Još jedan uspjeh i međunarodno priznanje, ovaj put u Sidneyu, na Festivalu dokumentarnog filma Antenna. Više od trideset nagrada svakako su poticaj za daljnje stvaranje i s nestrpljenjem očekujemo nove radove Igora Bezinovića.
Da Fiume o morte nije nedavno dobio Europsku filmsku nagradu bila bi to velika šteta, kako za sam film tako i za redatelja i hrvatski film uopće. Pritom naravno nije bitan nikakav trijumf, odnosno sama nagrada, bitna je činjenica da se ovakav uradak stvori jednom u karijeri, pa nagrada filmu ipak daje još veću vidljivost i odvodi ga do onih gledatelja koji ga inače možda ne bi vidjeli. Vrijednost filma ni u kojem slučaju ne bi bila umanjena ni da mu je poneka nagrada promaknula, no teško je uskoro očekivati opet nešto ovako osobito, tako da je priznanja stižu u pravom trenutku.
Dokumentarni film je danas inače nerijetko snažniji od igranog jer su u njemu površnost i banalnost minimalizirane, a na dokufestivalima najčešće se i prikazuju vrhunska djela stvaralaca, koji razumiju umjetnost, ali i život i svijet oko sebe, pa svojim radovima otvaraju oči i drugima.
Posljednjih godina dolazi do prave erupcije manje ili više izvrsnih dokumentarnih filmova, a čovjek se često ne može odlučiti koji je bolji.
Već Veruda, raniji dokumentarac Igora Bezinovića potresna je, izvrsna filmska priča o Bojanu koji je četiri i pol godine svog života proveo u zatvorima.
Ipak, ovo što je Bezinović (impresivnog obrazovanja, pa slijedom toga i znanja – režija, filozofija, sociologija, komparativna književnost) napravio filmom Fiume o morte nadišlo je očekivanja i teško je vjerovati da se nešto slično dokumentarno uskoro može stvoriti, a da ne bude tek loša kopija.
Da bi se snimio dokumentarac o jednom tmurnom periodu povijesti i okupacije jednog grada, bilo bi naime dovoljno biti dobar režiser koji dobro poznaje povijest. Međutim prikazati to vrijeme na ovako originalan, maštovit i duhovit način, virtuoznim kombiniranjem igranog i dokumentarnog, e za to su, uz odlično poznavanje povijesnog konteksta, bili potrebni izniman režiserski talent, imaginacija, a i hrabrost.
Analitičkim, objektivnim prikazom vremena, nizanjem povijesnih činjenica i dokumenata – filmova i fotografija koje se naoko lako pretapaju u sadašnje vrijeme i likove sugrađana, režiser je još jednom pokazao doista zadivljujuć talent, a i glumci-sugrađani su uz majstorsko vođenje odradili lavovski posao.
Jedan osebujan lik poput D’Annunzia prikazan je na osebujan način, a trebalo je jako puno znanja i rada da se najbitnije iz jedne važne epohe sažme u samo dva sata, pri čemu smo prošli kroz nekoliko faza života grada na Rječini, čuli različita mišljenja i komentare, a uočili i privrženost samog autora gradu.
Ova vrlo ozbiljna, a istovremeno pristupačna dvojezična fascinantna priča s velikim se poštovanjem odnosi prema gradu i svim građanima Rijeke koje je, eto, Igor Bezinović na neki način zagrlio upravo prilikom dodjele Europske nagrade.
Bravo, Igore!
#Fiume o morte! #Igor Bezinović #međunarodno priznanje #NAGRADA #Sydney
