Novigradski vinar Damir Mihelić, čovjek koji stoji iza vinarije Ghira, odlučio je krenuti putem kojim danas malo tko ide. U svijetu koji uspjeh najčešće mjeri rastom, Mihelić je otkrio da se s manje može živjeti bolje pa je smanjio prozivodnju, odrekao se dijela vinograda i vlastitim rukama krenuo stvarati vina u kojima će se moći prepoznati zemlja, tradicija i njegov osobni odnos prema prirodi.
Uoči festivala prirodnih vina Alterego, koji će se 21. studenoga održati u lovranskom Kinu Sloboda, s Damirom Mihelićem razgovarali smo o obiteljskom nasljeđu, vinogradima koje poznaje gotovo kao vlastite prste, malvaziji koja godinama sazrijeva u glinenim posudama, pozitivnoj ludosti potrebnoj za bavljenje vinarstvom i ljudima koji su svoj životni vijek proveli obrađujući istarsku zemlju.
Iza svega stoji jedna sasvim osobna priča, ona o ocu Bruni, s kojim je započeo put kojim i danas ide.
Manje vinograda, više života
Damire, živimo u svijetu u kojem gotovo svi žele imati više, proizvoditi više, prodavati više. Vi ste odlučili upravo suprotno, smanjiti vinograde i proizvodnju. Je li to bila poslovna odluka ili odluka o tome kako želite živjeti?
– To se razvijalo desetak godina, još dok sam radio s ocem. Došli smo do trenutka kada je trebalo odlučiti hoćemo li napraviti nešto zaista veliko, uložiti silne napore, vrijeme i novac, uzeti ogromne kredite ili jednostavno početi ispočetka. Odlučili smo se okrenuti prirodnosti, tradiciji, racionalizaciji, ali i malo misliti na sebe, pronaći slobodno vrijeme za sebe i svoje bližnje. Imali smo i neke stare vinograde, na zemlji koja je desetljećima bila pod intenzivnom industrijskom proizvodnjom, i toga smo se željeli riješiti. Zadržali smo ono što je oko kuće, počeli vraćati isključivo autohtone sorte. A onda je 2015. umro tata.
Njegova smrt očito je bila velika životna prekretnica?
– Bila je. Ostao sam s nekim kreditima i poslom koji je trebalo nastaviti. Nisam bio sam, ali tata vam može zamijeniti četiri radnika, ako govorimo o fizičkom poslu, a emotivno ga ne može zamijeniti nitko. Tada sam još snažnije shvatio da želim imati manje, onoliko koliko jedna obitelj može napraviti vlastitim rukama. Da ne moramo ovisiti o tome hoće li netko doći na posao ili neće. Počeli smo izbacivati merlot, cabernet, sorte koje nisu istarske i koje kasno dozrijevaju. Trebalo je skratiti vrijeme berbe, jer nakon grožđa slijedi berba maslina. Imamo oko 900 stabala, a ove godine berba je trajala dvadesetak dana. Sve smo morali racionalizirati. I danas živimo bolje, i vremenski, i fizički, i ekonomski, s manje vinograda. Pokazalo se da je to bio pravi put.
Koliko vas je taj odnos s ocem odredio? Čini mi se da ste zapravo cijeli život proveli u ovom poslu.
– Jesam. Ja u životu nisam radio nijedan drugi posao. Tata me s četrnaest godina stavio u garažu prodavati vino i od tada nisam prestao. Točio sam iz demižona, stolno bijelo, stolno crno, i to je bilo to. Kad je tata umro, izgubio sam nekoliko godina pokušavajući sve pohvatati, povezati konce i pronaći izlaz iz situacije u kojoj smo se našli. Nas dvojica zajedno smo krenuli prema prirodnom vinarstvu, radili smo tako možda tri ili četiri godine prije njegove smrti. Poslije nisam bio ni za kakva druženja, samo rad, rad i rad. Danas se sve nekako posložilo.
