Veljko Maričić rođen je 23. ožujka 1907. godine u Sisku, a preminuo na današnji dan 1973. u Rijeci. Bio je jedan od istaknutijih hrvatskih kazališnih i filmskih glumaca, čiji je umjetnički put bio povezan i s Rijekom. Posebno je ostao upamćen po iznimnoj interpretaciji Hamleta, zbog koje ga mnogi smatraju jednim od najboljih izvođača te uloge na riječkoj kazališnoj sceni.
Njegov prvi kazališni nastup dogodio se 1927. godine u Dubrovačkom kazališnom društvu, gdje je sudjelovao u predstavi Jerry J. H. Mannersa (Peg, srce moje!). Profesionalni put potom ga je odveo u osječki HNK, u kojem je djelovao u razdobljima od 1933. do 1934. te od 1936. do 1938. godine, kao i u Narodno kazalište u Sarajevu, gdje je bio angažiran od 1934. do 1936. godine. Zagrebačkom HNK-u ponovno se pridružio 1938. i ondje ostao do 1953., nakon čega je postao član riječkog Narodnog kazališta Ivan pl. Zajc. U Rijeci je djelovao sve do umirovljenja 1963. godine, no kazališnoj se sceni nastavio vraćati i nakon završetka službenog radnog vijeka.
Tijekom karijere izgradio je raznovrstan glumački repertoar, podjednako uspješno interpretirajući romantične protagoniste i likove složene psihološke strukture. Za vrijeme angažmana u Sarajevu ostvario je zapažene uloge Petrova u Feldmanovu Profesoru Žiču (1934), Mareka u predstavi Parni kotao F. X. Svobode (1935), Hromoga u Begovićevu Božjem čovjeku (1935) te Kirčeva u djelu Golemanov S. Kostova (1935).
U osječkom HNK-u 1936. godine nastupio je u naslovnoj ulozi Hofmannsthalova Čovjeka. Godinu poslije tumačio je Horvata u praizvedbi Krležine drame U logoru, a publici se predstavio i kao Romeo u Shakespeareovoj tragediji Romeo i Julija te Truffaldino u Goldonijevoj komediji Sluga dvaju gospodara.
Razdoblje provedeno u zagrebačkom HNK-u obilježile su brojne uloge u praizvedbama djela hrvatskih autora. Među njima se izdvajaju Andro u Prosjaku Luki (1938), Derenčin u Pir mladog Derenčina (1939), Ivo u Povratku (1940), Joso u Ognjištu (1941), Husein-beg Gradaščević u djelu A. Muradbegovića (1942), Marijan u Sedmorici u podrumu (1949), Halil-aga u Teškim sjenama (1950) i Milivoj u Skretnici (1951). Uz suvremeni domaći dramski repertoar, uspješno je oblikovao i niz likova iz hrvatske književne i kazališne klasike. Među njima su Mare i Popiva u Držićevu Dundu Maroju (1938. i 1942), Pavao Gregorijanec u Zlatarovu zlatu (1941), Silberbrandt u Krležinim Gospodi Glembajevima (1946) te Orsat u Dubrovačkoj trilogiji (1950).
Jednako zapažen bio je i u djelima stranih dramatičara. Tumačio je Cléantea u Molièreovu Tartuffeu (1937), a Shakespeareovim se likovima vraćao kroz uloge Orsina u Na Tri kralja, Demetrija u Snu ljetne noći i Jaga u Othellu. U O’Neillovoj drami Anna Christie (1943) igrao je Burkea, u Dumasovoj Gospođi s kamelijama (1945) Armanda Duvala, dok je u Tolstojevoj Ani Karenjini (1948) utjelovio Vronskog. Njegove značajne interpretacije uključuju i Richarda Dudgeona u Shawovu Đavolovu učeniku (1949) te Hektora u Giraudouxovu djelu Trojanskog rata neće biti (1952).
Dolaskom u Rijeku nastavio je nizati zapažene kazališne uspjehe. Među njegovim važnijim ostvarenjima na pozornici Narodnog kazališta Ivan pl. Zajc nalaze se Hasanaga u Hasanaginici (1954), Prometej u djelu M. Matkovića (1959), Leone u Krležinim Gospodi Glembajevima (1959) i Kessel u Božićevu Pravedniku (1961). Od poznatih svjetskih dramskih likova ostvario je uloge Pose u Don Carlosu (1955), Cyrana de Bergeraca (1955) i Feđe u predstavi Živi leš (1957). Posebno mjesto u njegovu riječkom glumačkom opusu zauzimaju Shakespeareovi protagonisti. Tijekom godina utjelovio je Othella (1954), Macbetha (1958), Richarda III. (1959) i Kralja Leara (1967).
Njegovo djelovanje nije bilo ograničeno samo na kazalište jer je ostvario i nekoliko filmskih uloga. Nastupio je u filmu Lisinski (O. Miletić, 1944), zatim u Plavom 9 Kreše Golika (1950) te u filmu Druga strana medalje F. Hadžića (1965). Sudjelovao je i u nekoliko međunarodnih filmskih koprodukcija snimljenih prema romanima Karla Maya, među kojima su Kralj petroleja, Winnetou 3 i Labirint smrti (1965). Uz to, pojavljivao se i u njemačkim filmovima o Winetouu.
Za izniman doprinos umjetnosti Veljko Maričić 1970. godine nagrađen je Nagradom „Vladimir Nazor” za životno djelo. Njegovo ime nastavlja živjeti i u suvremenom kazališnom životu: od 1994. godine Međunarodni festival malih scena u Rijeci dodjeljuje nagrade koje nose njegovo ime, čime se čuva uspomena na umjetnika koji je ostavio traga u hrvatskom glumištu.
Istaknuta fotografija: HNK Ivana pl. Zajca
Programski sadržaj je sufinanciran od Grada Rijeke
#HNK Zajc #kazalište #NDD #Rijeka #Veljko Maričić
