Ekscentrični modernizam: nestvarni Kamov

Janko Polić Kamov (1886. – 1910.) vječno je ostao “apartna pojava” hrvatske književnosti, a njegova “nesmještenost i nesvrstanost” bila je centralna tema simpozija “Ekscentrični modernizam: nesvrstani Kamov”, održanog u utorak i srijedu, 23. i 24. lipnja, u sklopu 18. Subversive Festivala u zagrebačkom KiC-u. Seminar, koji je vodio dr. sc. Tomislav Brlek s Katedre za opću povijest književnosti Filozofskog fakulteta, okončan je prikazivanjem dokumentarnog filma “Grob u tuđini – Kamov” Deana Šoše i Tomislava Mršića, te predavanjem Matije Bošnjaka “Kamov, samomitologizacija jednog dekadenta”. Simpozij je jasno pokazao kako Kamov ostaje vječna inspiracija za preispitivanje književnih, biografskih i društvenih okvira, potvrđujući njegov status ekscentričnog modernista čija “nesmještenost i nesvrstanost” i dalje izaziva i intrigira.

U uvodnom predavanju, Brlek je ugostio Mladena Machieda, pjesnika, znanstvenika i redovitog člana HAZU-a, koji je istaknuo kako Kamov, iako jedinstven u hrvatskim okvirima, ne bi bio toliko izuzetan u talijanskoj književnosti. Machiedo je to potkrijepio usporedbom s recepcijom A.B. Šimića, koji je, iako je napisao samo tri knjige istog književnog roda, bio favoriziran, dok je Kamov, žanrovski raznovrstan i prisutan u svim rodovima, ostao na marginama.

Zbog toga je Kamovljevo kapitalno djelo, roman “Isušena kaljuža”, ostalo neobjavljeno sve do ranih 1950-ih, opterećeno famom “psovačke literature” – nesmještene i nesvrstane. Zanimljivo je da nijedan izlagač nije spomenuo studiju Bekima Sejranovića “Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova” (2001.), koju je Sejranović evocirao i u svom posljednjem romanu, razračunavajući se s vlastitim izgnanstvom. Ni Rijeka EPK 2020. nije adekvatno brendirala Kamova, što govori o kontinuiranom problemu njegove recepcije.

Machiedo je naglasio da je “Isušena kaljuža”, koju je Kamov pisao tri zime, zapravo prvi intertekstualni roman hrvatske književnosti, preteča “Kiklopa” Ranka Marinkovića. Znanstvenik Almir Bašović dodatno je povezao roman s Goetheovim “Faustom”, gdje Faust u finalu istoimenog djela također “isušuje kaljužu” kao razlog opstanka.

Machiedo je razložio kako trodijelna podjela “Kaljuže” odražava utjecaj Dantea, kojeg Polić u romanu hvata iz autobiografskog rakursa. Prvi dio, “Na dnu”, odnosi se na domovinu; “U šir” na Italiju; dok se “U vis” odnosi na Francusku. Nevjerojatno je da je Kamov bio ispred svog vremena: u doba njegove smrti 1910. godine, Freud još nije “uknjižio” svoju teoriju psihe, a tek je Italo Svevo 1912. godine sa “Zenonovim ispovijestima” uveo koncept trodijelne psihe, gdje se danteovska duša zamjenjuje psihom. Kamov je to, čini se, predvidio – iako su njegove ideje ostale pohranjene u tajanstvenom folderu neke ladice.

Polić je bio nominalno austrougarski državljanin, a njegove kratke priče posthumno su prvotno objavljene 2013. godine u španjolskom časopisu La Cerba iz Barcelone, koje je njegov biograf Vladimir Čerina lansirao pod pseudonimom Gian Paolo.

Machiedo se, kao jedan od prvih istraživača ovog kontroverznog autora, usprotivio mitologizaciji Kamovljeve boeme, koju je pripisao djelu “Ćaskanja” urednika Vladimira Čerine, ali i Matoševoj etiketi “lirike lizanja i poezije pljuckanja”. U svojoj publikaciji “Eksplozija poticaja: Inozemni Kamov” (1986.), Machiedo je pisao o Kamovljevim boravcima u Italiji i Francuskoj, naglašavajući njegovo ozbiljno investiranje u rad u bibliotekama, što je opovrgavalo sliku boema.

