CYBER – KALDRMA 1989 – 1997 – 2024
LET’S GO! 2025
Od granice do granice, svugdje izložbe, manifestacije i rasprave o granicama, međama, oko toga kao ideje, pojma ili geopolitičke i administrativno-političke stvarnosti.
Pred 27 godina, u rujnu 1997. u Novigradu i Poreču sudjelovao sam, na poziv, zajedno sa poznatim slovenskim umjetnikom Bojanom Štokljem (1956. – 2001.), kojeg sam predstavio kao element svojeg priloga projektu, na Međunarodnom skupu na temu: S KOJE STRANE GRANICE. Bojan Štokelj je tih godina stanovao, stvarao i radio u Novoj Gorici, slovenskom gradu koji „graniči“ s Gorizijom kao talijanskim gradom (inače odmah kod Nove Gorice, kako je poznato). Zajedno će ponijeti titulu „European Capital of Culture 2025“, što je odlučeno i obznanjeno 2020. godine, kao i njemački grad Chemnitz.
Bojan Štokelj, medijski i novomedijski umjetnik, kipar i angažirani multimedijalni performer i akcionist, značajan je za dublje razumijevanje razvoja novije i suvremene umjetničke prakse i art scene ne samo Ljubljane i Nove Gorice, odnosno „arta“ u Sloveniji, već i za razmatranje odnosa i komunikacije te scene i artista s ovdašnjom riječkom umjetničkom scenom i situacijom od 1984. do 2001. godine (kada je Štokelj preminuo). Odlučio sam stoga u ovoj kolumni pokušati dekonstruirati vlastito izlaganje (esej – raspravu, objavljenu 1998. u spomenutom Zborniku „S koje strane granice“), održano na skupu u Novigradu i Poreču 1997. godine.
Moja rasprava „Borderbreakers“ bavi se problemom shvaćanja „ulice” i „granica“ nakon 1989. godine. Otud joj moj naslov, koji dijelom aludira i na rock band Partibrejkers (Beograd, Srbija, „Ex-Yu“ rock scena). Radi se o problematici slobode, emancipacije od političke kontrole, cenzure, represije i opresije, ali i o pitanju „ulice“ kao tradicionalnog mjesta pobune, revolucionarnih aktivnosti, protesta, demonstracija i idejno-političke rasprave, borbe… Da ne kažemo – boja! Naime, iako bi bilo „normalno“ da su ljeta 1997. sva izlaganja na skupu snimljena i digitalizirana te objavljena i na Internetu (s čime smo računali), to nikada nije učinjeno, a niti autorski tekst izlaganja kao niti tiskani Zbornik nisu niti do dana današnjega dostupni online. Nema toga na netu, net – NJET! Stoga, krenut ću s izlaganjem, aktualnim danas još više – iznova.
KRŠITELJI / PREKORAČITELJI (-ICE ) GRANICA ILI O GRANICI U UMJETNOSTI
„Borderbreakers“
Skratimo li na jednu sliku jedan vrlo interesantan tekst suvremenog slovenskog estetičara i teoretičara novih medija Janeza Strehovca, „studeni 89“ na simbolnoj ravni dobijemo tako da „svibanj 68“ izvrnemo, „postavimo na glavu“.
Berlinski zid je napokon „srušen“, stavljen izvan snage i opticaja, onda kad je i vrapcima na krovu („svima“) postalo jasno da su takvi tupavi oblici utvrđivanja granice dominacije i djelovanja (“moći”) – zastarjeli, atavistički, beskorisni, štetni „po stvar“ (cilj). Da ne služe svrsi. Izgledalo je te godine preokreta da je stari led probijen, da je voda iz starih opkopa ishlapila. Istodobno su do respektabilne masovnosti popularizirani novi mediji i tehnologije, koji se od „techna“ i „raverske“ supkulture pretvaraju u „životni stil 90-ih”. Uspostavljena je neka nova društvenost, a i estetika cyber-prostora, virtualne realnosti, mreže, osobito Interneta.
