Za zdravlje spremni? „Sorry, not yet“ – ovako odgovaraju Hrvati koji se prave Englezi. Neka. Znam ja jednu koja se pravila dosta glupa dok to nije i postala, a poznajem i jednog koji se pravio lud dovoljno dugo dok zaista nije postao lud u glavu. Hrvati i zdravlje (naročito psihičko) i ne ide baš skupa, a kamoli zajedno: mislim da imamo srebrnu medalju u prvenstvu EU po broju pretilih i oboljelih od raka debelog crijeva (što upućuje na teško nazadnjaštvo). Ovo prvo dolazi od emocionalne i duhovne gladi koja se zadovoljava na krivi način, a ovo drugo zbog toga što previše govana potiskujemo u sebe, umjesto da seremo demokratski slobodno. I odgovorno – prvo prema svome fizičko-psihičko-političkome zdravlju.
Znanstvenici su dokazali toliko često koliko to golubovi čine, živjeli bismo praktički vječno. Jer bi se tako učestalo i redovno oslobađali otrova iz crijeva, koje – kao takvi Hrvati – predugo zadržavamo u sebi. Pa patimo od pre/tvrde stolice ili padamo u drugu krajnost i trčimo u WC tjerani proljevom. Ukratko, većina za zdravo sranje još nije spremna (za bolesno jest). To je tzv. tiha većina, koja bojažljivo kenja sebi u bradu uglavnom. Skinemo li jezične rukavice nazvat ćemo je pravim imenom – kukavička većina. Eufemistički kazano: kalkulantska. A može i oportunistička: ona serucka u svome portunu, ne u javnosti. Tek manjina sere zdravo i svaki dan, do tri puta, kao što eksplicite kaže pjevač jedne hip-hop splitske grupe, kojeg sam čuo jutros na radiju. SPLIT HAPPENS. Dakle, ipak ima nade.
Znam jednog od najboljih splitskih gitarista kojemu su u ratu navukli uniformu, a kad sam ga vidio u njoj ja sam objesio vilicu: „Šta ti radiš u uniformi? Šta ti je? Tvoja automatska puška je gitara! Objasni to onima koji su ti metnuli kalašnjikov u ruke i – sviraj! To je tvoje oružje. Inače ćeš je najebat ko žuti“. Nije odmah shvatio pa nije mogao ni prihvatiti moj savjet. Nakon dva mjeseca sam ga opet sreo na istom mjestu. U međuvremenu, operacijom u posljednji čas su mu jedva spasili život jer mu je prijetila smrt od vlastitih govana, kao kemijske bombe, koje nije mogao izbaciti iz sebe tih 60-ak dana. Onda su mu skinuli uniformu, on se preselio u Beč i tamo, od tada, predaje na jazz-akademiji. Tko je za art, nije za rat; tko je artnik nije ratnik i – točka isšod uskličnika!
Bitna razmjena Sjevera i Juga
Ne možeš ozdraviti tamo gdje si se razbolio: Južnjak ozdravljuje na Sjeveru, i obratno. Konkretno: ja, Splićanin u Đurđevcu i ostalim mjestima Slavonije. A Slavonac na Jadranu. Na 11. FraMaFu festivalu reportaže i reportera sam upoznao jednoga koji je doživio dva moždana udara u Splitu (gdje mu zdravstveni nije nastao nego kulminirao). „Za moždani udar nisi mogao izabrati boji grad na svijetu od Splita“, odmah sam mu kazao. I dodao još par objašnjavajućih rečenica. Shvatio ih je i prihvatio moj poziv u Split ovoga proljeća ili ljeta, u sklopu artupunkturnog projekta „Split exchange“. Kad sam se, nakon pet dana pristojnog života s pristojnim i pristupačnim ljudima i kolegama, iz Đurđevca vratio u Split, sutradan sam pročitao u „Slobodnoj Dalmaciji“ izjavu jednog od stranih nomadskih sugrađana da je za pristojan životu Splitu potrebno 2.000 eura mjesečno. To mi je definitivno otvorilo oči: ja u svome gradu živim nepristojnim životom! Ne svojom voljom nego po diktatu ekonomsko-političkih odnosa u njemu, Hrvatskoj i svijetu. Jedan posto multi-milijardera kroji odijelo ovom svijetu, u kojemu je nama ostalima tijesno kao u luđačkoj košulji. Srećom i nužno, ona upravo puca po šavovima.
Puca se, naravno, na sve strane: u Ukrajini i Palestini najviše. Mir je nadnaravne kategorije, ratnim profiterima nije isplativ pa im puca prsluk za njim. Oni imaju svoje planove za ratom razorena staništa ljudi: pretvoriti ih u profitabilne turističke destinacije i atrakcije. Split je tu pretvorbu već doživio ali postepeno (da žabe u splitskom loncu ne primijete da ih kuhaju). Tako da sam se, po povratku iz Đurđevca, opat vratio u svoj geto, usred Geta u Dioklecijanovoj palači, u kojoj još uvijek dvoredi Japanaca i Južnokorejanaca (meni ih je teško razlikovati), u mravljim formacijama, začepljuju glavnu arteriju (Dioklecijanovu ulicu) i venu (Dominisovu) naše zajedničke Palače plača. Kao ugrušci u krvi. Pa nama ovdašnjima prijete srčani udari, a ne moždani (jer mi smo prvi prokužili tu svjetsku igru). Split, kao balkon Balkana, ima taj gornji rakurs s kojeg gleda uokolo i vidi what’s going on kao i rješenje kvadrature svjetskog kruga.
