„Laibach“ nam, od početka svoga postojanja, daje misliti. I oni i dalje misle, dakle, postoje. Kao izdanci zapadne racionalne misli, kao Descartesova praunučad. Geografska blizina dežele Zapadu rađa duhovnu blizinu, prirodno i neizbježno, a plodovi te bliskosti su rezultati su-djelovanja promišljenosti, radne etike i politike nastupanja .u širem kulturnom i medijskom prostoru. Nakon što su najprije osvojili Balkan (na kojem su postali kultna grupa, s malom ali vjernom armijom poklonika), krenuli su u osvajanje Europe (gdje su postali umjetničko-glazbena marka značajnoga ranga), naposljetku su krenuli i u osvajanje dalekog Istoka (pa su nastupili u glavnom gradu Sjeverne Koreje, o čemu su snimili i dokumentarac) Bili su, dakle, uspješni u svojoj real-političkoj strategiji na sva tri fronta: balkanskom, europskom i Istočnom.
Bijelo i crno dugme
Moglo bi se reći da je njihovo osvajanje kulturnog prostora bivše Jugoslavije bio blitz krieg, nešto duže vremena im je trebalo da pokažu Europi tko su i što su, a kruna njihova artovanja bio je koncert u Piong-iangu. Rat i art se u njima spojio u jednu čvrstu leguru koja je mogla izdržati sve povijesne promjene i turbulencije proteklih pola stoljeća, kako ovdje tako i u svijetu. Kao takvi nemaju pandana na ovim prostorima; jedino im (s istočne strane Balkana) može parirati Goran Bregović, koji je također napravio internacionalnu karijeru (ali posve drugog tipa).. Između njih (kao u zagradama) smještene su sve ostale grupe i izvođači (od Triglava do Gevgelije). Dok nas je „Laibach“ provocirao, izazivajući s jedne strane snažnu odbojnost (kako državnih institucija tako i osjetljivijih pojedinaca) a s druge strane čvrsto prihvaćanje, Brega i „Bijelo dugme“ su nas zabavljali i tjerali na plesanje: „Svi marš na ples“!
I u te dvije riječi moglo bi sve stati: MARŠ i PLES!! Dok je „Laibach“ marširao, „Bijelo dugme“ je plesalo (a rokenrola je plesala cijela Jugoslavija). Sve dok vojnički korak nije pobijedio plesni. Onda je buknuo rat. I ta se država u krvi raspala, a nove države/ice nastale (Sloveniji, među njima, ponajviše – po veličini i broju stanovnika – odgovara taj deminutiv). S razlogom se kaže da tko pjeva, zlo ne misli – jer ni ne može zlo misliti dok pjeva! A „Laibach“ je od početka mislio o zlu – totalitarizama, ideologije, propagande i politike, kao izvođačice tih triju sila. I o njemu je mislio kontinuirano, svoja nam mišljenja predstavljajući umjetnički subverzivno. Potičući nas tako na razmišljanje o životno važnim temama i problema, a od čega nas je odvlačila plitka zabava (kojoj smo, jelte, tako skloni). I šta se dogodio? Ledine, travnjaci i padine su uskoro postale minirane i razrovane – i više nije bilo tla za pastirski rock. Military shock je prekinuo idilu, utopiju i Jugoslaviju, a „Laibach“ je to svo vrijeme na svoj način i najavljivao. Kao crno dugme (na crnoj vojničkoj bluzi) vis-a-vis bijelog dugmeta (na bijeloj pastirskoj košulji)?! Dugme koje signalizira dolazak crnila.
