stavi u gaće i tako izbjegne opasnost da bude silovana. Najvažnije je preživjeti u žici!
Bajin šef koljač je zlatnim nožem i u tome je vrlo uspješan, a taj ga uspjeh čuva od odlaska na Istočni front. Dok Tezej ulazi u labirint odjeven u ženske haljine (da ga čudovišni Minotaur ne bi prepoznao), Zora iz jasenovačkog labirinta izlazi odjevena kao dječak. Usvaja je hrvatska katolička obitelj u kojoj se prije ručka moli dobrom Isuseku. U Zafranovićevim filmovima, još od onih kratkih pa do ovog najdužega, religijski likovi i simboli gotovo se uvijek pojavljuju, barem usput; u drugom planu će, primjerice, proći mlada časna sestra na biciklu. I ovdje ima časnih sestara, i starih i mladih, religioznih slika i simbola, od kojih se naročito ističe ikona Madone i Djeteta koje sisa njezinu golu desnu dojku. S druge strane Ljubavi, njoj nasuprot, stoje prizori seksualnih devijacija i bestijalnosti koje nužno prate zločini i smrt; tu je Eros srozan na najdonju skalu Pornosa, kako i nalaže Thanatos koji vlada tim terenom ograđenim žicom.
Teatralizirano zlo i seksualne devijacije
U jednom intervjuu Zafranović je rekao da ga je ponekad, kada se sjeti ljudskih zvjerstava, sram što je čovjek, a u jednom privatnom razgovoru da je, unatoč vanjskoj ružnoći i grozotama, u čovjekovoj najvećoj dubini „neviđena ljepota“! Pa da, kada je stvoren na Božju sliku i priliku, ni ta se njegova jezgra ne da do kraja prekriti moralnim blatom i krvlju. U liku ustaškog satnika Bobinca s ljudskim licem i srcem (kojega tako filmski uvjerljivo glumi Leon Lučev) najbolje se očituje humanost na teškoj kušnji, a najteža od svih ona je pred koju nas stavljaju nevina i bespomoćna djeca. Bobinec je prošao na tom ultimativnom testu ljudskosti usvajanjem jednog dječačića s Kozare, kojemu je postao tata. Nasuprot njemu dva su lika iz uprave logora, od kojih će jedan zavrnuti vrat kozaračkoj djevojčici (koja ga moli: „Budi moj tata“), a drugi najveći seksualni užitak doživljava u hropcu žene koja umire od njegove ruke ili, u konkretnom slučaju, noge.
Oba ta negativca pre/naglašeno su teatralizirana u govoru i kretanju, čime se naglašava njihova izopačenost i isključenost iz prirodnog ljudskog stanja normalnosti, naročito lik kojega tumači Milivoj Beader. Upravo ta sekvenca s njim i ženama koje vješa, ciganskim orkestrom koji ubija i parolama koje izbacuje u salvama, a u slavu nove Europe i NDH, najmanje je filmski uvjerljiv dio filma jer je ideološki najviše opterećen. No, Zafranović nam je već u uvodnoj sekvenci najavio što nas čeka riječima talijanskog oficira: „Tutto è teatro di sangue, in vivo!“ U tom teatru užasa i okrutnosti svatko igra svoju ulogu po naredbama svoga redatelja (Ducea, Poglavnika, Führera) i želi dočekati živ kraj predstave/rata. Cijena preživljavanja tih likova smrt je drugih i drugačijih (Židova, Srba, Roma i domaćih antifašista). A djeca su u svakom ratu (i obiteljskom i svjetskom) najveće žrtve, a istovremeno i jedini nositelji nade jer se samo u njihovim čistim srcima rađa ljubav. Kao ona kojom je Baja volio Zoru. Ljubav u logoru, ljubav jača od smrti. I zato joj on piše da je najbolji dio njegova kratkoga života bio onaj u Jasenovcu, „jer si ti bila pored mene“!