U dokumentarnom filmu „Mirotvorac“ Ivana Ramljaka, prikazanom treće večeri FraMaFu-a, vidi se kako i zašto je ubijen Josip Reihl-Kir, a nazire se tko bi to mogao biti obradovan njegovom smrću. Arhivski materijali o tome, kada se uredno poslože, a svjedočanstva u offu nekih aktera u pozadini kada se čuju, čitava stvar je prilično jednostavna i očigledna: onaj koji se zalaže za mirno, dijaloško rješavanje problema hrvatskih građana i srpskih seljaka iz tog kraja, trn je u oku i u peti onima koji se diče svojom efikasnošću u monološkom rješavanju problema mecima i bombama. Miroljubivi i poštenjački Kirov karakter tu se doslovce pokazuje kao njegova sudbina. Čovjek koji se ponašao kao što je i govorio: „Bolje pet godina razgovaranja nego pet minuta rata“, smrtna je prijetnja onima koji jedno govore a drugo, iza leđa, rade pa je tu situacija od početka bila postavljena kao ultimativni izbor: ili rat ili mir! Kako je ratni scenarij već bio napisan, a uloge, od glavnih do sporednih, već bile podijeljene, Kir je unaprijed bio osuđen na smrt, kao idealna idealistička žrtva. Po njegovoj se smrti ratni film dokumentarnog žanra mogao slobodno razvijati dalje, obilno natapajući slavonsku ravnicu krvlju.
Ples sa smrću
U dokumentarcu „Hasanovi ratovi“ Roberta Bubala mogli smo čuti i vidjeti kako je izgledao rat u bejrutskoj četvrti Sabra i to očima dječaka (koji je tada bio) kao i očima odraslog čovjeka (kakav je sada): rastrgano djetinjstvo i polomljen čovjek koji se zalijepio radeći kao novinar i oženivši se u Hrvatskoj. Danas je Hassan Haidar Diab navijač „Dinama“ i simpatizer „Bad Blue Boysa“ ali, temperamentnom i neukrotivom životnom energijom, i dalje Palestinac koji se više ne bori puškom nego perom i koji je ostavio iza sebe, pučen bolnim iskustvom, sve ideologije i revolucionarne pokliče. Jako je dobro usvojio hrvatske sočne psovke, a nije zaboravio trbušni ples iz rodnog kraja (u što smo se mogli uvjeriti na večeri poslije projekcije filma o njemu). Čini mi se, sudeći po napetim pogledima kojima su njegovi hrvatski kolege pratili ples dvaju plesačica s njim u sredini, i oni su na dobrom putu da usvoje neke bliskoistočne običaje s plesnog podija. Oni među-etničko-religiozni ratni običaju su već davno usvojeni pa možda čak i unaprijeđeni.
Jedno je kada kratka tv-reportaža prikaže unutrašnjost života u uskim uličicama takvog nekog getoa, poput Sabre ili Šatile, a drugo je kada ti ga prenese film. Prvo je tek informacija, a potonje je doživljaj! Na informacije se vremenom naviknemo i oguglamo pa nam strava zločina i ljudskih stradanja postane nešto svakodnevno, gotovo pa normalno (što i jest namjera onih koje ratove kreiraju i vijesti o njima oblikuju i plasiraju). Ali doživljaje pamtimo jer nas oni diraju i potresaju tj. pokreću našu svijest i savjest (kojih oskudicu vidimo iz dana u dan i tako godinama). Po svemu sudeći, i jedna i druga su djelatne još samo u umjetnika i novinara jer politički i religiozne vođe o financijskima da ne govorimo) u svojim narativima izbjegavaju povećanje i jedne i druge kod svojih slušatelja i sljedbenika.
Topovi su glasni, a bijela kuga je tiha. Ima naroda koji se istrebljuju ali ima i onih koji izumiru (sami od sebe?!). Hrvati se nalaze među izumirućima, što im pokazuje stalni pad stope nataliteta pa im je najpotrebnija od svih revolucija ona natalitetna tj. erotska. Da bih je nekako potakao, tu „La revolution croate“, kako sam nazvao svoj rad, izložio sam veliki baner između dva stabla ispred Doma kulture u Đurđevcu, u bojama hrvatske zastave, na kojima pišu tri francuske ključne riječi: „PATERNITE, MATERNITE, NATALITE“. Ključne za nas kao i za ostale izumiruće . Kako Hrvati nisu baš dobro nauičili lekciju Francuske revolucije („Egalite, Fraternite, Liberte“) ovo im je prilika za popravni ispit iz Povijesti kao i za kvantni skok iz Mortaliteta u Natalitet, iz Thanatosa u Eros.
Galski pijetao je svojevremeno prvi na svijetu zakukurikao ideju Jednakosti, Bratstva i Slobode, a Đurđevac je pravo mjesto da njegov picek prvi glasno zakukuriče čitavoj Hrvatskoj ovu trobojnu ideju Očinstva, Materinstva i Nataliteta!!! Koliko daleko će se čuti, vidjet ćemo…
.
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #Hasanovi ratovi #Mirotvorac #Split
