Vrijednosni sustavi suvremenog svijeta oslanjaju se na moćima manipulacija. Sve je postavljeno kao manipulacija blagostanja i predivnih spojeva životnih postulata, što se posebno naslućuje u pozicioniranju medijskih sadržaja i manipulacijom ljudskih resursa. Unutar spektra institucije, sve je institucionalno uokvireno u kontekstu svjetovnog života; novac, odgoj, obrazovanje, vojska, religija, politika, sve ovisnosti koje nas čine ljudskim bićima, naprosto su stigmatične veze i poveznice, svojevrsni lanci koji nas drže zavezanim za strukturu društvenog tkiva. Može li se uopće govoriti o slobodi, misliti se naravno može, čak i pisati lijepe pjesme i manifeste, ali, tko je uopće slobodan, ovisni smo o vrijednosnoj supstanci kulturoloških proteza i kalupa u koje je duboko ukorijenjena naša egzistencija, sav egzistencijalni komfor i povlastice koje nam daje kultura, čine nas vezanima i okrnjenima u smislu potencije čiste slobode. Vrijednosni sustavi suvremenog svijeta grade se na temeljima umreženog tkiva simulacije. Simulacija, ili vizija, blagostanja, napretka i sigurnosti predstavlja se kao konačna istina, a zapravo se često radi o prividu. Posebno se to vidi u moći medija, koji oblikuju percepciju i manipuliraju resursima, dok čovjek ostaje uvjeren da slobodno bira. Institucije života – novac, obrazovanje, vojska, religija, politika – oblikuju tkivo društva. One su nužne za funkcioniranje, ali istodobno postaju lanci koji nas vežu. U njima se skriva paradoks: dok pružaju strukturu i sigurnost, oduzimaju prostor za čistu slobodu.
Sve ovisnosti, čak i one koje nas određuju kao ljude, pretvaraju se u stigme koje nas učvršćuju unutar kalupa.
Može li se, u takvom kontekstu, uopće govoriti o slobodi? Misliti se može, pisati također, ali egzistencija ostaje duboko ukorijenjena u kulturološke proteze koje nas oblikuju. Naše povlastice, naš komfor, postaju istodobno i naši okovi. Sloboda tada izgleda kao fiktivna kategorija – odraz snova i nadanja, više poetska slika nego iskustvena stvarnost. Ipak, čovjek u svojoj imaginaciji uvijek traži put izvan tih granica. Egzistencija je spoj prirode i stvaralačke moći uma, sinergija koja pokazuje da iznad kulturoloških sustava postoji prostor mogućeg. Sloboda možda nikada nije apsolutna, ali upravo u čežnji za njom rađa se stvaralački nagon, rađa se umjetnost i poezija. Vrijednosni sustavi našega svijeta počivaju na ovisnostima, ali čovjek u njima ne prestaje tražiti prostor za nadilaženje. Sloboda, iako fiktivna, ostaje svjetionik. Ona možda jest refleksija snova, ali upravo ti snovi čine da ne ostanemo zauvijek zarobljeni u kalupima maglovitih fikcija i fiksacija.
