Plan mi je bio napraviti intervju tj. duži informativni razgovor (kako to volim reći) s Nebojšom Slijepčevićem u Puli za trajanja festivala. U tom sam smjeru i poduzeo par nužnih koraka, ali Ministarstvo nebeskih poslova je imao drugi tj. bolji plan za nas dvojicu: Nebojša je dobio virozu pa se nije pojavio, kao predsjednik žirija, ni na dodjeli Zlatnih arena, a ja jesam (što je bilo važno samo meni i ArtKvartu). Po povratku u Split, dobio sam od njega mail, u kojem je stajalo da će mu biti drago naći se sa mnom nekom drugom prilikom, na nekom drugom mjestu. A našli smo se jučer na nadmorskoj visini od tisuću i nešto metara, na Petehovcu, drugog dana Cinehill Film Festivala. Razgovarali smo sjedeći na kockastim balama sijena: meni je to bilo prvi put, a njemu drugi jer je, prije razgovora sa mnom, dao intervju nekoj tv-ekipi na istom mjestu.
Ambijent u kojemu nešto radim ima na mene veliki utjecaj, ponekad i prevelik, a često negativan: žamor, buka, razni šumovi i distrakcije. Ovaj put je utjecala Priroda: zrak, drveće, trava, obližnja šuma, brda u daljini. Naravno, kad smo se našli na brdu filmova, na jedinom festivalu (koliko znam) koji se odvija na ledini i travnjacima, na sigurnoj – vertikalnoj i horizontalnoj – udaljenosti od gradskog betona, cigle i asfalta. Meni, kao splitskom pacijentu (stisnutom među kamenjem Dioklecijanove palače), naročito je trebala ova zelena širina, ovaj miris i mir šume, ovaj čisti zrak (kao kiss/ik koji me cjeliva i iscjeljuje). Riječju, sva ova priroda Gorskog kotara koja gradskog pridošlicu, na svakom koraku, nečujno uči skromnosti, poštovanju i zahvalnosti. Da, gradovi uz obalu su nam bolesni od grozničavog i obijesnog turizma koji devastira ne samo prirodne već i čovjekove unutarnje pejzaže.
KADA POČINJE FILM?
Nebojšu sam, kao redatelja i čovjeka, upoznao preko njegova uspješna dokumentarca „Gangster te voli“. Najprije mi se svidio naslov filma, a od naslova – kako me je dr. Ante Peterlić naučio – počinje film! Jer najprije čujemo ili pročitamo naslov nekog filma i od tog trenutka u mozgu nam se počnu stvarati neke asocijacije, očekivanja i presti neke neuronske mrežice tj. započinje nam unutarnja projekcija, kao podsvjesni uvod u svjesno gledanje stvarne, fizičke projekcije u kinu: kao film/ić prije samog filma. Da te gangster voli, to je nešto što si prvi put čuo/pročitao, to pokreće neurone na nova povezivanja, to te potiče da pogledaš taj film kad se nađe na repertoaru: naslov je i udica i mamac u jednom!
Ima, nažalost, i malo more loših filmskih naslova u našoj kinematografiji. Uzmimo na primjer Ogrestin film „Tu“ i zamislimo da neki mladić zove curu na telefon da ide s njim pogledati taj film. Ona prvo ne razumije što joj on govori: „ Di tu“? On joj odgovara: „Ma to je film Tu ! Ona, već lagano iziritirana: „Ma šta mi tu tučeš, koji ti je k…?“ On nastavlja približiti joj smisao svog poziva: „Ništa ti ne tučem! Jesi gluva, film se zove „Tu“! Ona čuje „glupa“, ponovo joj u uhu ječi to tukanje i poklapa slušalicu, ako je normalna. Ako je pak upućena filmofilka koja prati i domaću kinematografiju, ova poučna pričica ide drugim tokom, ali takva je jedna na 10.000 cura. U tom smislu, i broj gledatelja filma s tim – ili sličnim – naslovom je upravo proporcionalno manji. Da, dobro me je naučio jedan splitski švercer kino ulaznica: cure biraju filmove, a momci plaćaju karte.