Obiteljska priča
Vaša obiteljska priča seže mnogo dalje u prošlost. Spominju se podrumi stari više od dvjesto godina. Koliko je zapravo duga tradicija koja stoji iza Ghire?
– To je malo složenija priča. I s mamine i s tatine strane tradicionalno se proizvodilo vino. U selu Bibali, odakle je mama, postoji podrum iz 1802. godine. Za ono vrijeme bili su veliki proizvođači, u međuratnom razdoblju proizvodili su oko deset tisuća litara vina. S tatine strane priča seže u 1879. godinu, na područje Vižinade, gdje su također imali vinograde i značajnu proizvodnju. Onda su došli ratovi, tragedije, logori i sve je to nestalo. Zato se te godine nalaze na našim kutijama. Tu je i 1981. godina, vezana uz početke našeg današnjeg imanja u Novigradu. Mama i tata upoznali su se u drugoj polovici sedamdesetih, kupili ovdje zemlju s postojećim vinogradima i krenuli. Oboje su radili druge poslove, a vinogradi i masline bili su njihov dodatni posao. Imali smo i pedesetak koza, bavio sam se i kozarstvom. Nakon privatizacije i gubitka posla tata je odlučio otvoriti OPG. Krenuli smo praktički od nule, ali s velikim obiteljskim znanjem i tradicijom.
A Ghira? Odakle dolazi ime?
– Ghira je stari obiteljski nadimak s mamine strane. Tako su zvali mog pradjeda, koji je rođen osamdesetih godina 19. stoljeća. U Bibalima još postoji taj stari podrum, ima oko 150 četvornih metara. Ondje sam i sam odradio nekoliko berbi. Predivno je to mjesto, ali teško je raditi na dvije lokacije, pa smo odlučili sve snage usmjeriti na Novigrad.
Imate li osjećaj da vas ta obiteljska povijest na neki način obvezuje?
– Ne da me obvezuje, osjećam se kao Isus na križu zbog toga! Jednostavno sam tako odrastao. Ne bih znao što bih drugo radio. Vjerojatno bih mogao nešto drugo naučiti, ali nikad nisam imao gazdu, nikad nisam imao radno vrijeme, nikad nisam živio po tim pravilima koja su danas normalna u poslovnom svijetu. Sva sam pravila stvarao sam.
A obitelj je i danas uključena u posao?
– Mama je tu, u mirovini je, ali nastavila je raditi i nakon tatine smrti. Brat ima svoj posao, ali kad treba, uskoči, kao i njegova djeca. Svi smo pod istim krovom. Naravno da ima nesporazuma, svađa i svega. Kad sam prvi put predložio neke svoje vizije i promjene, moram priznati da su me svi za stolom gledali prilično blijedo.
Svaki trs poznajem kao Hendrix svoju gitaru
Jednom ste rekli da ste naučili razumjeti kako loza diše i da se prema biljci treba odnositi gotovo kao prema čovjeku. Može li se takav odnos naučiti iz knjiga ili se stječe isključivo iskustvom?
– Knjige su odličan početak, daju vam određenu bazu. Ali ono što se kod nas može pronaći često je još uvijek vezano uz standardizaciju. Nude vam gotova rješenja, šablone, koliko prskati, kako rezati, što raditi u podrumu. Za malvaziju ovako, za graševinu onako, za Primorje jedna pravila, za kontinent druga. Nema tu previše slobode. A ja mislim da je osobno iskustvo izuzetno važno. Da morate sami početi istraživati i razumjeti biljku i prirodu. Knjige su u tom smislu pomalo krute. Ja već dvadeset godina obilazim svoje vinograde, više puta godišnje, i smatram da poznajem gotovo svaku lozu osobno. Kad biste mi pokazali fotografiju određenog trsa i pitali gdje se nalazi, mislim da bih u osamdeset posto slučajeva znao reći točnu lokaciju.
