Nedavno, prije mjesec dana, u lokalnim riječkim novinama objavljen je članak u kojem se navodi kako bi sljedeće godine trebali početi radovi na rekonstrukciji i energetskoj obnovi Dvorane mladosti, uređenju okolne javne površine zone Trsat, kao i energetskoj obnovi Osnovne škole Trsat. Vijest, koja me jako razveselila, jer da je obnova nužna, posljednjih 20 godina znaju već i ptice na granama. Isto tako, pozitivno je što se u predstavljanju plana nije dao određeni primat pojedinom objektu, već širem prostornom kontekstu koji predstavlja srž socijalnog života Trsata – jednog od ljepših riječkih kvartova. Negdje sam bio pročitao komentar da Dvorana Mladosti izgleda kao svemirski brod koji je sletio na livadu usred obiteljskih kuća s vrtovima – pogled na fotografije iz ptičje perspektive idu u prilog toj tvrdnji, ali da je projekt Dvorane Mladosti 1973. godine predstavljen u svom punom „sjaju“, danas bi okolni prostor izgledao puno drugačije.
Razvojni put od ideje prema realizaciji novog arhitektonskog prostora, koji je poznat pod nazivom Dvorana Mladosti, započinje 1968. godine. Moguće je zaključiti da je ideja nastala paralelno s razvojem događanja oko referenduma za Samodoprinos; svojevrsni dopunski novčani sustav koji se održava uplatama samih građana, dok pri tome sami građani imaju određenu ulogu u odlučivanju na što će se novac potrošiti. Na Općem općinskom saboru, održanom 12. travnja 1968., raspravljalo se o prijedlogu za uvođenjem samodoprinosa u korist izgradnje infrastrukture namijenjene najmlađoj populaciji. Istoga dana, prije zasjedanja Sabora, izlazi novinski članak u kojemu su predstavljeni prijedlozi za buduće projekte. Nužnost, kao i mogućnost izvedbe predstavljenih projekata čine glavne odrednice koje su pridonijele uspješnosti ishoda na referendumu. Zanimljivost koja se nalazi u članku, osim svih detaljno navedenih budućih škola i vrtića, jest i rečenica u kojoj se spominje „(…) izgradnja dvorane za kulturne i sportske priredbe u Rijeci.“ Naznaka je to da u tom trenutku još nije bila definirana konačna lokacija dvorane, jer bi u suprotnome bila navedena u tekstu, kao što je navedeno i za ostale objekte. Također, nema nikakvih informacija vezanih uz njezino ime. Mjesec dana kasnije u Novom Listu izlazi članak koji poziva građane da izađu na referendum i glasaju za Samodoprinos. Nadalje, iz članka detaljnije saznajemo da je programom Samodoprinosa planirana izgradnja/obnova 24 objekta na određenim lokacijama unutar šireg riječkog područja.
Cijeli je projekt bio fokusiran na izgradnju novih osnovnih škola, adaptaciju postojećih školskih objekata, izgradnju vrtića, igrališta (sportski parkovi) i kao 24. na listi, nova Dvorana Mladosti. Riječ je dakle o projektu koji je od početka bio namijenjen djeci i mladim građanima, ali i općenito o povećanju životnog standarda unutar gradskog naselja Trsat. Također, ako se projekt promatra u kontekstu socijalističkog načina stvaranja novog i drugačijeg društva, ulaganje u mladost bio je opravdan čin koji je mogao pridonijeti boljem razvoju društva i održivosti sistema. Pitanje koje se može postaviti jest: jesu li dopunski fondovi formirani zbog nedostatka protoka financija za spomenute projekte, što je donekle kontradiktorno općem napretku i razvoju Rijeke tijekom tog perioda? Druga mogućnost očituje se u iskorištenoj prilici da se napokon započnu projekti koji su bili nužni za normalno funkcioniranje stambene zajednice, ali su u pojedinim gradskim četvrtima kasnili za stambenom izgradnjom i dugo prisutnim stanovnicima. Nakon potvrdnog izglasavanja referenduma s rezultatom od 65.2%, i prihvaćanja Samodoprinosa, krenulo se u detaljniju razradu obećanih i najavljivanih projekata.