Dostojevski je smatrao da živimo u bolnici, na psihijatrijskom odjelu konkretno, i da se naši životi razlikuju po tome imamo li krevet uz prozor (pa nas tješi lijep pogled) ili ležimo na hodniku. Zafranović, izgleda, naš svijet doživljava kao logor ograđen žicom, koja može biti i nevidljiva (mada u zadnje vrijeme biva sve vidljivijom). Ima li uopće horizontalnog izlaza iz tog logora? Ili je jedini izlaz prema gore, prema Nebu? I ima li druge sile osim Ljubavi koja nas izbavlja iz logora, tj. OD SMRTI?! Ovo pitanje je retoričko. Čovjekom vlada ili Ljubav ili Strah. Prevedeno na jezik religije: ili Bog ili Sotona. Ili ćemo plesati „Satanski tango“, kako se zove (također vrlo dugi) film Béle Tarra, ili ćemo pjevati i plesati u ritmu one dalmatinske: „Da nije ljubavi, ne bi svita bilo, ni mene ni tebe, moja draga vilo“. A Zafranović je Dalmatinac (koji ne nosi lančić oko vrata), čovjek je s mora i zato ponekad preslan (da ni mački nije drag). Nekim svojim filmovima, možda baš ovim najviše, kao da stavlja sol na povijesne rane, a to boli. No, šećernom glazurom one se ne daju zaliječiti.
Čovjek u bijelom i ljudi u crnom
Ima jedan lik, čovjek u bijelom, starac Vukašin (igra ga Miki Manojlović), koji predstavlja Svjetlo istine i dobrote i on sam protuteža je svim figurama i kreaturama zla. Na terenu su, naravno, i neki ljudi koji će se fizički, koliko i kako znaju i umiju, boriti protiv zlikovaca. Ti ljudi između čovjeka u bijelom i ne/ljudi u crnom u raznim su bojama života jer ne živimo u crno-bijelom svijetu križaljke, već pod Nebom nosimo svatko svoj križ, kako vjernik tako i ateist koji uvjereno tvrdi da Boga nema. No, On ne gleda na čovjekove riječi, već na njegova djela. I ako je čovjek čovjeku čovjek, onda je pod okriljem Milosti.
Jedna je žena, na balkonu Sava Centra, otrpjela puna četiri sata da joj ne bi promaknula poanta filma (koja, naravno, dolazi na kraju) i unatoč pritisku mjehura nije se digla sa sjedala sve do odjavne špice. Ovaj film očekuje od gledatelja da prihvate težinu i dužinu filma, ali malo je takvih kao što je ova žena s mora pa je razumno film prikazivati u dva dijela, kako će i biti u njegovoj distribuciji. „Zlatni rez 42“ bilo je dugo i teško realizirati, teško ga je – ali nužno – po/gledati pa onda o njemu slobodno govoriti i/li pisati. On nas tjera da pogledamo u same sebe, onoliko duboko i hrabro koliko možemo, da bismo vidjeli da zlo ne prebiva u drugima, ovima ili onima, nego da ga ima, manje ili više, u našim srcima. A to je već težak domaći zadatak. Lakše i bezbolnije je imati o njemu mišljenje bez gledanja. No, tko izbjegava bol, izbjegava Ljubav. Jer „ljubav je bol na srcu mom“. I tvom i njezinom i njegovom. Bez prihvaćanja boli/križa izlažemo se bezbolnoj anesteziji svijesti i savjesti, tj. lakši smo plijen Zlome.
Društveno-politički kontekst trenutno guta tekst scenarista Arsena Diklića i redatelja Zafranovića, a on je bitan (kontekst je važan). Važnost je ispod bitnosti, a do nje se u ovom filmu dolazi kroz nivoe slojevitosti. Pritom vam mogu poteći suze (kroz koje se bolje vidi), kao kad ljuštite kapulu, ali ona ide dobro uz janjetinu, zar ne?! Jaganjca možete zaobići jer to je ostavljeno vašoj slobodnoj volji, ali ako vam je ona dobra, nećete to u/činiti. Kako sada stvari stoje, čitanje ovog filmskog teksta zaustavilo se na njegovim koricama i kontekst kolo vodi. I tu je sve jednoznačno i vrijedno osude Zafranovića osobno pa i hrvatskih glumaca koji su u njegovu filmu igrali: Srbi su financirali film, film je srpska propaganda i nalazi se u trokutu Porfirije – Vučić – Dodik. I to je svinjarija, kako je napisao Ante Tomić (koji još film nije pogledao). A pravo umjetničko djelo nadilazi i namjere i misaoni okvir redateljeve koncepcije, govori više nego što je umjetnik htio reći, pa onda svojim porukama nadilazi i trokut i četverokut. Zafranović je toga svjestan, inače ne bi rekao da ga je njegov zadnji film nadrastao i da mu se to dogodilo prvi put u karijeri.
Istaknuta fotografija FEST/Dušan Milenković/Facebook
#Ante Kuštre #Ante Tomić #Lordan Zafranović #Split Connection #Zlatni rez 42/Zlatna djeca Kozare