Dakle, vinograd za vas nije samo proizvodna površina nego jedan mali svijet s kojim ste gotovo fizički povezani?
– To vam je kao Jimi Hendrix s gitarom. Jednostavno, kao da je ta gitara bila s njim u utrobi. Ja imam osjećaj da je tako i kod mene. Nije to više samo produžetak tijela, to je već neka deformacija koja se dogodila.
Kako vas doživljavaju ljudi koji nisu iz vinskog svijeta kada im počnete tako strastveno govoriti o lozi i vinogradu?
– Uglavnom procijenim koga imam ispred sebe i koliko daleko mogu otići. Vidio sam mnogo puta da nema smisla ići predaleko. U podrum vam dolaze ljudi koji znaju samo razliku između bijelog i crnog vina, ali i oni koji zaista žele čuti tu treću ili četvrtu dimenziju vinarstva. Posljednjih pet ili šest godina sve je više ovih drugih. Ljudi su se približili toj priči, dolaze pripremljeni, nešto su pročitali ili čuli. Zahvaljujući i festivalima prirodnih vina, danas je puno lakše objasniti ono što radimo. Prije četiri ili pet godina preko Učke gotovo nitko nije znao za mene. Bio sam više orijentiran prema lokalnim restoranima, austrijskom tržištu i nekim drugim sredinama. Danas se to dosta promijenilo.
Madura
Čini mi se da se sve više mladih ljudi zanima za prirodna vina. Primjećujete li i vi tu promjenu?
– Primjećujem. Naravno, oni još uvijek nisu naši najveći kupci u financijskom smislu, ali to je jako dobro za budućnost. Vidim da dio mlađe generacije radije kupi jednu ili dvije boce kvalitetnog vina, nešto skuha i napravi posebnu večer nego da kupi deset litara vina samo da bi se napio. Žele razumjeti što stoji iza čaše vina. I to me veseli. Cijenim svakog kupca, bez obzira na to kupi li jednu bocu ili dvanaest. A gledano dugoročno, netko tko danas ima dvadeset godina može biti vaš kupac još četrdeset godina. Netko tko ima sedamdeset teško da će to biti. Zvuči malo grubo, ali to je statistika.
Imam nećaka koji ima dvadeset godina i stalno nosi ta naša vina prijateljima. Onda nakon nekoliko dana dođe netko od njegovih vršnjaka i kaže da je probao našu malvaziju, da mu se svidjela i da bi ponio bocu roditeljima za ručak. To se sve češće događa.
Jedno od vaših posebno zanimljivih vina je Madura, macerirana malvazija koja dozrijeva u glinenim posudama. Je li to eksperiment ili povratak tradiciji?
– Ljudi koriste glinu tisućama godina. Kad gledamo povijest vinarstva, glina je zapravo jedan od najstarijih materijala. Drvo se koristi nekoliko stotina godina, a glina sedam tisuća. Prema tome, možda bi baš inox trebalo smatrati alternativnim materijalom, a ne glinu. To nije povratak tradiciji moje obitelji, nego povratak korijenima vinarstva.
Pronašao sam u Toskani glinene posude koje su mi se jako svidjele. Nisam želio raditi gruzijski stil sa zakopavanjem posuda, nego nešto svoje. Ne volim ih ni zvati amforama jer to nisu amfore, nego posude jajolikog oblika, glinena jaja. Taj mi je materijal zanimljiv jer je neutralan, ne prekriva sortne karakteristike malvazije. Želim da se osjeti ta naša crvena zemlja uz more, zrela marelica, bijela breskva, mineralnost.
Vinograd za Maduru posebno se obrađuje, ostavljamo samo četiri pupa, dobivamo vrlo male količine grožđa. Maceracija traje oko mjesec dana, nakon toga vino godinu dana dozrijeva u glinenim posudama, zatim slijedi kupažiranje, pa još dvije ili tri godine u boci. Tek četvrte godine vino je spremno za tržište.