Sportsko-rekreativni centar Dvorana Mladosti na Trsatu
Izgradnja kompleksa započinje tijekom 1971., koji je nakon dvije i pol godine gradnje svečano otvoren 23. prosinca 1973. uz pratnju gradskih poglavara, vojne delegacije i pripadnika sekretarijata Općinskog komiteta te prisutnih 3.000 građana. Glavni projektant je bio Slavko Jelinek (1925.-2014.), kojemu je dvorana jedini riječki projekt (koautor Stjepan Krajač). Ceremonija otvorenja je imala svečani prizvuk i bila jako medijski popraćena, no otvorenje je označavalo tek završetak izgradnje prve faze kompleksa. U jednom se novinskom članku navodi da se s drugom fazom izgradnje nastavlja odmah nakon otvaranja dvorane, ali po izgledu današnjeg stanja vidljivo je da je projekt još uvijek u prvoj fazi. Tek danas, nakon 51 godinu, napokon se priča o njezinoj obnovi i okolišu, ali nemojte misliti da „tadašnji planeri“ nisu uzeli u obzir i okolni prostor.
U stručnoj literaturi, koja se sastoji od jednog članka u časopisu Arhitektura i jednog paragrafa u monografiji Slavka Jelineka, navodi se da je riječka dvorana modificirana verzija već realizirane sportske dvorane u Karlovcu (1966. – 1967., koautori Frane Dulčić i Stjepan Krajač). Iz tlocrta obaju projekata vidljivo je da je riječki projekt reinterpretacija i adaptacija karlovačkog projekta s obzirom na podneblje u kojemu se vrši izgradnja, jer u njihovim tlocrtima nema nikakve krucijalne razlike koja bi se ticala „kostura“ objekta, razlika je primjetna tek na vanjštini građevine. Navodi se i da je karlovački primjer prilagođen zadanoj trsatskoj parceli, odnosno konfiguraciji terena, na način kojim kompleks prati pad terena od glavnog ulaza dvorane prema gradskoj ulici. Sljedeća razlika ogleda se u načinu tretiranja fasade pročelja. Dvorana u Karlovcu ima kompletno ostakljeno pročelje prizemlja i prve etaže. Na pročelju nema dekorativnih elemenata koji naglašavaju razmak između etaža, već se stakleno pročelje kontinuirano proteže čitavim objektom, pritom postavljajući vidljivom unutrašnju skeletnu nosivu konstrukciju. Sama metalna konstrukcija ujedno predstavlja i vizualne granice između pojedinih unutrašnjih prostorija.
U riječkom primjeru imamo ostakljeno poluprohodno prizemlje u kojemu su smješteni prostori za razne društvene sadržaje, pa tako i prostor namijenjen specifično za galeriju. Nadalje, tretiranje fasade prve i druge etaže izvedeno je od kontinuiranih staklenih stijena, što je također vidljivo i na karlovačkom primjeru, ali s dodatkom kosih betonskih kaseta i sjenila za sunce između kojih se proteže geometrijski oblikovan prostor za prolaz dnevnog svjetla. Betonski brisoleji izvedeni su dužinom cijele druge etaže, tvoreći tako svojevrsnu „drugu“ ili „vanjsku“ fasadu.
Postavljeni su s određenim odmakom od staklenih površina „unutrašnje fasade“, čime se postiže kvalitetnija zaštita od sunca prve etaže, ali i osjećaj lakoće armirano-betonskih montažnih elemenata kako u prostoru, tako i u odnosu na samu dvoranu. Može se primijetiti kako brisoleji „lebde“ iznad uvučene, sjenom prekrivene fasade prve etaže; također, trebali su lebdjeti i iznad prostranih trgova, šetnica i stubišta koja su bila planirana za izvedbu u drugoj fazi izgradnje.
U centralnom dijelu dvorane nalazi se teren veličine 52×24 metra, flankiran s tribinama koje mogu zaprimiti 3.000 posjetitelja. Za vrijeme posebnih manifestacija moguće je prenamijeniti prostor da se dobije sveukupno 6.000 sjedećih mjesta. Iznad centralnoga prostora uzdiže se armirano-betonska kupola koja leži na lučnim nosačima raspona 50 metara i 9 metara visine, dok su lukovi oslonjeni na monolitne armiranobetonske okvire visine 6,5 metara.