„Čovjek koji nije mogao šutjeti“ je dobar naslov, podsjeća na „Čovjeka koji je ubio Liberty Walancea“. Da nije htio šutjeti, naslov bi bio lošiji jer bi upućivao na neku svojevoljnost, možda i brbljavost. Ovako implicira neku ozbiljnu posljedicu, kobnu neizbježnost, na nekakav fatalni kraj. A to privlači gledatelja, na nesvjesnoj ravni. Njemu ostaje još samo da, gledanjem filma, provjeri opravdava li film svoj naslov i ispunjava li očekivanja koja je njime izazvao. Kada se to poklopi, dogodi se priznanje, bilo samo publike bilo žirija ili, u konkretnom slučaju, i jednog i drugog pa se film pozlati Zlatnom palmom – i pokrene se velika priča o njemu u društvu. Neki ga hvale, drugi ga osuđuju (a da ga nisu ni pogledali) i to je u redu: that’s the way it is.
A sada, kad smo naučili kada počinje film, započnimo razgovor s Nebojšom Sljepčevićem.
CIGARETE I FILM
Započeo je mojim malim odricanjem: odustao sam od odlaska po pepeljaru: „A zašto bih ja uopće morao pušiti“?! Bilo je to ad hoc, a pod pozitivnim utjecajem Prirode i dobrog Nebojšinog društva.
Pa da! Ja sam od toga odustao jer mi je baš škodilo. Škodi svima, ali meni je baš bilo loše od cigareta; mučio bi me gastritis pa nisam mogao spavati. Teško mi je bilo prestati, a ima 15 godina da jesam, i onda – da sebe dodatno motiviram – zbrajao sam koliko sam uštedio novaca. I nakon nekoliko godina sam vidio da je dovoljno za kupiti foto-aparat. I onda sam ga kupio i s njim snimio film „Gangster te voli“!
Sjajna i poučna priča: odustao od cigareta i došao do filma! Odličan uvod, nije mogao bolji…
„S druge strane, cigarete su divna stvar. Lijepa jedna droga, to ne može nitko osporiti. Zato smo se i svi navukli na njih. To je lijepa droga…
Da, ima i onaj film o tomu, „Kava i cigarete“…
Da, od Jima Jarmusha. I on je bio dobio Zlatnu palmu za kratki film prije tih dosta godina. A i njegova priča o tome je sjajna. On je tada bio jedan od tih mladih umjetničkih probisvjeta koji su se okupljali tamo, u ulici Bowery street u New Yorku, i bio je tu jedan đanki koji je provalio u dućan, ukrao desetak kamera i svima ih prodao za sitne pare. I svi su se od tada počeli baviti filmom! Od njih desetero, on i još jedna osoba (zaboravio sam joj ime) postali su velika filmska imena. Zahvaljujući tom sitnom kriminalu, ha-ha-ha.
Još jedna sjajna pričica! Morat ću je, kad ostanem, sam sa sobom dublje integrirati, da mi – uz ovu tvoju o odricanju od cigareta koje te je dovelo do „Gangstera“ – posluži kao trigger/tiger i trajno me filmski pokrene.
Da. Moj je otac prestao pušiti u 70-oj godini. Sad će mu 85, a počeo je zapravo pušiti kao mladi novinar, s 20 i nešto, kako to već ide.
I kako je to krenulo i u mom slučaju.
On je pušio svaki dan kutiju do dvije. I onda je preko noći prestao. Mi nismo vjerovali da je to moguće, da će u tome uspjeti. I eto, sad već deset godina ne puši.
A ja već deset godina nisam snimio dugi dokumentarac, od „Zoo Tito“ 2013.! Samo jedan kratki lani, „Split days & nights“, čiji naslov upućuje na razloge moje, toliko duge filmske apstinencije. Ne usuđujem se još prevesti duhanske dimove u brojke i zbrojiti ih; bojim se da bi mi zbroj rekao da sam za to vrijeme popušio čitav jedan dugi film. Mama mia, kako bi to rekao drugi film!