Jeste, ali! Uskoro po institucionalizaciji Prodora kroz Zid i Mreže, opća fascinacija slamanjem, probijanjem i prelaženjem „granica“ u tom naivnom, nereflektirano-tehničkom značenju već se podvrgava kritičkom preispitivanju – kao plodno tlo za novu tehnologiju utakmice, vrbovanja, kolonizacije, podvrgavanja, kontrole… Kako u suvremenoj kritičko-umjetničkoj praksi „oponirati” ne jedino starim, već i novim načinima fašizacije kulture.
Što znači autonomnost umjetničkog čina, djela, mišljenja, postupanja? Pitanje nije samo teorijsko nego cilja i na ethos odnosno politiku umjetničkog, kritičkog i organizacijskog djelovanja. Stvarnost „predmeta“ o kojem se radi – GRANICA U UMJETNOSTI – nije apsolutna, konačna. Svaki odgovor je projekt odgovornosti. Povlači određeni rizik i posljedice. O tome valja raspravljati. (Digresija 2024.: Promislite o buci, brutalnoj propagandi takozvane, apsurdno okrštene „umjetne inteligencije” / A.I., U.I., kako god! / i o svekolikoj, totalitarnoj ignoranciji kritika i prosvjeda protiv tog nasilja nad intelektualnim vlasništvom i pravima – što se ubrzano provodi „tek” ludih 20-ih ovog sada, a ne (još tako i u toj mjeri) prošlog stoljeća i tisućljeća).
BIT UMJETNIČKOG PREDMETA KAO PREDMET RASPRAVE O GRANICI U UMJETNOSTI / BIJEG NA MREŽU
BIJEG NA MREŽU – kao put i način otpora i izmicanja sputavajućem stisku nekog autoritarnog i totalitarnog režima i dominantnog, a regresivno-represivnog i ograničavajućeg kulturno-ideološkog „mainstreama“, naročito je privlačan, nadobudan i često produktivan u uvjetima vladavine rigidnih etnofundamentalističkih ili pak etnokomunističkih političkih elita – bile one osuvremenjene i „japificirane“ ili još-ne-japificirane, to jest izolirane, arhaične i naizgled apsolutno osigurane od procesa svjetske globalizacije. Umjetnici/ce koje poput Bojana Štokelja osobito zanimaju EMANCIPATORSKE mogućnosti „mreže“ kao osebujnog medija umjetničkog odnosno ne-umjetničkog ili „transartističkog” djelovanja, mogu se ili čak moraju se suočiti s nekim eminentnim estetičkim problemima i pitanjima čije radikalno razrješenje nije uopće moguće bez jednako radikalnih odgovora na načelno etička pitanja o vlastitom postavljanju prema biti umjetnosti, umjetničkog djelovanja i njihove uloge u konkretnoj društvenoj interakciji u kojoj sudjeluju ili se distanciraju, težeći nečem drugom i suštinski različitom. Ti problemi i pitanja koji zadiru u pitanje – projekt WAS IST KUNST i vraćaju pitanje o granici u umjetnosti na granična područja trans-estetičkih i etičkih istraživanja jesu ono što me zanima i ka čemu intendiram (i u izlaganju 1997. i u tekstovima 1997. – 2024.).
Put radikalnog promišljanja s pozicije bliske Štokljevoj odnosno Strehovčevoj konsekventno vodi do teze da tvrda, inertna, konzervativna i kao u sebi zaključena struktura djela u smislu tradicionalne umjetnine, oslonjene na materijalne nositelje, uopće nije primjerena zadatku suvremenog transcendiranja iznutra zadanih ili izvana nametnutih granica u umjetnosti. A ponajmanje je pogodna za relevantan „bijeg na mrežu“ i umjetnički konceptualno osmišljeno „daskanje“, surfanje ili pak skejtanje na njoj.
MREŽA – ULICA
Da bi danas (’97 – ‘024) IZIŠLA NA ULICU iz antikvarnog i dominantnog muzejsko – galerijskog „dvora“-ni-na-nebu-ni-na-zemlji, neophodna je temeljita izmjena shvaćanja umjetničkog čina i transformacija „umjetnine“ u neku specifičnu vrstu ne-djela: u mediju „artističke stranice na mreži“, na primjer, u „net-artu“, u cyber-prostoru krcatom tekstom, a ne umjetninama u smislu klasičnih plastičkih djela (kao „stvarne“, „materijalne“ kaldrme na stvarnoj, krvavoj ulici! – na što ćemo se „vratiti“ ludih 20-ih 3. milenija).