I šta sad, kad je ono svuda oko nas? Ne samo „oko“ već i „u“. Takorekuć. na sve četiri strane svijeta: u 40 nijansi crne. Pa povratak na početak, tamo odakle je i krenula zajednička, okvirna Priča: u Jajce, iz kojega je Titova Jugoslavija izašla! „Na mjesto zločina!“ – uskliknut će unisono svi arhe-neprijatelji te države, koji su je doživljavali kao „tamnicu naroda“. „Da bi se onda svaki narod našao u svojoj samici/državici“?! – dobacit će cinici sa sigurne distance. „Pa ko nas, bre, zavadi?“ – već se čulo još prije. Ovako ili onako, s ove ili one pozicije, svi se moraju odrediti spram Jugoslavije i njenog povijesnog nasljeđa, u rasponu od totalnog negiranja bilo kakve njene vrijednosti do nekritičke nostalgije i idealizacije te – kako je njeni negatori etiketiraju – „umjetne tvorevine“. Uzmimo da je to tako ali tomu dodajmo onda da je njen tvorac bio veliki umjetnik, a njegova država se poklapala s njegovom veličinom. Bio je Josip Broz super star (a tu četverotaktnu komponentu predlažem kao naslov budućega rock & shock mjuzikla, nad kojom zadržavam sva autorska prava). Na sprovod su mu stoga došli almost all political stars iz čitavoga svijeta. Tito je u svojoj prvoj ekipi imao vrsne umjetnike s obje strane Drine: Krležu sa zapadne hrvatske, a Koču Popovića, s istočne srpske. Nadrealistički genije potonjeg je pomogao Titu i partizane da se izvuku iz jebeno realne situacije obruča na Sutjesci. Jer – voda svugdje nađe prolaz pa i iz potpunog obruča. A beogradski nadrealist je bio rođen u vodenom znaku Riba, dok se Tito rodio u zemaljskom Biku.
Jovankino tijelo i Titova glava
„Voda i sloboda“ je bila Kočina unutarnja deviza (mada možda nije bio svjestan njene prve, vodene polovice). A kroz Jajce, u slapovima, teče voda slobode – rijeka Pliva. I njeno ime je znakovito: ona i pliva i piva, kako to Dalmatinci kažu. Piva pismu slobode – od fašizma! Mnoge su kosti dalmatinskih partizana posijane ispod zemlje Bosne i Hercegovine, kao krvarina za tu Slobodu; oni su u sebe-žrtvovanju prednjačili. Na koncu konca, budući da je sloboda zdravo stanje (na kojeg svaki čovjek ima pravo jer je s njime rođen), posve je logično što se i najpoznatija tvornica lijekova nazvala „Pliva“ (a njih sada konzumiramo najviše od svih u EU – ili tu negdje). Ona je 2006. postala vlasništvom jedne američke, a 2008. jedne izraelske kompanije tako da smo njenom prodajom predali i većinski dio svoga zdravlja drugima, Isto se zamalo dogodilo i Imunološkom zavodu koji je bio decenijama umrtvljen (a skupa s njim i imunološki obrambeni sistem čitavoga društvenog organizma). Sada je – na novoj lokaciji – u procesu revitalizacije (a skupa s njim, nadajmo se, i mi).
Dakle, iz Jajca je potekao život Jugoslavije, kao socijalističke i federativne republike, a u Sloveniji je počelo njeno umiranje, najprije Titovom smrću u Ljubljani a potom Desetodnevnim ratom. Kao što je u ratu – ali mnogo dužem i krvavijem – ona i započela živjeti. Uostalom, život svih spolnih bića izlazi iz jajca da bi se spojio s jajašcem, itd. Tito je često završavao svoje rečenice s „itd“, a ja sam kao zagrebački student često dolazio u „Teatar itd“ (ima nešto otvoreno i protočno u toj skraćenici od tri slova, I like it). Nastavljam i tako bliže: u Jajcu sam zadnji put bio 2009. povodom snimanja jedne sekvence svoga dugometražnog dokumentarca „ZOO Tito“, podnaslovljenog „you ove story with singing, dancing and crying“ . Tito je tada bio filmski i televizijski „in“ (Vrdoljakov i Zafranovićev serija, i još neki dokumentarci, čijih se imena ne sjećam), a bio je i publicistički hit. Pamtim jedan bizaran – ali i znakovit – medijski događaj, izazvan izložbom nekog austrijskog slikara koji je na svoj rad skrenuo osobitu pažnju velikim aktom ženskog (Jovankinog?!) tijela – s Titovom glavom!