I tu više nisam mogao izdržati pa sam zapalio jedan dugi plavi „Camel“. Bez pepeljare. Ugasio sam cigaretu na tlu, a čik stavio u džep jakne. Te nastavio razgovor i do njegova kraja nisam izvadio kutiju iz džepa; toliko sam bio jak. I dovoljno svjestan da savjesno shvatim: što se više odričeš, više dobivaš! Pa bolji, bolje bivaš. I više imaš.
REALNOST I FIKCIJA
„Ljepota je u digresiji“ – napisao je Kundera. Nadopisujem, parafrazirajući Tina, da onda nekima prijeti opasnost da umru od digresije. To su digresivci, nisu agresivci, a ni depresivci. Predočio sam Nebojši jednu malo dužu digresiju. Sažeta, glasi ovako:
Bilo je to 2017. u Torontu, na Prvoj (najvjerojatnije i posljednjoj) reviji hrvatskog filma tamo, koju sam organizirao, izabrao filmove i proveo. Nakon projekcije Nebojšinog „Gangstera“, pred publikom od naših emigranata raznih razloga i profila, pristupio mi je uglađeni gospodin u srednjim godinama, zdravog i dobrostojećeg tena, s leptir-mašnom (kao znakovitim detaljem), pozvao me za šank i postavio mi jedno pitanje (koje isprva nisam skužio, ispijajući prvi gutljaj pića kojim me je počastio): „Tko su ti glumci iz filma? Nikada ih prije nisam vidio“. Samo sam, prije drugog gutljaja, rekao: „To je dokumentarni film“. A on je nastavio, kao da me nije čuo: „ Stvarno su uvjerljivi“. Onda sam tek ukapirao: „Čujte, nema tu nikakvih glumaca. To su stvarni likovi, ovo je dokumentarac“. On je malo zinuo, podigao obrve gledajući mi u lice, par sekundi bez teksta, a onda je rekao: „Vi hoćete kazati da bih ja njih stvarno mogao vidjeti kada bih otišao tamo, u Hrvatsku, na odmor, ovog ljeta?” Osmjehnuo sam se: „Da, naravno“. Čovjek je doživio kulturološki šok pa je ovako reagirao: „Dajte mi par minuta da budem sam pa ćemo kasnije nastaviti razgovor“. Okrenuo se polako prema šanku i naručio još jedno piće.
Ha-ha-ha-ha! Da, znam; cultural shock.
U jednom splitskom kafiću je Gangster bio sjeo stol do moga, kao da su nas ta situacija i moj tekst o filmu energetski povezali, i ne znajući tko sam, okrene se prema meni i ironično iskomentira nekog svog splitskog klijenta koji je kasnio na sastanak s njim. Onda sam mu se ja predstavio, bilo mu je drago, ali tada je klijent pristigao pa se morao pozabaviti njime. Stekao sam dojam da je njemu zaista stalo da poveže te samce sa ženama, da ih usreći.
Meni je to, kao rođenom Zagrepčaninu, koji nikad nije bio u Imotskom prije filma, bilo malo delikatno, pa i u etičkom pogledu. Ja sam htio raditi film o dogovorenim brakovima jer sam upoznao neke ljude koji su iz Zagreba koji su vrlo otvoreno pričali o tome i bili prilično sretni u takvim svojim brakovima, iako su praktički upoznali svoju ženu tek na dan svoga vjenčanja. I ta me je priča fascinirala pa sam krenuo u istraživanje teme jer je to bio fenomen za kojeg nisam uopće bio svjestan da postoji. I onda je moja producentica iskopala Gangstera iz novina koje su o njemu znale pisati u sezoni kiselih krastavaca, kada se nema o čemu pisati, a o njemu se pisalo uglavnom pomalo podrugljivo. I onda smo sjeli u auto pa u Imotski, da ga upoznam. I to je bila ljubav na prvi pogled! On je zabavan i duhovit, ali nije smiješan. On je vrlo pametan, lucidan i iskreno voli ljude i pokazao se kao sjajan filmski karakter. Onda smo odmah nakon prvog razgovora odlučili da nam protagonist/ica mora biti žena. Da ćemo, u tom mačoidnom muškom svijetu, iz kojega žene odlaze – kao snalažljivije i sklonije životnim promjenama – a muškarci konzervativni i tvrdi pa im je teško pomaknuti se – često ostaju sami i doživljavaju tragičnu sudbinu, da ćemo dati njoj glavnu ulogu.