Machiedo je konstatirao kako su agonija i nepoznati grob u Barceloni previše zaokupili istraživače, dok je živi Kamov u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj ostao u sjeni. Brlek je dodao da je Kamov svoje kreativno razdoblje ponajviše proveo u inozemstvu. Kamov se, suprotno mitu o neukorijenjenosti, nije mogao svesti na lokalnu okolinu. Machiedo je naveo anegdotu o krčmaru koji ga po dijalektu nije mogao locirati, jer je izvrsno govorio talijanski – što sugerira njegovo izbjegavanje definicije subjekta koji piše. Brlek je nadovezao da Kamovljevi zapisi, zbog satiričkog tona, nisu bili ni studije niti eseji. Machiedo je također kritizirao hipoteze Mladena Urema koji je želio brendirati Kamova uz Rijeku. Na tom tragu, Šoša-Mršićev film tvrdi da je Kamovljev boravak u Barceloni trajao deset dana kraće.

Sociološki gledano, Kamov je bio više zainteresiran za gradove nego za susrete s osobama, ali je ipak pokazivao izvanredan socijalni njuh. Preko brata Milutina, pijanista, stupio je u kontakt s kompozitorom Ferrarijem. U Barceloni je upoznao Gabriela Alomara, kritičara futurizma, te južnoameričke pjesnike i slikare.

Posebno intrigantna, iako donekle kontroverzna, je Machiedova teza da je Dora Maar bila Kamovljeva nezakonita kći, a da je pseudonim preuzela po prezimenu Krležinog tajnika Anđelka Malinara, koji je, skupa s Josipom Radoševićem, bio Kamovljev najbolji prijatelj iz djetinjstva. Pitanje nezakonitosti javlja se i u pjesmi “Vitlaj duše” iz “Ištipane hartije”, s opsesijom Kitty, Radoševićevom sestrom. Iz toga se izvodi teza da je arhitekt Marković bio Kamovljev polubrat, odnosno Maarin očuh, koji se ženi u kapeli obitelji Polić na Sušaku. Paul Eluard, blizak prijatelj Dore Maar, također se spominje, a Nikola Polić, kao nezakoniti stric, pojavljuje se s njom i na fotografiji. Sama Dora Maar putovala je u Barcelonu već 1934. godine kako bi fotografirala bolnicu Santa Creu, gdje se Kamov navodno ubio skokom s trećeg kata, liječeći se od tuberkuloze. Indikativno je da tek 1936. godine, prilikom jednog od tih povrataka Barceloni, Dora Maar susreće i za nju fatalnog Picassa.

Kamovljev odjek bio je dvostruk u Krležinu djelu, gdje se uvodi lik Orlića koji u Parizu susreće arhitekta “Hodorlahomora Velikog” (oca Dore Maar). Krleža je svjesno uspostavio dijalog s Kamovom kroz lik Filipa Latinovicza i Arsena Toplaka, protagonista “Kaljuže”. Oba su romana spoznajni romani bez katarze, s nepoznatim očevima glavnih junaka (Kam i apostol Filip).

U završnici prvog dana, znanstvenica Jelena Lalatović iz Beograda predstavila je “Iskopine” Nikole Polića kao alternativnu viziju Kamova, odnosno književnu historiografiju, a ne biografiju. Njezina kritika eskalirala je u polemiku s Čerinom oko Kamovljeva alkoholizma, romantične boeme i etikete psovača, koju smatra bitnom samo za prvi dio karijere u domovini. Lošom točkom perspektive “Iskopina” smatra istrajanje na zastarjeloj poziciji talijanskog psihologa Lombrosa, odnosno teoriji o rođenom delinkventu-umjetniku, uzimajući za primjer Jukićev atentat na Culaja. Iz toga se izvodi Kamovljev politički profil: kao stariji adolescent imao je iskustvo zatvora u kojem je upoznao Stjepana Radića, zbog čega nije mogao maturirati u Austro-Ugarskoj.

Istaknuta fotografija: Tomislav Brlek i Mladen Machiedo; fotografija: Vid Jeraj