Danas se Titova glava, od one partizanske preko predsjedničke do maršalske, nalazi na magnetima za hladnjake, u prodavaonici suvenira u Muzeju AVNOJ-a,, a Tito je već nepar decenija na ledu. Ima je i na majicama, posterima itsl. Artiklima i koliko sam vidio, prodaja njena prodaja dobro ide (što i ne čudi, obzirom da je to bila velika glava posebnoga kova). Komercijalizacija tekovina revolucije i NOB-a? Zar komercijalizacija religijskih znakova i simbola nije puno prije počela i zar nije daleko veća, od ove koja je extra small ptičje jajce u odnosu na XXL nojevo jaje?! I sam taj povijesni gradić, u kojem je stolovao Stjepan Tomašević, posljednji kralj Bosne i u čijoj uici je smješten hostel u kojemu sam noćio, doživio je transformaciju izgleda po diktatu suvremenoga tržišnoga svijeta, posebno uočljivu noću kada se ističu neonski nazivi barova, restauranta i i jednog casina.
U restaurantu u kojem sam večerao s povjesničarom Draganom Markovinom i ekipom iz organizacije Prvog festivala AVNOJ-a, danak euro – zdravizmu je plaćen, po mome ukusu, previsokom cijenom – tu se nikakav alkohol ne točio pa ni vino, a da se ne smije pušiti se podrazumijeva. Interijer je pak kombinacija Ikea dizajna i japanskog minimalizma, što sve skupa nema nikakve veze s Bosnom ali svakako ima sa svijetom. Srećom, tu su i dalje nepromijenjene neke stare povijesne građevine, među njima – na kraju – i Muzej AVNOJ-a, a one su te niti koje nas povezuju s prošlošću, tradicijom i korijenima – da se skroz ne izgubimo u bespućima virtualne nezbiljnosti. Prije svega, tu je taj jezik, mekan i topao, hranjiv kao kruh svagdanji, jezik u kojemu se ne može biti transhuman nego samo human, što je normalnom čovjeku taman a sve preko i ispod toga je utaman.
Još dok sam čekao na splitskom kolodvoru bus za Donji vakuf, čuo sam jednu rečenicu za pamćenje, od neke žene u razgovoru s prijateljicom: „Kada ti djeca vjeruju u sebe, to ti je najveća sreća i najveće bogatstvo“. Neki iz publike u dvorani gdje se održalo 2. zasjedanje AVNOJ-a, nisu mogli vjerovati svojim ušima kada je Ivan Jani Novak, na kraju svoga čitanja bujice pljuvačkih komentara s društvenih mreža zbog „Laibachova“ nastupanja baš tu i baš tada, izveo neočekivani verbalni salto mor/t/ale , kazavši, u ime čitave grupe: „Druže Tito, oprosti što smo sudjelovali u uništavanju tvoje države. Nismo znali. Nismo htjeli. Danas zato pozivamo na smrt fašizmu“. Publika je bila zatečena. Jani je parolu ponovio još dva puta i petstotinjak duša (tisuću puta manje nego na hipodromu) je gromko uzvratilo „Sloboda narodu“! Jani ne bi bi to što je da onda nije još dodao „Sieg“, da se čuje koliko među njima ima onih automatiziranih hipnotičkim ponavljanjem bojnih pokliča u masi. Bilo ih je svega nekolicina. „Dobro je“ – zaključio je Jani pa je svirka i projekcija mogla početi.