Film je tako ispao i sociološko-psihološko-antropološka studija karaktera iz Dalmatinske zagore?!
Da, to je bio istovremeno i lijepi poligon za istraživanje zašto smo svi skupa takvi. Pa smo se bacili na posao i učio sam na putu. Jer, na kraju krajeva, sve to ima veze i sa mnom. Jer i to čini naše društvo takvim kakvo je i svi mi skupa kreiramo svoju sadašnjost. Koliko Zagreb kreira sadašnjost Ciste provo toliko Cista provo kreira i sadašnjost Zagreba. Pa je normalno da ja iz Zagreba radim film koji se zbiva u Runovićima, Zmijavcima ili Lećevici. To su različite sredine ali one sve skupa kreiraju hrvatsko društvo.
Da. Čini mi se da Gangster tamo obavlja svoju životnu misiju, da je to njegov poziv, da ponudi opciju u tom zatvorenom svijetu, kako se njegov zatucani matrix ne bi definitivno petrificirao. I da to radi čista srca, bez imalo kalkulacije.
Prvo: on je romantik, pravi romantik! Drugo: nije materijalist. On je čovjek koji to ne radi zbog novaca; njemu je nagrada da popije kavu s nekim. Dobro ga poznajem, on živi od kontakata s ljudima, on je nevjerojatni ekstrovert koji stvarno voli ljude. Razne ljude jer nije čovjek predrasuda. Otvoren je za sve različitosti: političke, vjerske, rasne, sve. On je, jednostavno, jedno divno ljudsko biće.
I kao takav, vrlo rijetka pojava danas. Kao neka rubna figura, kao iznimka koja potvrđuje pravilo.
I kojemu se izruguju. Jer danas to nije moderno, moderno je biti cinik, nažalost.
SNIMANJE I MONTAŽA
Slušajući Nebojšina zapažanja o Gangsteru, uočio sam paralelizam po naglašenom humanizmu između tog čovjeka i čovjeka koji nije mogao šutjeti. Pa je ljubav prema čovjeku (mladiću iz kupea) platio svojom glavom. Kao i Nebojšin talenat da prepozna i filmski uvjerljivo prikaže takve, duboko humane, likove koji – i ne htijući – stvaraju potresne ljudske priče. Kao obični, mali Ljudi u neobičnim, poluljudskim ili neljudskim situacijama. Kao Gangster u prvim (jer sam muškarac ili sama žena je pola čovjeka), kao umirovljeni kapetan Tomo u drugim (u kojima je čovjek negiran, pa onda i likvidiran, u ime neke ideologije ili religije). No, to sam zadržao u sebi, a postavio sam ovo pitanje:
Od svih faza filmskog stvaranja, u kojoj najviše uživaš, u kojoj si naviše doma?
Da, svaki film je drugačiji, pogotovo dokumentarni od igranog i obratno, ali moram reći da mi je snimanje ipak najdraže. Fizički je najteže, vrlo često iscrpljujuće. Ali onaj adrenalin kada vidiš da si snimio dobar kadar, bilo u dokumentarcu bilo u igranom, a sam često snimam pa to vidim kroz kameru. Ili kada, u igranom filmu, na monitoru vidim dobru glumačku izvedbu, tada zaboravim da sam redatelj na setu; ja sam tada dijete u kinu koje gleda film. To je taj neki osjećaj zbog kojeg zapravo radiš film. Pripreme su naporne jer si često sam u tome, prepun sumnji jer su te slike tada samo u tvojoj glavi ni nisi siguran u njih, a vrlo često i nisu dobre. Montaža je – ako je film napravljen kako treba (a ja se trudim tako raditi) – mjesto gdje se vrlo malo odluka treba donijeti. Većina odluka trebala bi biti donesena ranije, a ja nastojim da montaža bude što tehničkiji dio procesa jer je film gotov zapravo na snimanju. Mislim da je to najbolje za film, da bude isplaniran i napravljen na snimanju, na setu. Inače je to drama u montaži, a ja to ne volim, te situacije.
