Vrlo vrlo rijetko se događa da publika (ona obična, ne festivalska) spontano zaplješće nakon nekog filma. A upravo se to dogodilo tijekom odjavne špice butanskog filma „Lunana“ (Pawo Cgoyning Dorji’ 2025.) u splitskoj kinoteci Zlatna vrata. I ja sam se iskreno pridružio tom pljesku jer je i mene film dirnuo u neku unutarnju žicu koja dugo nije zatitrala. “Lunani“ jednostavno osvaja, polako i blago, svojom jednostavnom ljudskom toplinom koja se nježno prenosi iz kadra u kadar, iz sekvence u sekvencu, do samoga kraja. Ispočetka su mi njegov asketski stil i usporenost razvoja radnje (bolje reći, karaktera glavnog junaka) izazivali želju da izađem iz dvorane, ali nešto me je zadržavalo na sjedalici pa bih mu davao još desetak minuta prije nego što se dignem i odem. I to „nešto“ me je srećom zadržalo do kraja projekcije.
Butan se smatra najsretnijom državom na svijetu i oni je tamo mjere u sklopu svoga BDP-a. Što na to reći, iz ove zapadnjačke pozicije, nego parafrazirati Tina Ujevića – tamo da putujem, tamo da se radujem. Priča o mladiću koji je rano ostao bez roditelja i živi s bakom, sanjajući da postane pjevač i emigrira u Australiju, univerzalna je priča o (mladim) ljudima koji žele bolji život tamo daleko, negdje drugdje. I nemaju nimalo motivacije da svoj profesionalni i privatni život sagrade na temeljima koje im daje rodna gruda. On je po zanimanju učitelj, što je u Butanu profesija dostojna poštovanja („Učitelji nas vode u budućnost“) i osobnog osjećaja zahvalnosti za tu časnu društvenu ulogu. Ali naš mladić ne vidi sebe u njoj, on sluša zapadnjačku muziku sa slušalicama na ušima i kada ga dva pastira vode planinskim stazama u najudaljenije i najviše selo u državi, gdje je dobio zaposlenje.
Treba mu dosta vremena da prihvati stvarnost oko sebe i stvarnog sebe jer je uvjeren da zaslužuje bolje od života u selu s desetak učenika i 40-ak stanovnika, smještenom Bogu iza leđa. Upravo u toj sekvenci napornog uspinjanja kozjim stazama dogodio se prijelomni trenutak za mene kao gledatelja: kada je blato probilo njegove gradske pomodne cipele ja sam shvatio da je to priča i o meni, da sam se i ja držao tako u situacijama kada su me prostodušni, ali dobri ljudi vodili pravim putom (uzbrdo, prema gore!), a ja ih nisam slušao nego ih samo podnosio, da bih tek kasnije (godinama poslije) shvatio i prihvatio gorku ali ljekovitu istinu – da sam ja bio taj nepodnošljivi teret, a oni su me ipak podnosili i nosili. Koliko jaka može biti nečija iluzija, fantazija ili san? Toliko da nadjača samu stvarnost i istinu kojom ona govori.
Sakralno i profano
Mladić biva postepeno probuđen za stvarnost zabitog sela, malo pomalo uviđa dubinu i vrijednosti njihovog jednostavnog života, svog prožetog neiskvarenom ljudskošću i otkriva ljepotu u svemu uokolo, što mu je prije bilo apriorno odbojno i ružno. U tom procesu očovječenja i oslobađanja od predrasuda s kojima je doputovao u tu zabit kao za kaznu, najveću ulogu – zapravo jedinu – odigrala je Ljubav, koja jedina može doprijeti do ljudskog srca i promijeniti ga. Da, ali ne na način na koji smo navikli, upijajući romantične ljubavne priče iz zapadnih tvornica filmova i filmskih snova. Na mladog učitelja najviše djeluje ljubav iz čistih srdaca te dječice koju uči u razredu bez školske table, pišući po crnom zidu slova i brojke. A potom i začetak ljubavne naklonosti prema seoskoj djevojci koja posvećeno pjeva pod vedrim nebom mitsku seosku pjesmu sela, u kojoj je izražen temeljni osjećaj te male zajednice na kraju svijeta. Njih dvoje se zbližavaju po mladosti i glazbenosti, ali ne dolaze ni do prvog poljupca. Jer zima je prošla, a s njom i mladićevo učiteljevanje u selu. Njegov san je preživio zimsku studen i on se vraća u grad, ostavljajući iza sebe tužne seljane, koji ga razumiju pa ga niti ne pokušavaju zadržati a kamoli osuđivati.
