Vrijeme baš i nije obećavalo. Niti je padala neka ozbiljna kiša, niti je bilo razloga vjerovati da bi se iza oblaka moglo pojaviti sunce. Onako, ni vrit ni mimo, reklo bi se u Primorju. Baš jedan od onih dana kada je možda najpametnije ostati doma, zavaliti se u neki kutak i ne raditi ništa. Ali mi smo odlučili drukčije. Sjeli smo u automobil i krenuli put Vrbovskog, na Bundevijadu. Laurica, Martica, Tonči, Mimimi i moja bradata malenkost. Tri generacije, pet putnika i nikakva očekivanja. Osim da provedemo jedan lijep dan zajedno. Uz još sisterku, Petru, Vedrana i malu Zoe, koja već neko vrijeme nije mala beba Zoe.
Vrbovsko je rodna gruda moje majke Branke, točnije obližnja Presika, ali to se vodi pod Vrbovsko. Kada je održana prva Bundevijada, moja Branka još je bila tu, bili su i Albert i Marta, za Tončicu nisam baš siguran, ali mi ni na jednoj do sada nismo bili. Znam, mogao bih se zbog toga sramiti.
Ovogodišnje, 22. izdanje ove manifestacije okupilo je u Vrbovskom brojne proizvođače, obrtnike, udruge i čuvare goranske tradicije. U sportskoj dvorani posjetitelji su mogli pronaći gotovo sve što se od jedne takve manifestacije očekuje. Domaće proizvode, med, razne prehrambene delicije, rukotvorine, suvenire, proizvode od bundeve i još mnogo toga. Rekao bih, Gorski kotar na jednom mjestu.
Bundevijada pritom nije samo sajam domaćih proizvoda. Organizatori, Grad Vrbovsko, pripremili su i bogat kulturno-umjetnički program, od nastupa najmlađih vrtićaraca i folklornih skupina do revije puhačkih orkestara „Glazbena bundeva“, preko radionica i kulinarskih sadržaja, do natjecanja i brojnih drugih programa koji ovoj manifestaciji daju onu prepoznatljivu narodnu, gotovo obiteljsku dimenziju.
I sve je to lijepo. Štoviše, vrlo lijepo. Bundevijada ima smisla, ima svoju publiku, svoju tradiciju i svoj razlog postojanja. Takve manifestacije treba čuvati. Ali… Uvijek se negdje pojavi neki „ali“.
Tanjur juhe od bundeve – šest eura. Komad štrudle od bundeve i sira – četiri eura.
Ne znam koliko je velika bila bundeva od koje se kuhala ta juha. Ne znam koliko je vremena trebalo da se pripremi, koliko je koštala radna snaga, koliko prijevoz, energija, zakup prostora ili što već sve ulazi u konačnu cijenu. Kao što ne znam ni koliko bi za tanjur takve juhe na sličnoj manifestaciji trebalo izdvojiti u, recimo, Opatiji. Ali znam da ljudi koji proizvode domaću hranu zaslužuju poštenu naknadu za svoj trud. I nemam ništa protiv toga da na Bundevijadi nešto zarade. Dapače.
Ali ne mogu se oteti pitanju: kome je ta Bundevijada zapravo namijenjena? Stranim turistima koji će nahrupiti iz okolnih zemalja? Imućnim gostima koji će doći u Gorski kotar i bez razmišljanja potrošiti nekoliko desetaka ili možda stotina eura? Ili običnim ljudima, obiteljima iz Vrbovskog, Delnica, Ravne Gore, Rijeke i drugih mjesta, koji će iskoristiti vikend da s djecom malo prošeću, nešto pogledaju, poslušaju, kušaju? Ponekoj baki i ponekom djedu koji će dovesti unuke pa se samo šetati među štandovima govoreći im „kupit ćemo kasnije“ ili „imaš to i doma“?
Istina je da smo svako malo prebrojavali koliko tko još eura ima, ali je isto tako istina da nismo ostali gladni. Kušali smo svašta, ponešto i kupili. Nije problem u tome jesmo li si mi nešto mogli priuštiti. Problem nastaje kada se zapitaš kako će si sve to priuštiti oni kojima je Bundevijada prvenstveno namijenjena. I gdje smo, dovraga, došli ako nam je odlazak na Bundevijadu u Vrbovsko postao luksuz?
Ili je možda stvar upravo u tome da luksuz uopće nije ono što mislimo da jest. Mislim, ja sam se iz Vrbovskog vratio sretan i umoran. Mimimi je uživao, mi smo umirali od smijeha, zabavljali se i s onim stvarima koje možda ne bi bilo politički korektno podastrijeti javnosti, proveli nekoliko krasnih obiteljskih sati… Neprocjenjivo. Nema tih eura kojima se to može vrednovati ili platiti.
Na kraju nije presudno koliko je sve to stajalo, nego koliko je vrijedilo. Vrijedilo je puno, ali vrijedilo bi nam i da smo tih nekoliko sati proveli na dekici u vrtu. A što kad nam i ta dekica postane luksuz?
Tko će tada ići na Bundevijade?