Svi smo ovisni o vrijednosnoj moći institucije novca, o svim mogućim simboličkim i manifestiranim oblicima energija koje oblikuju našu egzistenciju, možemo li uopće svoj život zamisliti bez električne energije, bez tople vode, toplog doma, televizije, radija, interneta, digitalnog svemira, a kamoli bez hrane, vode, odjeće, dakle, generalno, mi smo bića ovisnosti o institucionalnim tvorevinama ljudskog svijeta koje je stvorio naš vlastiti um i unutar tih parametara pokušavamo ostvariti nešto što nazivamo slobodom, a što se najčešće svodi na stvaranje okolnosti u kojima ćemo što više uživati i što manje podnositi bol, kao da su svi opijeni vizijom vječnog blaženstva i toliko potrošenom institucijom ljubavi u koju smo spremni sve strpati, dok nas goni strah, ili neosviještena magma sumnje i tjeskobe, dok tragamo za dubljim značenjem te čudne i divne institucije koja se zove život, a realizira se i obistinjuje, ostvaruje svoj vrhunac u smrti. Suvremeni čovjek ne može zamisliti svoj život bez institucija i energija koje ga oblikuju. Novac, električna energija, topla voda, digitalni svemir – sve su to simboličke i stvarne sile koje prožimaju naše postojanje. Naša egzistencija u potpunosti je uronjena u mrežu ovisnosti koju je stvorio ljudski um. U takvom kontekstu sloboda postaje relativna. Govorimo o slobodi, a zapravo je najčešće svodimo na potragu za ugodom, na pokušaj da što više uživamo i što manje patimo. Kao da nas vodi sila surogat vječnog blaženstva, koja je često povezana s izlizanim pojmom ljubavi. Ljubavi u koju stavljamo sve – i nadu, i strah, i potrebu za bijegom od boli. No, unatoč toj ovisnosti i toj potrošenosti pojmova, čovjek ne prestaje tragati za smislom. U svemu tome prisutna je neosviještena magma tjeskobe i sumnje, ali i neugasla čežnja za dubljim značenjem. Život ostaje čudna i divna institucija, koja u konačnici pronalazi svoj vrhunac u smrti. Upravo ta činjenica čini ga toliko dragocjenim i veličanstvenim. Možda nas podsjetnik na smisao života najbolje čeka u djetinjstvu. U dječjim igrama i čuđenju nad svijetom krije se ono što smo često izgubili – nevinost i radost bivanja.
Dijete na toboganu ne pita za energiju, za institucije ili kalupe, ono jednostavno živi u trenutku i raduje se. Čovjek je biće ovisnosti, ali i biće čuđenja. Naša egzistencija možda je svezana brojnim sustavima i protezama kulture, no još uvijek nosimo u sebi iskru djetinje radosti. U tom čuđenju nad nepreglednim bogatstvom života krije se istinska sloboda – ne ona oslobođena od svih okova, već ona koja se ostvaruje u prihvaćanju i zahvalnosti za dar postojanja. Vječni život, zagrobni život, ah, kako divne institucije nade i mogućnosti za bivanje u vječnom blaženstvu, ili, patnji, ovisno o tome koliko smo bili dobri, ispravni, moralno – institucijski povoljni i usmjereni u svijetu koji reklamira i propagira milost, suosjećanje i dobrotu, a kojem je glavni pogon rat, strah i agonija, barem unutar koncepta dualističkog pulsiranja dijalektičke norme. Nihilistički stav, gonjen frustracijom ovog pjesnika, ili možda bukvalna realnost i očigledna tvarna činjenica, dok čovjeka pokreće seksualna energija i razne manifestacije kanaliziranja impulsa života koji je u esenciji svih onih koji žive, a o mrtvima znaju oni koji ne ovise ni o životu, ni o smrti, ni o ljubavi, ni o strastima, ni o toliko moćnim željama. Vječni život i zagrobni život oduvijek su bili institucije nade. One čovjeku nude mogućnost da izvan granica ovozemaljskog trajanja pronađe utjehu blaženstva, ili pak patnju – ovisno o mjeri njegove dobrote i moralnog položaja u svijetu. Ta nada, iako nedokazana, postaje duboka postavka ljudske osjetljivosti, jer čovjek je biće koje ne može živjeti bez smisla i obećanja. Međutim, svijet u kojemu prebivamo rijetko podsjeća na obećanu blagost. Propovijedaju se milost i suosjećanje, a istodobno pulsira agonija rata i straha. Taj dualizam, dijalektička norma života i smrti, oblikuje našu stvarnost kao stalno kolebanje između dvije suprotnosti. Unutar tog kolebanja rađa se pitanje: je li zagrobni život tek nada utemeljena na slabosti, ili istinska dimenzija postojanja koja nadilazi sve što znamo? Čovjeka, međutim, u svakodnevici ne pokreće metafizičko, već energija života. Seksualna sila, nagon stvaranja, želja za pripadanjem – to su impulsi koji nose naše tijelo i duh. Oni nas podsjećaju da je esencija života u pokretu, u stalnom kruženju između rađanja i nestajanja. Smrt, koliko god strašna bila, samo je ritam iste te sinergije.