U drugoj fazi izgradnje planiralo se posvetiti uređenju okolnog prostora dvorane. Projekt je diktirao izgradnju trgova, trijemova i međusobno isprepletenih pješačkih ruta koje vode do ulaza u dvoranu. Zbog navedenog pada terena arhitekti planiraju više manjih trgova, postavljenih na različitim visinskim kotama te ih međusobno spajaju vanjskim stepenicama i prilaznim putevima. Trgove nadalje oblikuju aneksi, u koje su smješteni poslovno trgovački objekti postavljeni na više razina, koji su također ispresijecani ulicama i trijemovima. Aneksi su trebali biti postavljeni na lokacijama duž jugozapadne strane kompleksa, čime bi se donekle neutralizirali utjecaji jakog vjetra (bure). Zbog ovog je poteza jasna arhitektova prilagodba kompleksa vremenskim uvjetima, koja se također ogleda i u planiranim trijemovima, na kojima se trebalo šetati i ispijati piće na ljetnom suncu. Spomenuti brisoleji, osim svoje funkcionalne vrijednosti, također predstavljaju i modernističku personifikaciju mediteranskog elementa. Njihove temelje možemo pronaći u tradicionalnim „žaluzinama“ primorskih kuća, ali promišljenim i izvedenim u maniri internacionalnih modernističkih tendencija. Izvan dvorane, na sjevernoj i južnoj strani, nalaze se dva vanjska spiralna betonska stubišta.
Vanjsko stubište, koje je smješteno na južnoj strani dvorane, odražava izmjenu punog i praznog prostora cijelom svojom visinom. Arhitekt postavlja glavnu vertikalnu os, koja je izvedena od armirano betonskog stupa, te oko nje obavija stubište. Dio stubišta koje vodi na prvu etažu izvedeno je bez specifičnih naznaka skulptorskih tendencija. Prelazak s prve na drugu etažu izveden je u zatvorenoj formi. Stubište je sada zatvoreno betonskim plaštom koji stvara efekt vertikalnog tunela kroz koji se penjemo. Na bočnim stranama i na južnoj strani stubišta nalaze se dugački, uski vertikalni otvori u betonskom „plaštu“, kroz koje je omogućen pogled na okolinu. Zbog otvorenosti prema vjetru i bez zaklona u obliku aneksa, zatvaranjem gornjeg dijela stubišta postiže se zaklon od udara vjetra, ali i vizualni efekt centralnog spomenika izgrađenog od glatkih, neobrađenih površina u stilu beton brut.
U procvatu realiziranih arhitektonskih natječaja koji su se proveli na području grada Rijeke, Dvorana Mladosti je primjer moderne arhitekture koja očito nije ostavila veći utisak u povijesti hrvatske arhitekture. Polu završena ideja ostavlja dojam utilitarne polivalentne dvorane, te stoga usmjeriti pažnju treba prema povijesno umjetničkim elementima. Na ponovnu upotrebu već postojećeg plana karlovačke dvorane, koji je prilagođen i modificiran riječkom prostornom konceptu, ne treba gledati iz konteksta nedostatka ideje i volje za projektiranjem. Sami elementi prilagodbe prostornom kontekstu poput brisoleja, kaskadnih terasa i pergola dovoljni su indikatori na uloženo promišljanje u spomenuti sportski kompleks. Zbog činjenice da je kompleks nedovršen i da se ne može sagledati u potpunom kontekstu planirane ideje, dvorana ipak predstavlja primjer modernističke misli prilagođene zadanom prostornom kontekstu.
Naivno je očekivati da će jedna polivalentna sportska dvorana imati razrađenu prostornu koncepciju kao recimo Vitićeva „Kockica” u Zagrebu koja je od samoga početka planiranja zamišljena kao sjedište moći tada dominantnog političkog sistema. S reprezentativnim primjerima modernizma ili bez njih, Dvorana Mladosti predstavlja primjer tadašnje kohabitacije arhitektonskog projektiranja i urbanističkog planiranja nažalost, zaustavljenog na pola puta.
Do danas nije realizirano ništa od spomenutih planova inicijalne druge faze izgradnje, ali kao i uvijek, postoje naznake ka boljemu. Iako je ovo „samo“ sportska dvorana, ona je ujedno i jedina riječka realizacija zagrebačkog arhitekta Slavka Jelineka, koji je zaslužan za projektiranje preko 30 stambenih/poslovnih nebodera u Zagrebu, među kojima su najpoznatiji Zagrepčanka i Stambeno-poslovni toranj Ozaljska. Duboko se nadam da ovo neće ostati još jedan plan na papiru, koji će u ladici čekati bolje dane.
#Dvorana mladosti #povijest #Rijeka #sportsko-rekreativni centar #Trsat
