Svi ljudi moraju služiti (na ovakav ili onakav način) i svi ljudi moraju umrijeti. Ovo prvo je relativno, drugo je neumitno i konačno. To je odrednica od koje se ne može pobjeći. Konačan kraj svakog bića njegov je odlazak. Ali kao što to vrijedi za svaku jedinku, homo sapiensa koja obitava naš planet to isto vrijedi i za društva i civilizacije. Pojedinac je u svakom slučaju informiran o svom kraju već od početka, njegovi roditelji kad ga donesu na ovaj svijet darujući mu život u istom trenutku daruju mu i smrt. No pojedinac čini tek sićušan mikrokozmos u jednom ogromnom makrokozmosu kojeg zovemo društvo ili još šire civilizacija i tek rijetki negdje u zakutku svog mozga razmišljaju da i taj veliki organizam može jednom nestati. I zaista, postavlja se pitanje kako do toga dolazi? Prvo, kao i sve ostalo na svijetu to je proces, život se ne odvija odjednom nego teče u procesu pa tako odumiranje i konačno umiranje jest proces U slučaju nestanka društva i civilizacije radi se o dugotrajnom procesu.
Njemački filolog i filozof, kasnije i političar Ernest von Lasaulx pisao je da: „Sve epohe u kojima prevladava snaga vjere bilo kojeg oblika, blistave su, uzdišu dušu, plodne su za suvremenike i za potomstvo. Nasuprot tome, sve one epohe u kojima prevladava nevjerovanje, u sebi su neplodne i stoga brzo iščezavaju iz očiju potomaka, makar njihov lažni sjaj ne znam koliko zasljepljivao suvremenike, zato što nitko nema volje izučavanjem neplodnoga“. Dakle, dok se život nekog naroda, neke civilizacije razvija, dok teži za nekim višim idealnim ciljem, život ima unutarnji oslonac. Kad je razvoj dovršen, odnosno cilj dosegnut, kad je narod, civilizacija stvorio ono za što je bio namijenjen stvoriti, tad nužno, pošto je postigla svoju svrhu, klone unutarnja energija, sokovi prestaju teći, početna se snaga počinje gasiti, život opada i njegovi oblici vidljivo se raspadaju izvana i iznutra, jer je pokretačka snaga nevidljivo prestala djelovati u srži.
Unutarnji proces raspadanja života nekog naroda, odnosno njegov pravi uzrok ostaje duboko skriven. On kao takav nije vječan (kao i svaki drugi stvoreni život), nego je konačan u vremenu i što se više i brže razvija to se više troši dok se ne iscrpi. Možemo ga usporediti s nekim stablom čije sušenje lišća i grana ukazuje na bolest korijenja stabla. Isto tako se i kod civilizacija i naroda koji propadaju vanjske pojave moraju i mogu promatrati kao posljedica unutarnje klonulosti. To znači kada prestane unutarnji produktivni oblikovni polet (nisus formativus) u životu pojedinca ili naroda dolazi do njegova opadanja, sušenja i konačno do gašenja svih njegovih snaga (od snage jezika i izražavanja i stvaranja, preko religiozne snage vjerovanja, političke životne energije, morala, političkih i religijskih ideala, poetske snage u životu umjetnosti itd.). Cijeli se organizam tad svodi tek na puko zadovoljavanje materijalnih potreba, postaje organizam bez duše i raspada se.
Od nabrojenog i napisanog u gašenju poleta i neumitnom propadanju društva/civilizacije, opadanje i odumiranje religioznosti, političke životne snage, te zanemarivanje i iživljavanje jezika i smrt znanosti i umjetnosti, jesu najbitnije odrednice nestanka nekog društva.
Do odumiranja i opadanja religioznog žara značajni su simptomi, simptomi ravnodušnosti, nepoštovanja naslijeđene religije, prodor tuđih vjerskih oblika, stvaranja sekti, skepticizam, otpadništvo itd. Ovi simptomi karakteristični su kod svih naroda koji više nemaju snage održavati se. Oni se najposlije vežu za one više, najviše i najiživljenije staleže u narodu. Ovi simptomi više su vidljiva posljedica, nego uzrok propadanja, unutarnje posustalosti nacionalne životne energije u doba starosti naroda (to se najbolje može primijetiti u jednoj Grčkoj poslije Aristotela, među Židovima i u rimskoj civilizaciji u Isusovo doba, a danas je snažno prisutno i u suvremenoj Europi).