U kakvom duhovnom stanju moraš biti da bi uspješno prenio glumcima i ostalima iz ekipe svoju viziju?
Mislim da svaki film ima ključ. I da ja moram prvo otkriti taj ključ negdje u fazi pripreme. To je neka dominantna emocija – ne poruke! – ono nešto oko čega se taj film vrti i razlog zašto se radi, kao i način prikazivanja koji će gledatelja držati. To su obično neke riječi koje ja stavim na papir. Iduća faza je razgovor sa suradnicima u kojem tražimo kako sve to pročistiti, koliko je ono minimalno da bismo uradili to što želimo. Ako se to odradi kako treba, onda na samom snimanju nema razgovora previše. Tada se to događa, ti to bilježiš kamerom i onda sve izgleda kao da si na setu dokumentarnog filma.
Sviđa mi se ova tvoja staloženost i mirnoća kojom, bez ikakvih ekscentričnosti i mistifikacija, pristupaš svome poslu: normalno i jednostavno. Kao takav mi predstavljaš novum, možda zato što sam sliku o filmskim redateljima uobličio iz iskustva i kontakata s mahom splitskim autorima, a uz Splićane nekako prirodno idu pojačani naglasci i jaki začini.
Meni je u radu na montaži pomogao Andrija Zafranović i on me je naučio o montaži više nego svi tečajevi, škole i profesori koje sam imao. Sa svim tim svojim ekscentritetom i ludom energijom, on je bio čovjek koji je osjećao film na način koji se ne da naučiti jer ili ga imaš ili nemaš. Tih par tjedana koje sam proveo s njim, bili su mi stvarno životna škola. Ja sam drugačiji temperament, meni paše nedostatak ekscesa, smirenost jer tako najbolje funkcioniram. Nekada je to bila mana, a sada je možda došlo vrijeme da su takvi ljudi, recimo malo utišani, i u svjetskom filmu in.
Možeš mi navesti za tebe najznačajniji primjer-dva iz tvoje suradnje s pokojnim Andrijom, tim čovjekom sokolom (kako sam ga u sebi nazivao), nalik – naročito iz profila (s onim njegovim oštrim nosom i dugom ravnom kosom) – indijanskom poglavici (plemena Montažeri )?
On nije potpisan kao montažer u „Gangsteru“, ali u jednom je dijelu montaže bio presudan. Prvo me je naučio gledati snimljeni materijal i vidjeti veze između kadrova koje nisu na prvi pogled uočljive. On je bio majstor asocijativne montaže! On je vidio vezu između kadrova snimljenih u potpuno različitim ambijentima i vremenskim isječcima i tako je stvarao novo značenje. To nisu bile proizvoljne veze nego točne pa bi tako spojeni kadrovi bili točniji od same stvarnosti koja se dogodila. Naučio me, dakle, nečemu što je stvarno filmski fenomen: da napraviš filmsku konstrukciju koja je, gledano čisto faktografski, potpuni falsifikat. Pa se događa da kada se tako spoje kadrovi, a koji međusobno nemaju nikakve stvarne veze, ljudi koji su u njima sudjelovali vjeruju da se to upravo tako dogodilo. To znači da filmom stvaraš istinu istinitiju od samog života koji se zaista dogodio. A to je za mene najveći stupanj filmske umjetnosti. I to je bio Andrijin fantastični talent, da vidi srž, bit zbivanja i bit ljudi koji su u njima sudjelovali. Pa nakon iskustva s njim, više nikada nisam gledao snimljeni materijal na isti način. Divan čovjek. Bavio se nečim što je tek unazad pet godina priznato kao filmsko autorstvo…
Tek tada?
Da. To je očigledna, povijesna nepravda. Tek je 2021. zakonom ispravljena. Tek tada je autor dijaloga, ma što to bilo, zamijenjen montažerom, iako je montaža jedina isključivo filmska stvar. Glumce, tekst, fotografiju, muziku i tako dalje imaš i u drugim umjetnostima, ali montažu imaš samo u filmu i samo je montažer autentično filmska profesija. To je ta unikatna moć filma, da montažom sažima vrijeme. To je toliko veliko da je valjda radi toga bilo previđeno.