Možda upravo zato institucija zagrobnog života postoji: ne da bi dokazala ono što se ne može dokazati, nego da bi u čovjeku održala svijest o njegovoj ranjivosti. Ranjivost ga uči suosjećanju, a nada u vječnost smješta njegov život u širi krug značenja. Zaključno, zagrobni život ostaje otvorena mogućnost, nijema zagonetka koja hrani čovjekovu potrebu za trajanjem. Ona nije samo religijska kategorija, nego poetska projekcija ljudskog straha i želje.
Možda je istina u tome da smisao ne leži ni u životu ni u smrti, već u njihovom pulsiranju – u ritmu postojanja koji nas oblikuje dok čekamo odgovor koji nikada ne dolazi. Doista, možda smo tek institucije definirane općeprihvaćenim simbolima mašte.
Politika je nestabilna kao šlag, jer najčešće obećaje nešto što ne može iskristalizirati i pretvoriti u materijalnu činjenicu. Ako se svijet oslanja na prividne konstrukte emocionalnih energetskih frekvencija koje su temelj proživljavanja svjetova, to možda znači da bi čovjek ipak mogao svjesno naučiti sam stvarati svoja emocionalna stanja i tako oblikovati svijet koji bi postao optimalna forma blaženstva. Djetinjstvo je uvijek odraz najblistavije moći koja čovjeka određuje kao biće koje pokreće i gradi beskonačna ljubav. Ipak, sve se postavlja na način mogućnosti i povoljnih rješenja, samo što ustvari dolazi do kontradiktornih nuspojava između jezika poetske vizije i njegove materijalizacije kroz egzistenciju. Možda smo doista tek institucije definirane drugim institucijama – onim nevidljivim, a sveprisutnim, koje nazivamo maštom. U tom smislu, čovjek je i zakonodavac i zatvorenik vlastitih vizija, onaj koji stvara svjetove unutar svijeta, a opet ostaje vezan za njihove okvire. Politika je primjer najopipljivije iluzije. Ona nudi obećanja, slike budućnosti i kristalne konstrukte nade, ali rijetko uspijeva tu istu viziju pretočiti u materijalnu stvarnost. Svijet koji se temelji na prividnim konstrukcijama samo je igra frekvencija, odjek nečijeg emocionalnog naboja. Upravo zato, čovjek bi mogao naučiti oblikovati vlastita emocionalna stanja, prepoznati ih kao moć stvaranja i u njima pronaći mogućnost da svijet pretvori u optimalnu formu činjenice vječne radosti. Djetinjstvo svjedoči o toj moći. Ono je odraz beskonačne ljubavi, najblistavija energija koja određuje čovjeka i podsjeća ga da je sposoban graditi svjetove bez granica. U djetinjstvu, imaginacija je stvarnost, a stvarnost tek jedna od mogućih igara. Ipak, jaz između poetske vizije i egzistencijalne prakse ostaje. Čovjek sanja jedno, a živi drugo; riječ oblikuje mogućnost, ali materija često pruža otpor. Kontradiktorne nuspojave stvaranja odražavaju tu napetost – sintezu snova i činjenica, imaginacije i iskustva. Možda je upravo u toj napetosti i istina o čovjeku. On nije biće koje posjeduje savršenu slobodu stvaranja, nego biće koje se uči balansirati između onoga što jest i onoga što zamišlja. Iz tog suglasja ili sukoba nastaje poezija postojanja, a u njoj čovjek prepoznaje da mu je imaginacija dar, ali i zadatak.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Čabar #Crtice iz Čabra #razgovor #Tobogan