Referirajući na tako koncipirana i realizirana artistička „ne-djela“ Bojana Štoklja: ODAVDE TE MOŽE U OKO, PROGRAMER U BEOGRADU (koja smo u materijalnom obliku CD-ROM-ova itd. – što je bilo nepodobno – donijeli da pokažemo, izvedemo u Novigradu, Poreču, ali – uzalud, pošto majstori/-e iz organizacije skupa uopće nisu imali nikakve neophodne elektronske tehnologije za prezentaciju tih i sličnih Štokljevih novotarija iz ’90-ih)… Strehovec je veoma uvjerljivo argumentirao tezu da su NE-DJELA u takvom obliku primjerenija biti akcija neposredne demokracije – koje je Bojan Štokelj izveo i snimio još za rata – u Sarajevu i u Mostaru („ODAVDE TE…”) u Bosni i Hercegovini te za demonstracija i uličnih dešavanja u Beogradu (PROGRAMER…) – primjerenija, dakle, od onih / umjetnina / na koje se lijepi vladavina galerijskog i muzejskog kapitalizma. No, valja imati na umu da je fundament za produkciju i tih digitalnih ne-djela itekako utemeljen u fizičkom kretanju Autora (B.O.Š., Štokelj ) upravo po krvavom tlu i tvrdoj staroj kaldrmi ratne i poratne ulice u akcijama, performansima i kontaktima in situ, uživo – što se ne smije niti treba izbjegavati u diskusiji o „Internetu kao Ulici“.
Naime, budućnost je na krajnje okrutan način pokazala da se Svijet, a time i „Balkan“ moraju „vratiti na ulicu“, usprkos svekolikoj „bežaniji na mrežu“. Htjeli – ne htjeli. To je moj zaključak. KINIČKI – u Sloterdijkovu značenju tog „tehničkog termina“. NE – „CINIČAN“, molim lijepo.
ZNA SE / NE ZNA SE
„Zna se“ da se na puno veće i teže prepreke nailazi pri kritičkom (a ne dekorativno-apologetskom) umjetničkom djelovanju unutar administrativno – političkih i ideologijskih GRANICA vlastite nacionalno i „etno“-većinske zemlje nego pri općem i unisono – uniformnom nazovi – umjetničkom obračunavanju sa standardiziranim ideološkim stereotipom vanjskog „etničkog“ ili nacionalno – državnog ili lokalno – regionalnog Neprijatelja. Daleko je najmanje istinskog i estetski imalo zanimljivog „angažmana“ na kritici umjetničko-ideologijske AUTOCENZURE, potiskivanja i projekcije na ZADANE administrativne „dušmane“. Autocenzura je ideološki najpodobniji KARTOGRAF vlastite GRANICE u Kulturi/Umjetnosti, životnoj ideologiji.
Prelazeći od pitanja o ETHOSU I POLITICI umjetničkog djelovanja na pitanja odabrane strategije i taktike, Strehovec pojačava (1997.) svoju „subverzivnu“ tezu: „Artističke intencije prema politici mogle bi danas postati umjesne, aktualne i prije svega utjecajne samo tako da napuste muzeje i iziđu na ulicu; a skoro da je suvišno potsjetiti da je ulica danas u prvom redu novomedijska i stoga mrežna. Radi se o tome da se s političkim sretneš na putevima njegove produkcije, reprodukcije i distribucije, da ga dodirneš, premda se istodobno i otuđiš od njega, makneš se na polje alternativnih oblika Arta što je u naponskoj razlici kako prema politici tako i prema institucijama same elitne umjetnosti.“ Premda je takva pozicija – kako ističe Strehovec – „po mnogo čemu romantična i povezana s tradicijom svibnja 1968., učinkovita je na mreži; omogućuje da se izrekne NE politici koja je integrirana s fosilnim i fundamentalističkim oblicima etna.“
KRV / ZNOJ / SUZE / MREŽA / KOLNIK / PLOČNIK / KALDRMA (1997. – 2024.)