ŠUTNJA JE ZLATO ALI NIJE PALMA
Tvoj zadnji film kratko traje u projekciji, 15-ak minuta, ali dugo nakon projekcije, svojom pričom, zračenjem njenog značenja i onim nečim između kadrova što nam prenosi. Kako si doživio njegovo pozlaćivanje u Cannesu? Nisi ga očekivao?!
Prvo, ne znam koliko arogantan moraš biti da to očekuješ. Ovo je bio 77. kanski festival, što znači da na čitavome svijetu ima manje 200-tinjak ljudi koji su dobili Zlatnu palmu za dugi i kratki film. O čemu onda pričamo?! Ja sam vrištao kad sam saznao da smo ušli u konkurenciju. I onda vidiš tih 11 filmova u konkurenciji, da njih 5-6 može komotno dobiti nagradu, ne vidiš sebe među njima.
I onda dođe taj trenutak – ti si je dobio!
Meni je drama bila sve do proglašenja. Zadnja dva dana smo mogli osjetiti da smo tu negdje blizu, neki ljudi koji su bitni htjeli su se fotografirati sa mnom, počeli su se pojavljivati intervjui u većem broju, usput sam dobivao pitanja jesam li spremio govor za svečanu ceremoniju i tome slično. Pa sve do ulaska u samu dvoranu, gdje sam shvatio da je moje mjesto odmah do pozornice, na koju se penješ da preuzmeš nagradu. Ali u tom trenu kada sam čuo svoje ime, nestala je sva napetost i popeo sam se na pozornicu kao da dolazim mami na ručak, potpuno opušten. Jer ja sam čovjek koji ne podnosi dobro neizvjesnost, ali, ono, kad je izvjesnost, kada znam što je, onda sam miran.
„Čovjek koji je teško podnosio neizvjesnost“. Nije loše kao naslov nekog idućeg kratkiša?
Da, slažem se, naslov ima važnu funkciju, a loš ili nepotpun te može navesti na kriva očekivanja. Ali sljedeći film neće biti kratkiš, pripremam jedan dugiš, po jednom suvremenom hrvatskom romanu…
„I, naravno, nećeš reći kojem!?
Neću. Još ni scenarij nije gotov, ima tu još dosta posla.
Čovjek si, znači, koji može šutjeti. Dobro, a što se promijenilo u tebi i oko tebe nakon dobivanja Zlatne palme?
U meni ništa. Moj posao je ostao isti, kao i meta: dobro pripremiti neki ozbiljan, društveno relevantan, projekt i realizirati ga. A oko mene? Proširio se teren kao polje mogućnosti. Ništa mi to nije lakše niti teže. Osim možda naći partnere koji će u tu avanturu ući. Ono što sam dobio kao privagu uz tu nagradu, to su medijske obveze ali, bože moj, to tako ide. Javni posao radimo pa moramo biti na raspolaganju javnosti. Ali ono što je meni važno je da film ne bude nekakav eskapizam, zabava za njegovo gledanje u gaćama oko ponoći, nego da je nešto što je tema za razgovore, možda i društveno polarizirajuće. Pa to je i cilj filma, da se nekomu sviđa, da se neko ljuti na njega, da netko traži da se takvi filmovi ne snimaju, a drugi da traže da se takvih filmova snima više. Meni je sve to u redu. Sve to je OK, dok je u civiliziranim granicama. A još uvijek jest.
I ovaj razgovor je trebao ostati u kultiviranim granicama, unatoč mojoj (splitskoj) sklonosti da se nastavi sve do njihova prekoračenja i, posljedično, naslova dužeg autobiografskog filma pod naslovom „Čovjek koji nije znao zašutjeti“, pa sam mu izmontirao završetak u blagom pretapanju: zamolio sam Nebojšu da mi kratko pozira za par fotografija te potom isključio snimač zvuka u mobitelu, rukovao se s njim i otišao se malo prošetati do vidikovca Petehovac te umiriti svoje neurone gledajući sve to zelenilo ispod sebe, u dugom statičnom kadru/sekvenci. Vjerovali ili ne, u tomu sam i uspio. The End.
Istaknuta i druga fotgrafija: Aleš Suk