To zvuči kao prilično dug i složen postupak.
– Kad vam ovako ispričam, zvuči komplicirano, ali zapravo je jednostavnije nego proizvoditi neku svježu malvaziju. Za vino u glini ne treba vam gotovo nikakva tehnologija, ni struja, ni pumpe. Treba vam posuda, nešto osnovnog pribora i dobre volje. Za relativno mali novac možete napraviti podrum i proizvoditi iskreno vino. A posuda vam ostaje za sljedeću godinu.
Za dobro vino treba vremena. I malo ludosti.
Sjećate li se prvog vina koje ste napravili na taj način? Onog trenutka kada ste pomislili da ste pronašli nešto posebno?
– Naravno. Nikad neću zaboraviti te prve fermentacijske mirise i okuse, kad smo maknuli hlađenje i počeli raditi s vlastitim kvascima iz vinograda. To nas je sve doma iznenadilo. Mislim da smo pola tog prvog vina sami popili, a drugu polovicu prodali za neki sitan novac. U početku sam imao samo jedno glineno jaje, a onda su me prijatelji počeli zezati da ne mogu imati samo jedno jaje, da bih trebao imati barem dva. Pa sam kupio drugo. Danas ih imam šest.
Proizvodimo tri do četiri tisuće boca godišnje, što je zaista malo, i nadam se da će tako i ostati. Možda se proizvodnja jednog dana malo proširi ako moj nećak odluči nastaviti taj posao. Upisao je vinarstvo i stalno je sa mnom kad god može. Ima prostora za proširenje, ali to će ovisiti o njemu. Nedavno sam imao prezentaciju vina za neke austrijske novinare, a nećak je bio sa mnom. Rekao sam im da će on nastaviti ovu priču ako bude dovoljno lud. Jer za ovaj posao zaista treba određena doza pozitivne ludosti.
Jeste li vi vinari svi pomalo ludi kada ste spremni toliko raditi i čekati godinama da biste na kraju dobili vino kakvo želite?
– Mislim da jesmo. Malo smo i mazohisti u cijeloj toj priči. Imam jednu etiketu koja se zove Tortura. Sve mi etikete radi umjetnica Dragana Sapanjoš, koja se bavi suvremenom umjetnošću. Na Torturi je stilizirana jedna sprava iz sadomazohističkog svijeta. Kad sam to prvi put vidio, pitao sam je gdje je pronašla tu poveznicu. Ali onda sam shvatio da je zapravo odlična. Mučiš se, patiš, radiš, a zadovoljstvo ne dolazi nakon sat vremena, nego možda tek nakon pet godina. Ta poveznica sa sadomazohizmom poprilično dobro objašnjava što je vinogradarstvo, pogotovo kada ga radite u nekim ekstremnim uvjetima koje ste sami sebi zadali.
A onda, kad već koristimo taj sadomazohizam, bit ću slobodan reći da, kad svi zajedno zaorgijamo na Alteregu, ta se energija vidi i osjeti. I to nam nekako daje snagu da idemo dalje.
Dakle, Alterego za vas nije samo festival na kojem predstavljate vina, nego i mjesto susreta ljudi koji dijele sličan pogled na život i posao?
– Alterego je u stvarno rekordnom vremenu uspio napraviti nešto što se drugdje nije uspjelo ni u petnaest godina. Jednostavno su se pametni ljudi okupili oko istog stola, shvatili što žele i pogledima se razumjeli. Onda su konkretno krenuli u realizaciju. Stavili su muda na stol!
A vi ste, koliko sam uspio vidjeti, odlučili smanjiti broj festivala na kojima sudjelujete. Zašto onda Alterego ima posebno mjesto?