Ove prilično CYBERPUNKERSKI i TECHNO zanesene i idealističke („romantične“) projekcije iz ’90-ih, koje naizgled potpuno oslobađaju artističke surfere na mreži od svih tjelesnih, „etno“-socijalno-karmičkih i općenito geofizičkih egzistencijalnih korijena, granica i determinanti stvarne artističko-primatsko-hominidne „ljudske“ nazočnosti na nekom konkretnom mjestu neposrednog događanja, koje je neizbježno nečim ograničeno i poremećeno (recimo – financijski, tehnički), poput stalno ugrožene endemske biocenoze rijetkih a krhkih organizama, mislim da trebamo malo spustiti na zemlju, prizemljiti i tvrđe situirati u puno dublji, tamniji i širi kontekst suvremenih umjetničkih i ne-umjetničkih praksi koje nisu niti inicirane od strane novih tehnologija i medija niti se adekvatno mogu prakticirati ili čak posredovati putem „Mreže“.
Da SIMULACIJA, „A.I.“ i novomedijska „virtualna realnost“ nipošto nisu identični s punoćom zbiljskog iskustva društvenih situacija, odnosa i interakcija, usprkos svemu, to je izvjesno, kako sam već istaknuo, i pri kritičkoj analizi i opisu potpune strukture implicitnih pretpostavki Štokljeva djelovanja. Naime, već prilično uobičajene prakse prvo avangardističkih, a potom i retroavangardističkih (Irwin, NSK) i postavangardističkih „kršitelja“ granica u umjetnosti neminovno pretpostavljaju i niz vrlo materijalnih momenata direktne akcije – od probijanja realnih barijera, rušenja zidova, natezanja s policijom, graničarima, vojskama, birokratima svake vrste i profila, „tehno-medicinskim despotizmom“ (G. Agamben), s izvanrednim stanjem/-ima i ratnim strojem/strojevima, vojnim i paravojnim… Tu su i konkretne MIGRACIJE, s veoma brutalno-fizičkim (ne-)prelaženjem preko ne baš virtualnih međudržavnih granica radi osobnog psihofizičkog uključivanja i iskustva interakcije na licu mjesta – na tvrdom, prljavom, krvavom kolniku, pločniku i na „kaldrmi“ (Boris Burić, 2020.-2024.) stvarnih cesta, ulica i trgova. To i protagoniste Arta nagoni na izvođenje uličnih akcija, na izlaganje fizičkim pogibeljima i kijametima; na performativne prakse S VISOKIM STUPNJEM FIZIČKOG RIZIKA, na opasnim, kritičnim mjestima prakticiranja „direktne demokracije“ – opasnim po zdravlje i život. Sve do samožrtvovanja i suicida kao „konačnog performansa“.
Artistički rad na „netu“ i s netom, sa ili bez „A.I.“ pripomoći, jedna je strana novo-artističke medalje (kovanice). Druga je brutalno tjelesnija, bolnija, ranjivija, znojnija i krvavija od „Eurokaza“ iz „mračnih ’90-ih“. Ta zna se/ne zna se ŠTO se sve događalo i činilo godinu – dvije NAKON posljednjeg izdanja YU- DOKUMENATA godine 1989. u Sarajevu, BH, a još ranije u Sloveniji i Hrvatskoj. Nadajmo se da će skore „europske prijestolnice kulture“, Nova Gorica + Gorizia, Chemnitz, 2025. imati sretniji „nastavak“ (2026.), zajedno s Europom i „ostatkom” svijeta.
Godine 2026. bit će više zanimljivih godišnjica. Primjerice, Černobila (1986.- 2026.), Bojana Štoklja (1956. – 2001. – 2026.), „Twins“-a (11.09.2001. – 2026.), „Odiseje u svemiru 2001“, naravno, ali u „V.R.“ realnosti.
Živi bili, pa… dočekali i to.
Istaknuta fotografija: Matej Vidmar
#Branko Cerovac #EPK 2025 #Gorizia #granice #Nova Gorica