Prometej i Epimetej, to su brata dva
Kad se to može dogoditi i nekim prosijedim glavama (kakvih je najviše bilo na koncertu) onda nimalo ne čudi masovno uzvikivanje „Za dom spremni“ od strane uskoglavih mladih u fantomkama, kojima se priviđa fantom Jugoslavije (a nisu gledali Bunuelovog „Fantoma slobode „ niti slušali Bajanovog „Fantoma ljubavi“). Jedan koji je na pozornici, iznad mase, počne s gromoglasnim uzvikivanjem, a tisuće grla mu odvraća isto, kao jaka jeka. Koliko je jeka uistinu jaka i da li je tiha rijeka (poput Plive) jača od nje, to se vidi i čuje kada se dr. Goebels (taj doktor političke propagande) ubije skupa sa suprugom (nakon što je ona cijankalijem ubila svu njihovu djecu). Brojčana nadmoć nikada nisu garancija konačne pobjede (još od Termopila) kao što ni tehnička nadmoć nacističke industrije smrti ne garantira konačno rješenje židovskog pitanja onda niti tehnološka nadmoć danas nekih drugih pitanja. Brojke su ipak samo brojke, a Riječ je na početku i na kraju.
Moglo bi se reći da je „Laibachu“ došlo iz glave u srce, a dodajmo i da nekima s Balkana postepeno dolazi iz guzice i dupeta u glavu Po scenariju starog grčkog mita o jednom poznatom bratu tj. Prometeju i njegovome malo – ili imalo – poznatom bratu Epimeteju. Par dana prije puta u Jajce (kojeg bi konačno mogli shvaćati na kineski način, kao Jaj Ce), u razgovoru s dvoje suradnika 30-godišnjaka, otkrio sam da ne znaju tko je Prometej On je tek nešto o njemu načuo, gledajući seriju „Kaos“ (valjda na Netflixu), ona niti to. Pa sam im ispričao priču o njemu. Prvo sam im kazao što znači njegov ime – „Onaj koji misli unaprijed“. Kako sam vidio da imaju dvije velike crne rupe u znanju (koje su u mikrokozmosu jednake onim velikima u makrokozmosu), dodao sam im i priču o njegovom bratu Epimeteju, čije ime znači „Onaj koji misli unatrag“. Tj. najprije nešto učini pa tek onda misli o tome što je učinio i koje je posljedice time izazvao.
Prometej je bogovima s Olimpa ukrao vatru (znanja) i spustio je dolje, među svoj narod (koji je do tada živi u mraku neznanja). Zeus ga je zato kaznio vječnom kaznom: da mu, okovanom na Kavkazu, obdan orao kljuca jetru, a noću da mu se ona regenerira. Znate ono, kad vam cijeli (radni) dan netko ide na jetra, a vi ništa ne možete učiniti jer ste npr. okovani računima i kreditima?! Za Epimetejevo natražnjačko mišljenje bogovi su ga, za kaznu, bacili sebi iza leđa, na Balkan! Testirali su ga Pandorom, a kad ju je vidio mislio je samo glavićem, a glavom tek kasnije – kada je otvorio njenu svadbenu kutiju iz nje su izletjela sva zla svijeta, a samo nada u njoj ostala. Nadajmo se da je njegova kazna na određeno povijesno vrijeme i da stoji hipoteza da Prometej simbolizira naše više, svjesno Ja, a Epimetej naše niže i nesvjesno…
Moj 30-godišnji suradnik nije znao ni što je tifus dok mu nisam predočio i opisao tu bolest, njene uzroke i posljedice. Toliko o obrazovnom stanju naše omladine i naročito mladeži. Česta pogrdna upotreba riječi „tifusari“ u desničarskim hejterskim komentarima (na anti-fašističke prosvjede itsl.) pokazuje dokle može doći dehumanizacija ideoloških neprijatelja i omalovažavanja nečije patnje i žrtve. U konačnici, to vodi – na djelima – obezvrijeđivanju otkupiteljske Kristove žrtve, ma koliko se – na riječima – pozivali na Njega. No, ta retorika ni pripadajuća joj motorika ne mogu promijeniti istinu da su osovljene i osokoljene sile tame dobile po repu onda pa će, budući da se povijest ponavlja, dobivati i ubuduće.
#dnevna doza umjetnosti #Laibach