Što se tiče odumiranja političke životne snage i nacionalne moralnosti ono je sukcesivno. Pokazuje se u tome što s početkom fizičkog i psihičkog deformiteta naroda, njihov cjelokupan život gubi svoju elastičnost i presađivan stvara sve slabiju rasu. Slabljenjem i hlađenjem nacionalnog osjećaja gasi se i javni duh i onaj istinski domoljubni osjećaj. Tada više nema kompaktnog narodnog jedinstva, postoje samo tzv. agregati jedinki, roblje i despoti, a oni koji još jedini djeluju posjeduju individualan egoistički intelekt. K. Volgraff u svom djelu Etnognozija piše da što se više gase političke snage i nacionalni moral, svaki idealan smisao za slobodu i prelazi u ravnodušnost prema javnim poslovima, to sve više vlada tanka proračunata životna promućurnost, umjesto ranijeg žrtvovanja diže se hladna i neiskrena samoživost, umjesto stare skromnosti i umjerenosti luksuz s požudom prema uživanju koja iscrpljuje časne istinitosti i muževnosti. Ustoličuje se kukavička i lažljiva beskarakternost. Kad dakle, sve to rastakne moralni cement koji drži i spaja građu nekog društva, države ili civilizacije dolazi do općeg raspada, truleži i konačno smrti. To je vidljivo u propadanju bračnih odnosa jer se i brak i djeca čine teretom, što povlači potkopavanje temelja građanskog života, obitelji. Ljudi prestaju biti istinski državljani i svatko živi za sebe i za svoju trenutačnu korist, ne mareći za cjelinu. Obiteljsko naslijeđe se rastače pa dolazi do siromaštva. Pravo postaje isključivo vlasništvo pravnika i tvori jednu pravnu etiku koja nije cvijet nego zakržljali plod osušenog životnog stabla naroda. Tada nastaje i ona poznata uzrečica koja prelazi u načelo svih egoista bez imalo empatije: JA KAD UMREM, NEKA ZEMLJU UNIŠTI POŽAR ili POSLIJE MENE POTOP. Tada državom, društvom, civilizacijom vladaju vlade i činovnici bez ideja i djela, birokrati koji opterećuju život i obavljaju dužnosti samo uz naplatu visokih nameta. Kada je i to iscrpljeno prodaju se državna dobra, inflacije i obezvređivanja novca divljaju, države se zadužuju u beskonačnost, uzimaju zajmove što nikad neće biti vraćeni. Na samom kraju nestaje i vojska, raspada se u nedisciplinirane čete i čitavo društvo naliči gomili žita u čijem se svakom zrnu nalazi crv. Jedini izlaz vlade tada vide u ratu, a to je jednako bankrotu, s tim da se odlukom stupanja u rat bankrot pretvara u onaj krvavi.
Jezici se sami rađaju s narodima i s njima rastu, razvijaju se i umiru. Odumiranje i iživljavanje jezika nikad nije uzrok, nego je posljedica unutarnje usahlosti narodnog duha. Još je od ranije uočen taj vrlo brižljiv uzajaman odnos između moralnog i jezičnog kvarenja u životu naroda. A što se tiče znanosti i kulture u posvemašnjem periodu propadanja ona uistinu ne može više ništa veliko i drugačije proizvesti stoga što je srž života trula i nagrižena. Ono veliko što može ponuditi i stvoriti rađa se samo u supstancionalnoj toplini života i, svojom boljom polovicom naivne nesvjesnosti. Razbor, račundžija i oštrina njegove kritike nisu nikada nigdje stvorili originalno umjetničko ni neko zdravo znanstveno djelo.
Na kraju recimo da civilizacija dosezanjem svog vrhunca nema nadogradnje, nema daljnjeg životna razvitka, nego se vraća u stanje prirodne divljine. Ovo sve što je napisano može se vidjeti i u našoj trenutačnoj civilizaciji. Volio bih da griješim, da je sve ovo napisano samo moje jedno skeptično razmišljanje, ALI… Bilo kako bilo vrati ću se na početak teksta, na svoju prvu rečenicu da sve mora jednom otići jer na kraju čeka samo Valar morghulis.
Istaknuta ilustracija Jaeyoung Goeffrey Kang/Unsplash
#Esej o procesima rasapa