– Prošle sam godine odlučio da ću tijekom 2026. nastupati uglavnom na festivalima prirodnih vina u Hrvatskoj, na domaćem tržištu. Dosta sam putovao po inozemstvu, a ondje često dolaze distributeri koje zanima isključivo jeftin proizvod. Sve se pretvara u posao, u čisti biznis, a meni se to nije sviđalo. Alterego nije okrenut isključivo biznisu i to je njegova velika prednost.
U Novigradu sudjelujem na lokalnim manifestacijama koje organizira turistička zajednica jer je to moje dvorište, ali izvan toga nastupam isključivo s prirodnim vinarima. Nakon Alterega dobili smo pozive na brojne festivale, posebno na Balkanu. Ali jednostavno nemam što ponuditi. Vino se prodaje, proizvodnja je mala. Ako odem u Beograd, to su tri ili četiri dana, troškovi, vrijeme. A iskreno, malo sam i umoran. Radije ću uzeti ta tri ili četiri dana i otići kao planinar na Plitvička jezera, prošetati i odmoriti se.
Što bi rekli preci?
Postoji li opasnost da prirodna vina postanu tek još jedan trend, marketinška oznaka koju će velike vinarije iskoristiti, a da se pritom izgubi ono zbog čega je cijela priča nastala?
– Postoji, i o tome razmišljam. Neke velike, mainstream vinarije počinju se približavati tom svijetu zahvaljujući ekološkim i organskim oznakama. Naprave jednu liniju vina koju predstavljaju kao prirodnu, posiju malo trave, naprave spontanu fermentaciju i odjednom su dio te priče. A njihov marketing jači je od marketinga svih nas zajedno. I onda ispada da smo mi šarlatani jer ljudi njima više vjeruju.
To je nešto s čime se moramo nositi. Ali festivali poput Alterega imaju važnu ulogu jer vrlo pažljivo biraju tko će na njima sudjelovati. Igor i Tomislav ne pozivaju bilo koga. Ljudi prolaze kroz sito i rešeto, tako se čuva ozbiljnost tog pristupa.
Jer nije prirodno vinarstvo nešto što radite nekoliko dana godišnje ili samo na jednom izdvojenom vinogradu. To je cijela filozofija. Tako morate razmišljati od trenutka kada se ujutro probudite do trenutka kada navečer odete spavati. I tako 365 dana godišnje, dvadeset godina i više.
Za kraj bih vas pitao nešto što nema izravne veze s proizvodnjom vina. Kada biste danas mogli razgovarati sa svojim precima koji su prije stotinu ili stotinu i pedeset godina obrađivali ovu istarsku zemlju, mislite li da bi bili ponosni na ono što ste postigli?
– Teško pitanje. Mislim da bi mi rekli da sam blesav jer i dalje obrađujem zemlju. Ali vjerojatno bi bili ponosni.
Znate, tada se sasvim drukčije razmišljalo. Ljudi su željeli da im djeca postanu liječnici, da se školuju, da nauče čitati i pisati, da odu nekamo i da ne moraju cijeli život raditi na zemlji. Moji su preci bili relativno dobrostojeći, ali nisu bili osobito školovani. Prošli su kroz strašne stvari. Ratove, logore, obiteljske tragedije. S tatine strane tri muška potomka završila su u logoru i nisu se vratila. S mamine strane također je bilo tragedija, ostajalo se bez roditelja, bez imanja, bez svega.
To su bili ljudi koji su se zaista mučili. Prošli su kroz trnje kakvo je nama danas gotovo nezamislivo. I sad vi nakon stotinu i pedeset godina dođete pred njih i kažete: „Gledaj, slušaj, ja i dalje kopam loze motikom.“
Mislim da bi mi rekli: „Ti si budala!“
Možda bi, kad bi probali vino, rekli: „Ovo je stvarno dobro.“
Ali i dalje bi mislili da sam budala.
A vaš otac Bruno?
– Otac, s kojim sam sve ovo počeo raditi… Mislim da bi on bio jako ponosan, znam da bi bio jako ponosan.