Završna sekvenca prikazuje mladića kako pjeva uz gitaru u nekom baru u Sydneyu neki globalni pop-song, dok posjetioci glasno čavrljaju uz piće, uopće ga ne slušajući. On je tu ipak samo strana radna snaga, uposlena za zabavu gostiju – i ništa više. Niti ga vide niti ga čuju pa on za njih niti stvarno ne postoji kao osoba. U jednom trenutku mladić, shvativši sve to, prestaje svirati i pjevati. Zavlada neugodna tišina. Prvi se, naravno, oglasi gazda: „Nastavi pjevati, zato te plaćam!“. Mladić još neko vrijeme šuti, gledajući kroz sve njih u daljinu, a onda iz dubine njegova bića počne se uzdizati pjesma na njegovom materinskom jeziku, ona ista – sveta pjesma – koju su ga naučili pjevati u butanskom selu. Profana scena u baru biva njime pretvorena u sakralni čin spasonosnog očitovanja autentičnog „ja“, bez kojeg nema pravoga života nego samo njegova imitacija. I tu film završava, a pljesak ganute splitske publike počinje…
Nacizam i alkoholizam
„Nuremberg“ Jamesa Vanderbita (2025.) posve je drugačijeg filmskog štofa, kako u sadržaju tako i u formi, a nosi ga svjetska glumačka zvijezda Russell Craw (u ulozi maršala Goeringa). U fokusu radnje je kompleksan odnos između njega i američkog psihijatra, zaduženog da što bolje upozna tog glavnog optuženika u procesu suđenja nacističkim glavešinama, kako bi glavnom tužitelju otkrio njegovu slabu točku, a izgledalo je da je nema pa onda ni njegova obrana. Goeringova superiorna inteligencija je bila poznata kako u njemačkim redovima tako i saveznicima pa tu tužiteljstvu nije mogla pomoći puka psihijatrijska dijagnoza njegove ličnosti – „ patološki narcis“ – niti njegove slabosti (ovisnost o morfiju). Trebalo je pronaći nešto mnogo dublje u strukturi te impozantne figure, a to je bila čast – u završnici suđenja Goering je potvrdio svoju odanost Hitleru i po cijenu života. No, majstor je imao aduta u rukavu tj. kapsulu cijankalija u zubu pa ju je pregrizao i tako izbjegao sramotnu smrt vješanjem, kojom bi bio osuđen kao i ostali nacistički zločinci.
Film je baziran na istinitim događajima: dotični psihijatar je napisao knjigu o Goeringovom slučaju, postigla je veliki uspjeh, a on je na svim radijskim gostovanjima glasno upozoravao javnost da nacizam, kao ideja i potencijalni realitet, nije usmrćen vješanjima u Nurembergu jer – „i među nama ima ljudi koji će radi moći i vlasti gaziti po leševima“, ne brojeći koliko su ih pobili. Tadašnja američka javnost nije mogla prihvatiti tu brutalnu istinu, medijska gostovanja psihijatra su bila sve rjeđe i rjeđe, on se propio i na koncu se ubio progutavši cijankalij! To saznajemo prije odjavne špice, kao i sudbinu ostalih američkih protagonista ove velike povijesne priče. Ti titlovi djeluju na svijest gledatelja kao mlazovi hladnog tuša koji razbuđuju uspavane glave, sklone prebojavanju i uljepšavanju realne slike života, povijesti i čovjeka.
Jesam li i ja kandidat za zločinca, alkoholičara ili samoubojicu? A moj prijatelj ili susjed, je li i on sposoban, ako mu se pruži prilika, hodati preko leševa da bi došao do moći i vlasti? Takva i slična pitanja će sebi postaviti zreli gledatelj, a pitanje njegove osobne hrabrosti je hoće li se moći suočiti s istinitim odgovorom. I to je zadaća filmske umjetnosti: da nam stavlja na veliki ekran velika ljudska pitanja, da nas drži budnima kako se ne bismo uljuljkali i uspavali u našim zonama komfora, bivajući zadovoljni gotovim odgovorima i duhovno umrtvljeni punim trbusima i plitkim zabavama. Kinoteka Zlatna vrata decenijama, u kontinuitetu, obavlja svoju misiju poticanja na kritičko gledanje i svih vidova stvarnosti i razmišljanje o misteriju zvanom Čovjek, prikazujući nam probrane klasične i suvremene filmove. Za mene osobno, to je najznačajnija kulturna institucija u gradu, a da je nema najvjerojatnije ni mene ne bi bilo u Splitu.
Šteta je velika što već dugo nema Filmskog kluba, kao mjesta okupljanja i druženja filmofila, pa čovjek poslije ovakvih filmova nema s kime i nema gdje o njima po/razgovarati i tako produbiti svoj doživljaj viđenoga. Ostaje mu samo da sam sa sobom porazgovara i o „Lunani“ i o „Nurembergu“, a to je ljekovito samo na kraće staze.
Istaknuta fotografija: prizor iz filma Lunana
#Ante Kuštre #Lunana #Nuremberg #Split #sreća
